By Bismark je tvrdio da je politika savršeno ljudsko umijeće, a Machiavelli da je umijeće mogućeg. Ja sam došao do svoje spoznaje: politika je umijeće prevare.
Nema ništa prljavije od politike. Nije zalud Aristotel kazao da je čovjek životinja koja se bavi politikom. Znao je veliki umnik onoga doba, da politika bježi od istine kao đavao od tamjana. Zar nije svojemu učitelju rekao:
Amicus Plato, sed magis amica veritas.
U politici pogreške se ne praštaju. Nema tu milosrđa, samilosti, solidarnosti, ni opraštanja. Puna su groblja političkih mrtvaca, a svaki je jednom pogriješio i nikad više. Ja sam jedan od njih.
Dobro je govorio Ivan zvani general da treba vezati konja gdje gazda kaže. Ne mogu ja to. Ne može to svatko. Čovjek voli vlast i malo je onih koji ne čeznu vladati. Zar nije brkati njemački genijalac Fridrich N. govorio da je u slugi otkrio silnu želju da postane gospodar. Tako je u politici, u vlasti. Oni što su na vlasti ne biraju sredstva da se održe na vlasti, a oni koji žele zauzeti njihova mjesta, isto tako ne biraju sredstva da se domognu vlasti.
Kad vladate drugima osjećate se moćno, čudesno. To je ljepše zadovoljstvo negoli ljubovati s lijepom ženom. Vlast je jaki afrodizijak koji muškarce, osobito starije pomlađuje. Narod ima običaj reći: podaj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je. I ja sam zaželio malo vladati drugima, biti moćan, cijenjen, vladati, jer su mi stalno zapovijedali drugi za koje sam držao da nisu dostojni da ih slušam. Kad čovjeku udari vlast u glavu, onda izgubi sve kriterije, izgubi osjećaj za mjeru, a mudrost je i smjelost živjeti po mjeri Zakona, po Mojsijevu dekalogu, po zapovijedima, koje je, kažu sam Bog dao ljudima da znaju, kako časno i pošteno živjeti. Mudrost je velika i najveća živjeti po Isusovu govoru na gori. Po blaženstvima.
Vlastodršci imaju sve, i novac, i dobra jela, i žene, i putovanja, i odjeću kakvu žele, i atomobile; sve što je narod pojednostavio u sedam riječi: u se, na se i poda se. Od želje za vlašću nema jače ljudske želje. Svi koji kažu da im nije stalo do vlasti: lažu. I ja bih bio lažac kad bih vam govorio kako mi nije bilo stalo do vlasti. Imao sam u rukama malo vlasti, tek pola godine. Nikad se nisam ljepše, ni sigurnije osjećao. Tu se krije odgovor na želju za posjedovanjem, za vlašću, na želju za moći; ponavljam za posjedovanjem. Dakle, posjedovanje. Sve se svodi na to da posjedujete određen prostor, jer svako tijelo zauzima određeni prostor u vremenu, a vrijeme je čudesno i beskrajno nevidljivo korito, kojim protječe živodajna rijak. Prostor je u pitanju, a ne trice i kučine. Kad ste na vlasti, onda je vaš prostor viši, duži i širi. Vlast je četvrta dimenzija na zemlji. Rastom niži ljudi stremili su više vlasti negoli viši rastom ili duhom, upravo zato što zauzimaju manji prostor. Njima nedostaje jedna od bitnih dimenzija, a to je visina. Svaka politika je i vlast, i zauzimanje, i osvajanje prostora. Pogledajte, molim vas lijepo, te velike osvajače svijeta kako su bili niski rastom. Zar nisu dovoljna dva primjera, Napoleon i Hitler, da ne šetamo dublje i dalje kroz povijest ljudskih krvoprolića, osvajanja, ratovanja… Zašto je Atila išao na Rim, Sultan na Beč, Napoleon na Moskvu, Hitler na čitavi svijet? Kad zauzmete određen prostor(tomože biti žena, stvar neka, automobil, dio nekog tla…); silno pčoćeliite to osvojiti, posjedovati, vladati nad njim, iskorištavati, uživati u ljepoti prostora.
Zar nisu Tatari, Mongoli, Huni i Avari, Franci, Romani, Germani, Talijani, Mađari, Turci, te naposljetku Srbi, privremeno posjedovali Hrvatsku, uživali u njezinim ljepotama, u čarima i milinama kao da je žena, a ne zemlja, s jednom od najljepe obale na planetu i mora s mnogim otocima, ravnom Slavonijom…
Svi koji su posjedovali Hrvatsku, silovali je, pljačkali, ponižavali, obeščastili, iskoristili i pustili kad se ona sama silom otela iz tog ropskog, povijesnoerotskog zagrljaja, nisu shvatili veliku istinu: svaka zemlja je zemlja onih, koji su iz njezina krila došli na svijet, u život i koje ona nosi u svom zagrljaju, a oni je nose u srcu te je i krvlju i životima brane kao što se brani goli život, otac i majka, sestra i brat, dijete, žena, dom i kućni prag.
Kinez voli svoju Kinu zato što ga je ta zemlja rodila, Francuz voli Francusku isto tako, Englez isto tako, Nijemac također, Japanac isto tako…
Svaki čovjek ima zemlju koja ga rodila, i samo su zemlje i narodi vječiti, a sve ostalo mine i nestaje. Katkad mi bude krivo, zašto su Hrvati naivan narod tako naivan i brzo prašta zla koja su mu činili susjedi i, nažalost, lako i brzo zaboravlja. Taj hrvatski katolički žrtvoljubizam!
Evo, tih divnih! I dobrih! susjeda: Austrijanci, Mađari, Talijani, Srbi, Slovenci, Crnogorci. Što smo to lijepoga od njih doživjeli? Svi su pokušavali, a bogme su neki i uspjevali, živjeti na naš račun, vladati nama, iskorištavati naša prirodna bogatstva, a neki su krali i naše duhovno, kulturno blago, kao što je to radio onaj ćopovac, prijatelj Kopitarev, kljasti Vuk, koji je krao hrvatske narodne pjesme i neke hrvatske narodne običaje.
Sjetih se velikog, legendarnog Mandele koji je govorio dok smo razgovarali za najtiražnije hrvatske novine u njegovoj rezodenciji na jugu Afrike, u kasnu jesen 1995. godine, kako su zemlje i narodi kao duga. Svaka boja je po sebi, u sebi, za sebe, izvan sebe, a lijepa je zato što nije sama, pa je do druge boje, a ta druga boja do druge i što sve zajedno čine ljepotu pod suncem. A onda je kazao:
– Nije dobro kad jedna boja zađe u drugu, kad jedna boja pokuša izbrisati s lica zemlje drugu boju; to su radili neki narodi drugim narodima. Tako su neki europski narodi došli ovamo u moju zemlju i odnosili sve što se dalo odnijeti: zlato, srebro, dijamante, oteli sve što se dalo oteti, pokrali, ponizili do ništice moje pleme i sva ostala plemena. Englezi i Nizozemci su silom uspjeli odnijeti sve što se dalo odnijeti u svojoj pohlepi, samo nisu mogli odnijeti zemlju, ni moje pleme, moj narod na jugu Afrike.
Onda je pričao o burskom ratu i Hrvatima koji su u tom ratu sudjelovali na strani bura, a protiv Engleza i Nizozemaca. Tako sam doznao da je više od dvije tisuće Hrvata bilo na strani bura. Od toga bilo je u burskoj vojsci sedamdeset časnika Hrvata i dva generala, Rot i Kronja. Mandela je samo imenovao dvojicu generala, dva hrvatska generala u burskoj vojsci 1892. godine, u prvom burskom ratu na rogu Afrike . To je za mene bilo nešto novo. Možda je i za tebe koji ovo čitaš i misliš kako ja bulaznim i pričam gluposti. Ma tko je od nas išta čuo u školi o tom ratu. Nitko! Kako malo znamo da ne znamo.
Mene ne zanima ono što je prošlo u prošlost, već ono što je sadašnje u prošlosti, kao i ono što nije prošlo u san, i ono što je od prošlosti minulo u sadašnjost i ostalo zauvijek zarobljeno i izgubljeno u prošlosti.
Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga, ono nešto neumrlo, zbiljsko, ljudsko i sudbinsko postoji u vremenu u kojem sam živio i ovo napisao, ne zato da postanem slavan, bogat i moćan, već zato da kažem što me je nagnalo da ispričam ovu priču o ljudima koji su nijekali postojanje Boga, a nisu nijekali đavla Lucifera i njegove drugove u ljudinjaku. I zato mi nije jasno zašto su drugovi lagali i iskrivljivali našu prolost, vješto skrivali svoje zločine, koje su počinili poslije rata, kao nekakvi osloboditelji. I zato ih prezirem, a volim istinu i život.
Za moga kratkog života nisam se mogao nagledati zemaljskih ljepota, koje ljudima podari dobri Bog i ljepota koje na licu zemlje podigoše ljudske ruke. Obišao sam svijet. Vidio sam Evropu, Aziju, (iz zrakoplova) Ameriku, Kanadu, Australiju, Afriku i nigdje nisam našao Hrvatsku. Ta mala i najljepša, najdraža, naša i moja, jedna jedina, majka koja me rodila, konačno se osmjehnule, jer predugo bijaše u okovima, ponižena, pak joj nismo ni smjeli zapjevati Lijepa naša. A kad smo to činili, vezali su nam ruke, zatvarali, šibali, i radi njene ljepote i svoje ljubavi prema njoj i slobodi mnogi su robijali. Odnedavno svaki od nas može slobodno zapjevati našu himnu. Kad bi se netko drznuo i na svedbi ili na nekoj fešti, slavlju, tekmi ili narodnom veselju zapjevao Lijepa naša, dobio bi batine.
Hrvatska himna
Lijepa naša domovina,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda sretna bila!
Mila kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedine,
Mila kuda si nam ravna,
Mila kuda si planina!
Dravo, Savo, Drino teci,
Niti Dunav silu gubi,
Sinje more, svijetu reci
Da svoj narod Hrvat ljubi.
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grob krije,
Dok mu živo srce bije.
- Nastavlja se
