By Nakon korona virusa, Hrvatska je ponovno u velikom šoku. Prerano je preminuo jedan od, kako sada pišu, najvećih hrvatskih dramskih umjetnika, veliki – Božidar Alić (65).
Na dan smrti čak su i na 3. programu Hrvatske radiotelevizije (HRT), nakon godina prešućivanja, prikazali i jedan film u kojem je briljantno glumio.. Svaka čast.
Međutim, dok je bio živ i kad je svojim radom želio prehraniti sebe i obitelj, „svi“ su ga se odrekli (svaka čast iznimkama), a među prvima oni u udruženju dramskih umjetnika.
Nije im odgovaralo Alićevo hrvatsko domoljublje, previše je isticao da je Hrvat. Njima je više odgovarao jedan Rade Šerbedžija, koji to nikada nije tvrdio, pa stoga ovaj veliki glumac, dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata i veliki čovjek, ne da nije nikada mogao igrati svoje predstave na Brijunima, već ni u maloj dvorani zagrebačkog Vatroslava Lisinskog!
Tijekom zadnjih godina za njega su sva vrata bila zatvorena, a bio je, pišu i kažu, legenda i jedan od najvećih glumaca zadnjih sto ili pedeset godina.
Nisu ga zvali u radijske i tv emisije, a u novinama je bio šikaniran, marginaliziran i bacan u blato, (svaka čast pojedinim portalima), jer nije želio, poput većine svojih kolega, staviti glavu u pijesak i šutjeti na sve nepravde koje se događaju prije svega onima koji su bili prvi kad je trebalo.
Jedan KPJ-SKH portal (Index.hr) među ostalim dobro ga je „oprao“ kad je protestirao protiv dolaska posjete srpskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb. Tada su uz ostalo napisali: „Božidar Alić, nekad zgodan, poželjan, hvaljen, nagrađivan i više nego uspješan kazališni (!?) glumac, a sada samo kontraverzna javna ličnost, (sic!) ponovno se osramotio i izrekao još neke od svojih godinama nagomilanih gluposti“.
Dakle, zbog svojeg domoljublja, ovaj je veliki dramski umjetnik, za neke jadne i sirove talente “samo kontraverzna javna ličnost“, a jedan Šerbedžija (i njemu slični) zbog svog navodnog dezerterstva na početku Domovinskoga rata, postao je još veći i značajniji, tako da su mu dodijelili i najveću nagradu za kulturu za životno djelo – „Vladimir Nazor“ (2019.).
Notorni Tomislav Čadež u povodu smrti ovog velikog umjetnika besramno piše: „Božidar Alić bijaše, kao i mnogi veliki talenti, žrtva vlastite taštine. Nemoguć za društvo…“, itd. i tako redom.
Kako ga nije sram.
A nije sram ni Nenada Polimca koji je napisao da Alićevo „najproblematičnije razdoblje započinje suradnjom s Jakovom Sedlarom“ te da mu (čujte sad ovo!) „osobito ne služi na čast nastup u „Četveroredu“(1999.)“.
Može li gluplje?
Nu, sve u svemu, ovog će se velikog hrvatskog dramskog umjetnika itekako pamtiti po njegovim kazališnim, televizijskim i filmskim ulogama, ali i po još nečemu – primjerom da se u životu uvijek treba boriti, a poglavito za svoju svetu i jedinu hrvatsku Domovinu!
Odlaskom ovog velikog čovjeka ostao je nemjerljiv gubitak, ostala je praznina i nema riječi utjehe koje bi mogle umanjiti bol svih onih koji su dobronamjerno pratili njegov rad i djelo.
A osobito smo na njega ponosni mi, hrvatski branitelji!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
