By - Dio
Statistika užasa
Jedna od vjerojatno najtežih i najpogubnijih posljedica kampanje preuveličavanja žrtava i njihovog korištenja u politikantske i propagandne svrhe, sastoji se u tomu da su akteri ovog projekta na posredan način primorali sve one koji se nisu mirili s neistinama, da silom prilika i sami prihvate raspravu o “prebrojavanju“ žrtava po etničkoj pripadnosti – kako bi obranili svoja gledišta i dokazali da je riječ o konstrukcijama.
Htjeli ili ne i mi se moramo pozabaviti tom statistikom užasa, jer, drugoga puta za pobijanje ovih zloćudnih, opskurnih laži, nažalost, nema.
U razmatranju problematike ljudskih gubitaka pojedinih jugoslavenskih naroda, opet ćemo se pozvati na Bogoljuba Kočovića, budući da su njegovi podaci najpribližniji onome što se danas smatra relevantnim u domeni ovih istraživanja, s tim što će posebna pozornost biti posvećena razmjerima stradanja – poglavito u odnosu na često ponavljane tvrdnje kako su “Srbi izborili slobodu svim drugim narodima” i “podnijeli najveće žrtve i najviše krvarili za Jugoslaviju”, a iz čega se posljedično izvlačio zaključak o njihovim posebnim pravima u jugoslavenskoj zajednici “ravnopravnih naroda i narodnosti”.
Treba biti pošten i odmah na početku reći da je srpski narod u Drugom svjetskom ratu kao i većina drugih u Europi preživio veliku tragediju, i da su oko 25 – 30% od ukupnog broja izravnih ratnih žrtava na području okupirane Jugoslavije Srbi, koji su, istini za volju bili i najbrojniji narod u toj državi, s udjelom od oko 40% u ukupnom stanovništvu.
No, želi li se na taj način “vrednovati” doprinos stvaranju nove Jugoslavije, pitanje koliki je ukupan broj srpskih žrtava sasvim je irelevantno i nema gotovo nikakvoga značaja.
Naime, ono što je u svemu važno, jest koliki je broj žrtava “fašističkog terora” (kako to komunistička historiografija obično definira) u tom ukupnom broju, pa na koncu i koliko je tih žrtava poginulo u borbi protiv okupatorskih snaga ili ubijeno od njih i njihovih suradnika i saveznika, jer ne smije se zaboraviti da su osim u partizanima Srbi masovno završavali u četnicima, među ljotićevcima, nedićevcima, u Specijalnoj policiji, te da mnogi nisu bili opredijeljeni ni za jednu stranu itd., pa da su shodno tomu i ginuli i umirali na svim stranama i od svih uzroka, počinitelja i posljedica.
U nedostatku barem i približnog pregleda nacionalne strukture partizanskih postrojbi i NOP-a u cjelini, jedino što preostaje jest da se međusobno kompariraju podaci o ukupnim žrtvama pojedinih naroda. Takva analiza, međutim pokazuje, da u najvećem broju slučajeva nema nekih većih odstupanja kad su u pitanju najbrojniji narodi (Srbi, Hrvati, Muslimani), naravno kad se broj žrtava promatra u korelaciji s ukupnim brojem pripadnika pojedinog naroda, odnosno, promatraju li se relativni gubici svakog naroda ponaosob.
Najprije bi trebalo reći, da se od izvora do izvora mnogi podaci drastično razlikuju. Posebno je uočljivo, primjerice, da po pravilu broj srpskih žrtava odstupa najviše: i to u apsolutnom broju od 30, 50, pa sve do 200 i više tisuća!? Iako je Komisija za popis žrtava SIV-a iz 1964. godine utvrdila broj tih (srpskih) žrtava (na 346.740 za područje cijele Jugoslavije), kasnije se operiralo s mnogo većim brojkama.
Kako i zašto, jako je dobro poznato – jer, Srbe se glorificiralo kao “kičmu Jugoslavije”, jedini “državotvorni narod” i “nositelje NOB-a i partizanskog pokreta”.
Kad je etnička struktura stvarnih ratnih gubitaka za područje okupirane Jugoslavije u pitanju, Bogoljub Kočović (u knjizi Sahrana jednog mita – iz 2005. godine) navodi apsolutne, minimalne i maksimalne stvarne ratne gubitke, u odnosu na ukupnu populaciju koji (po njemu) iznose:
Za Srbe: apsolutni – 487.000 (6,9%), minimalni – 452.000 (6,4%) i maksimalni – 528.000 (7,5%);
Za Crnogorce: apsolutni – 50.000 (10,4%), minimalni – 48.000 (10,0%) maksimalni – 52.000 (10,9%);
Za Hrvate:apsolutni – 207.000 (5,4%), minimalni – 190.000 (5,0%), maksimalni – 240.000 (6,3%);
Za Muslimane: apsolutni – 86.000 (6,8%), minimalni – 80.000 (6,3%), maksimalni – 100.000 (7.9%);
Za Slovence: apsolutni – 32.000 (2,5%), minimalni – 28.000 (2,2%), maksimalni – 36.000 (2,8%);
Za Makedonce: apsolutni – 7.000 (0,9%), minimalni – 5.000 (0,6%), maksimalni – 10.000 (1.3%).
Promatrajući gornje podatke, vidljivo je da su Crnogorci i Muslimani imali veće relativne stvarne gubitke od Srba, a da Hrvati za njima zaostaju tek za 1,2 – 1,5%, dok samo Slovenci i Makedonci imaju osjetno manje gubitke.
Nadalje, ukupan zbroj stvarnih ratnih gubitaka “jugoslavenskih naroda” (Srba, Crnogoraca, Hrvata, Muslimana, Slovenaca i Makedonaca) iznosi: apsolutni: 869.000; minimalni: 803.000; maksimalni: 966.000. Razliku do apsolutnog broja stvarnih žrtava (1.014.000) – odnosno, minimalnog (917.000) i maksimalnog (1.165.000), predstavljaju gubici nacionalnih manjina ili etničkih skupina (Bugara, Rusa, Ukrajinaca, Čeha, Slovaka, Poljaka, Vlaha, Rumunja, Grka, Albanaca, Turaka, Nijemaca, Mađara, Talijana, Roma – Cigana, Židova i “Ostalih”). U ovoj kategoriji žrtava, najveći broj je “Ostalih” (kojima nije utvrđena nacionalna ili etnička pripadnost) i on iznosi 120.000, potom slijede Židovi s 60.000, Romi (Cigani) s 27.000, Nijemci s 26.000 itd.
Kočović u svojoj iscrpnoj analizi daje i pregled naroda, manjina i etničkih zajednica koje su imale najveće relativne gubitke u postotcima (postotak ukupno poginulih ili umrlih od posljedica rata u odnosu na ukupan broj pripadnika pojedinog naroda, manjinske ili etničke zajednice):
(1) Židovi 77,9 %; (2) Romi (Cigani) 31,4%; (3) Crnogorci 10,4%; (4) Srbi 6,9%; (5) Muslimani 6,8%; (6) Hrvati 5,4%; (7) Nijemci 4,8%; (8) Slovenci 2,5%; (9) Albanci 1,0%; (10) Mađari 1,0%; (11) Makedonci 0,9% (….)
Ovdje Srbi, kao što se vidi, zauzimaju tek četvrto mjesto, a Muslimani koji su na petom mjestu, zaostaju za njima za samo 0,1%.
Zanimljivo je ukratko pogledati i kako se kreću ratni gubici pripadnika NOP-a u pojedinim republikama (jer podatke o nacionalnom sastavu nemamo).
U odnosu na ukupan broj stanovnika Jugoslavije (izračunat za 1941. godinu), “uža“ Srbija, odnosno, Srbija van pokrajina ima uvjerljivo najviše stanovnika od svih budućih republika i pokrajina (u apsolutnom broju, to je 4.200.000, ili 26,29% od ukupnog broja stanovnika tadašnje Kraljevine Jugoslavije koji iznosi 15.973.000).
Iza nje slijede: Hrvatska sa 3.780.000, odnosno, 23,66%; Bosna i Hercegovina sa 2.825.000, odnosno, 17,69%, itd.
U odnosu na ukupan broj stanovnika u “užoj“ Srbiji 1941. godine (4.200.000), poginuli partizanski borci (njih ukupno 42.000), čine, dakle 1%.
Ovaj postotak je:
kod Crne Gore 3,55% (15.000 poginulih boraca na ukupno 422.000 stanovnika); kod Bosne i Hercegovine, 2,55% (72.000 poginulih boraca na ukupno 2.825.000 stanovnika); kod Hrvatske, 1,75% (66.000 poginulih boraca na ukupno 3.780.000 stanovnika); kod Makedonije, 1,27% (tj. 14.000 poginulih boraca na ukupno 1.105.000 stanovnika).
Prema ovom kriteriju, dakle, “uža“ Srbija zauzima tek peto mjesto (iza nje je jedino Slovenija sa 0,97%, odnosno, 12.000 poginulih na ukupno 1.230.000 stanovnika).
(Izvor za fotografiju: https://antikvarijat-biblos.hr/gubici-stanovnistva-jugoslavije-u-drugom-svjetskom-ratu-proizvod-9627/)
Promatramo li strukturu poginulih pripadnika jugoslavenskog partizanskog pokreta u pojedinim republikama u odnosu na ukupan broj poginulih na razini Jugoslavije, zapažamo slijedeće:
U ukupnom broju (od 237.000) poginulih boraca, “uža” Srbija sudjeluje sa 42.000, što iznosi 17,7% od ukupnog broja poginulih pripadnika NOP-a.
Usporedbe radi, taj broj je kod Bosne i Hercegovine 72.000, odnosno, 30.38%, a kod Hrvatske 66.000, odnosno, 27,85%.
(Podaci za izračun uzeti iz: Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989., str. 24. – tabela 9. i str.116. – tabela. Argumentacija da su Srbi predstavljali većinu u formacijama NOP-a koje su formirane na području Hrvatske – pri čemu se za to vežu teze da su oni najviše i ginuli – pada u vodu kad se pogleda nacionalna struktura partizanskog pokreta, u kojemu su Hrvati činili više od 60%, uz sudjelovanje svih nacionalnih manjina (Čeha, Slovaka, Židova, Rusina, Mađara, Nijemaca, Ukrajinaca, Roma, Talijana itd.). Postotak Srba u tom pokretu jest bio nešto veći nego njihov udio u ukupnom pučanstvu, ali nikako se ne može prihvatiti tvrdnja da je riječ o većini. I još nešto: značajniji priljev Srba s područja NDH u partizanske postrojbe bilježi se tek od jeseni 1943. godine (nakon kapitulacije Italije i diferencijacije između četnika i komunista – mada u mnogim područjima BiH i Hrvatske oni i dalje surađuju, sve do kraja rata što je jasno vidljivo iz brojnih izvora, pa i iz zapisa Rodoljuba Čolakovića objavljenim u knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata. )
U ovom slučaju, “uža“ Srbija, dakle, zauzima tek treće mjesto.
Bez obzira na stanovita odstupanja u razgraničenjima “uže” Srbije 1941. godine u odnosu na kasnije razdoblje, nema, dakle, niti govora o bilo kakvoj brojčanoj nadmoći Srba s tog područja u partizanskom pokretu koja bi mogla poslužiti za eventualno stjecanje bilo kakvih “posebnih zasluga“, a još manje posebnih “prava“ u državi koja je uspostavljena 1945. godine.
Nešto o ukorijenjenosti i rasprostranjenosti partizanskog pokreta u Srbiji, govori uostalom i podatak da je od ukupno 167.000 poginulih osoba iz ove republike, samo jedna četvrtina njih registrirana kao “pali borci“. Gdje, kako i na čijoj strani su poginuli ostali (koji čine 3/4 od ukupnog broja poginulih građana), nepoznato je, ali i taj podatak svakako govori o masovnosti sudjelovanja Srba iz “uže“ Srbije u partizanskom pokretu.
Pogledaju li se podaci o ukupnim demografskim gubicima po republikama i pokrajinama (izraženo u postotku u odnosu na ukupno stanovništvo pojedine republike, odnosno pokrajine), onda je redoslijed slijedeći:
Prva je Vojvodina s 22,4%, druga je Bosna i Hercegovina s 15,1%, treća je Hrvatska s 12,4%, četvrta je Crna Gora, s 11,2%, a “uža” Srbija je na petom mjestu, sa 8,6%. (Vidi: Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989, str. 33.)
U analizi ovih podataka, dakako, ne treba smetnuti s uma, da je dio Srba iz “uže” Srbije ratovao i u sastavu partizanskih postrojbi u drugim republikama i pokrajinama, što ne može biti sporno. No, to u većoj ili manjoj mjeri vrijedi i za druge narode i građane iz svih republika i pokrajina.
Uostalom, nije zgorega ponoviti podatak, da je na prostoru cijele (tada okupirane) Jugoslavije, tijekom čitavog rata smrtno stradalo (na svim stranama i od svih ratnih uzroka i posljedica računajući i sve umrle od posljedica rata – neovisno o mjestu smrti, uključujući i umrle u logorima u zemlji i u inozemstvu, te ukupan broj nestalih, kako u zemlji, tako i u inozemstvu), ukupno 530.000 Srba – ali kad im se pribroje Crnogorci. (Vidi: V. Žerjavić, isto, str. 82., Tabela III – podaci Bogoljuba Kočovića), što je za 2.000 više od maksimalnog apsolutnog broja ratnih gubitaka srpskog naroda koji Kočović iznosi u svojim knjigama iz 1985. i 2005. godine (Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji; Sahrana jednog mita: žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji).
Od tog broja, u inozemstvu je smrtno stradalo 33.000, a preostalih 497.000 u zemlji. Nadalje, odbiju li se od ovoga broja žrtve srpskog naroda s područja “uže” Srbije (ukupno 142.000), Crne Gore (6.000), Makedonije (6.000), Vojvodine (45.000) i Kosova (3.000), ostaje da je na području na kojem je moglo do izražaja doći nasilje ustaša, ubijeno ili umrlo od posljedica rata, najviše 295.000 Srba (uz opasku da su u taj broj uračunati i Crnogorci), s tim da to po naravi stvari nisu i ne mogu biti samo žrtve uzrokovane od ustaša (nego i one stradale od Talijana, Nijemaca, četnika, partizana i drugih formacija i skupina koje su vodile oružane akcije na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine), uz napomenu da se nikako ne smiju se zanemariti niti masovni zločini partizana po okončanju rata koji su se jednim dijelom događali na području NDH.
(Podaci uzeti iz: Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989., str. 73., Tabela 37.)
U mnogim izvorima, pod ovim brojem (530.000) “ukupnih srpskih ratnih žrtava” navodi se da su to zajedničke srpske i crnogorske žrtve. Budući da se u najvećem broju slučajeva gubici Crnogoraca procjenjuju na 50.000 i ovu okolnost treba imati u vidu. No, u ovom izračunu V. Žerjavića, to je zanemareno.
Ovdje se mora skrenuti pozornost na još jedan problem, a to su oni koji su umrli prirodnom smrću, jer ljudi umiru zbog starosti i bolesti koje nemaju veze s oružanim sukobima i u ratovima – a nema ih nigdje u statistikama žrtava. Nadalje, iz svih dostupnih podataka domaćih Nijemaca pobijeno ili je umrlo u logorima uslijed izgladnjivanja, mučenja ili bolesti (i to samo nakon rata) oko 50.000 samo na području Slavonije, Srijema i Bačke – ali se njihove žrtve u većini srpskih i komunističkih izvora uglavnom umanjuju ili prešućuju u cijelosti.
I na kraju, podsjetimo na jednu izjavu Milovana Đilasa iz prosinca 1991. godine, kad je izjavio (a što je prenio i zagrebački Večernji list): “Sve naše žrtve rata uvećane su barem 20 puta”.
Recimo da je Đilas ipak malo pretjerao – u cjelini gledajući – no, kad je u pitanju Jasenovac, njegova se procjena doima čak skromnom, jer takva megalomanska preuveličavanja su rijetko kad i rijetko gdje viđena.
Ono što je još uvijek obavijeno velom tajne i nikako se ne uklapa u prikaze i podatke o ratnim žrtvama što su ih posljednjih desetljeća publicirali srpski i komunistički istraživači, jesu poratna stradanja Hrvata, Srba, Muslimana, Makedonaca, Albanaca, Crnogoraca, domaćih Nijemaca i pripadnika drugih manjina koji su bili državljani Jugoslavije (Čeha, Austrijanaca, Mađara, Slovaka, Bugara, Rumunja, Vlaha, Turaka i drugih), a čiji je broj prema svim izvorima iz samih arhiva “Jugoslavenske vojske” morao premašiti pola milijuna. Najveća dosadašnja procjena (izračun Vladimira Žerjavića) od 1.027.000 izravnih ratnih žrtava ozbiljno dovodi u sumnju ukupan broj “žrtava fašističkog terora” (pa i one partizanske) i još jednom nam potvrđuje kako smo i 76 godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata na početku – u labirintu bez izlaza. Taj su labirint smišljeno konstruirali oni kojima nije u interesu istina, u nadi da će njihove laži zaživjeti i vremenom se pretvoriti u činjenice.
Na nama je da ne dopustimo tu grubu inverziju i nastavimo s istraživanjima onako kako su to prije nas činili dr. Franjo Tuđman, dr. Ljubo Boban, Ante Bruno Bušić, dr. Bogoljub Kočović i svi drugi koji se nisu mirili s takvim pogledom na svijet.
U okviru manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije posebnu, ključnu ulogu u svemu ima mit o “ustaškom Jasenovcu” (ili kako srpsko-komunistički megalomani ne rijetko govore “sistem ustaških logora smrti” – kako bi stvar bila dojmljivija). Lažni jasenovački mit najzloćudnija je i najperverznija laž što su je ikad konstruirali mržnjom pomračeni komunistički i velikosrpski umovi s nakanom kolektivne stigmatizacije hrvatskog naroda kao “genocidnog”.
Ta bolesna, rasistička teza, po kojoj je svaki Hrvat već prije rođenja obilježen kao zločinac, budući da u sebi nosi “genetsku sklonost” ka činjenju zločina, čini ovu morbidnu konstrukciju još perverznijom i dokazuje kako su kad su u pitanju mržnja i destrukcija tvorci ovih bolesnih izmišljotina uistinu nenadmašni.
Ne postoji sličan primjer u svijetu: da se na temelju čistih fikcija i bez ijednog jedinog dokaza neki narod tako teško optuži, a da se u isto vrijeme svim sredstvima sprječava istraživanje i utvrđivanje istine. Zato ustaškom logoru Jasenovac (jer, ne zaboravimo da je od 1945. do 1948. godine postojao i komunistički logor Jasenovac – što je danas već dokazana činjenica) kao stožernom mitu monstruozne i beskrupulozne antihrvatske srpsko-komunističke propagande moramo posvetiti dužnu pozornost i na svjetlo dana iznijeti činjenice, u nadi da će doći vrijeme kad će se to područje uz dužni pijetet prema žrtvama i primjenu svih potrebnih forenzičkih postupaka i mjera detaljno istražiti, prekopati, a prava istina konačno i zauvijek utvrditi.
Čuvari jasenovačkog mita panično se plaše upravo toga i njih mogućnost utvrđivanja činjenica progoni poput noćne more, što već samo po sebi dovoljno govori o utemeljenosti tvrdnji što nam ih desetljećima podastiru – agresivno, jezikom propagande, prijetnjama i uvredama. Razumljivo. Oni drugoga oružja osim laži i prikrivanja činjenica nemaju.
I sama okolnost da je kreatorima ove podle prijevare trebalo više od 20 godina kako bi se “sjetili” da je na tom mjestu “počinjen genocid” (jer jasenovački “cvijet” otkriven je 1966. godine), rječito nam govori o tomu koliko ima istine u njihovim tlapnjama za koje ne postoji ni jedan jedini materijalni dokaz. Ne samo da nema materijalnih dokaza o masovnim grobnicama (kostiju), nego ne postoji ni jedan vjerodostojan iskaz ili zapis bilo kojeg logoraša koji bi potvrdio kako su ustaše tamo vršile masovna smaknuća zatočenika.
Mi Hrvati se ne moramo bojati onoga što se nalazi pod zemljom – kako na lokalitetu Jasenovca, Gradine, Stare Gradiške, tako i na području Jadovna i svih drugih mjesta koja su u glavama bolesnih srpsko-komunističkih propagandista i njihovih današnjih sljedbenika označena kao “masovna ustaška stratišta”. Od Drugog svjetskog rata prošlo je gotovo punih 77 godina. Istina se do sada ne samo mogla, nego i morala utvrditi. I to bi se zacijelo dogodilo kad bi konstruktori jasenovačkog i drugih mitova imali ikakvih dokaza za ono što tvrde.
– nastavlja se –
Zlatko Pinter
