By Bitka za hrvatsku državu je konstanta jednog dijela prkosnih Hrvata s različitim povijesnim uzrocima i posljedicama. Sad, kad je država tu, pokazalo se da za njezin uspjeh nije bilo dovoljno pobijediti srpskog neprijatelja i srušiti komunistički režim. Da bi se dogodila transformacija, potrebni su bolji temelji za izborni, porezni, gospodarski i uopće organizacijski sustav države i njezinih ustanova. Za napredak društva više se ne mora voditi rat s neprijateljem, nego se traže napori i znanje za promjenom složenih državnih sustava.
Duhovna praznina, koju je ostavio komunizam, jugoslavenstvo i serbokroatizam kao podloga ovih anomalija punila se i još uvijek se puni zavaravanjem naroda s lažnom dekomunizacijom, lakomislenom pomirbom sa svijetom kojemu je stran pojam pokajanja, povlačenjem novca iz EU, uvođenjem eura kao skokom u elitnu skupinu gospodarski razvijenih zemalja… Narod se očito uvjerava dobro uhodanom komunističkim ideološkim mehanizmom u ono što ne postoji i po svoj prilici je neostvarivo zbog nedokučivosti. To je otvorilo prostor nesmiljenoj grabeži, svođenju politike na puku elementarnost, mitiziranju postignutog i veličanju banalnoga. Plod te neodgovornosti je razočaranje, iseljavanje, napuštanje „oslobođene“ domovine koja je trebala i mogla postati locus amoenus.
Članice Europske unije i dekomunizacija
Prošlo je više od trideset godina otkako su svrgnute komunističke diktature u Europi, a u bivšim komunističkim zemljama stari kadrovi su zauzeli najviše političke položaje, dan danas donose odluke s dalekosežnim upitnim posljedicama po državu. K tome su uspjeli prisvojiti značajne dijelove državne imovine. A bilo je i nastojanja u pojedinim zemljama da se stari kadrovi udalje od ključnih pozicija. Ovo je kratki sažetak stručne rasprave autora Hubertus Knabe sa Sveučilišta Würzburg, koji istražuje „Procese suočavanja (s komunizmom) u međunarodnoj usporedbi – Aufarbeitungsprozesse im internationalen Vergleich“ koju je objavio u NZZ, 27.09.2021, str. 19.
Prema Knabeu pojedine zemlje članice EU su se, nakon pada komunizma, različito odnosile prema bivšim komunističkim dužnosnicima. Primjerice bivši tajnik Centralnog komiteta postao je godine 1989. prvi slobodno izabrani predsjednik u Rumunjskoj. U Litvi, Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj također su devedesetih na vlast došli bivši visoki dužnosnici. U Bugarskoj i Mađarskoj su prvi put nakon 2002. godine dvojica bivših djelatnika tajnih službi na čelu zemlje.
Bilo je ipak nastojanja da se stari kadrovi udalje s ključnih pozicija. U “Temišvarskom proglasu” 1990. rumunjski su oporbenjaci zahtijevali da se stranačkim dužnosnicima i časnicima tajne policije ne dopusti preuzimanje bilo kakvih političkih funkcija tijekom tri legislature. Godinu dana kasnije, tada još postojeća, Čehoslovačka donijela je dalekosežni zakon o lustraciji. Njemačka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Bugarska i baltičke zemlje također su postupno donosile propise o dekomunizaciji. Od 12 bivših komunističkih zemalja u EU samo Hrvatska, Slovenija i Slovačka nisu uspjele donijeti takav zakon. Znakovito za europskounijsku zemlju Hrvatsku koja je supotpisnica rezolucija o osudi totalitarističkih režima!
U praksi se pak većina propisa pokazala neučinkovitom. Stalno se radilo samo o tajnim doušnicima državne sigurnosti, dok su stranački dužnosnici ostajali zanemareni. Do dokaza je bilo teško doći jer su mnogi inkriminirajući akti uništeni ili bili nedostupni. I na kraju, ali ne i najmanje važno, novi ustavni sudovi su se pokazali kao kočnica, koja je zaobilazila zakone o lustraciji. Povrh svega, jedva je bilo propisa koji bi inkriminiranim dužnosnicima zabranjivali obnašanje vodećih funkcija.
Smjena elita je najviše uspjela u Češkoj. Zakon br. 451 iz 1991. isključio je s visokih položaja ne samo bivše zaposlenike Službe državne sigurnosti, već i više partijske dužnosnike (od kotarskog sekretara naviše) kao i bivše pripadnike narodne milicije. Samo do 2002. godine nadležno Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je 365.000 “potvrda o lustraciji” i zabranilo gotovo 11.000 osoba pristup službama koje su zakonom propisane. Na stranicama Instituta za proučavanje totalitarnih režima do danas se može provjeriti je li određena osoba radila za češku tajnu službu.
I u Istočnoj Njemačkoj (DDR) došlo je do brojnih provjera članova i suradnika Stasija (STASI=Staatssicherheitsdienst – služba državne sigurnosti). Međutim, za razliku od Češke one nisu bile ni obvezne niti automatski povezane sa sankcijama. Članove Bundestaga moglo se protiv njihove volje “lustrirati” samo ako je postojala konkretna sumnja. Funkcije u SED-u (Sozialistische Einheitspartei Deutschlands=Socijalistička jedinstvena stranka Njemačke) bile su potpuno zanemarene. Prema sporazumu o ujedinjenju iz 1994. zaposlenici s duševnim i tjelesnim opterećenjem mogli su dobiti otkaz samo ako je radni odnos bio “neprihvatljiv”. To je objašnjenje zašto je Njemačka dosegla rekordan broj od gotovo 2,3 milijuna provjera kod Stasija, ali je više od polovice od oko 28.000 državnih službenika, koji su nekoć radili za Stasi, i dalje ostalo zaposleno.
U drugim se zemljama u početku radilo, ako uopće, samo o lustraciji parlamenata. Prvo je 1991. Litva odlučila svoje parlamentarne zastupnike provjeriti, a bivše agente KGB-a (KGB= Komitet Gossudarstwennoj Besopasnosti= sovjetska vanjskopolitička tajna služba), trebalo je isključiti. Iako je bilo pet osumnjičenih, nije bilo isključenja zbog oskudnih dokaza. Godine 1993. Latvija je zahtijevala od svih parlamentarnih kandidata izjavu da nisu radili za KGB. Dvije godine kasnije, Estonija je slijedila primjer, te su i drugi kandidati za javne službe morali dati takvu izjavu. Ali budući da nije bilo jasno na koji će se način provjeravati informacije, mandat je uskraćen samo jednom kandidatu.
U strahu od ruske infiltracije, Estonija je k tome 1995. godine donijela zakon prema kojem se svi bivši agenti KGB-a obvezuju vlastima se prijaviti ili će njihova imena biti objavljena u Službenim novinama. Na to se javilo više od 1100 ljudi, dok ih je više od 600 javno prozvano. Godine 1999. Litva je donijela sličan zakon, ali ovaj put s prijetnjom otkaza zbog prekršaja. Kao rezultat toga 1600 ljudi se prijavilo, dok ih je 29 svoju prošlost prešutjelo. Godine 2012. Istraživački centar za genocid i otpor u Litvi stavio je na internet prava imena i nadimke svih 2000 agenata KGB-a koji su do tada bili poznati.
I Mađarska je 1994. donijela zakon o lustraciji. Kao i u Češkoj, ne samo parlamentarni zastupnici već i visoki predstavnici izvršne vlasti trebaju biti provjereni, ali samo radi suradnje s unutarnjom tajnom policijom. Budu li suradnici, treba zatražiti da daju ostavke, inače slučaj se objavljuje. Međutim, ni premijer Gyula Horn niti njegov nasljednik Peter Medgyessy, koji je ispunjavao kriterije postavljene zakonom, nisu razmišljali o ostavci. Godine 2005. provjera je konačno obustavljena. Godine 2014., pod Viktorom Orbanom, bivši zaposlenik tajne policije s punim radnim vremenom postao je državnim tajnikom.
Još 1992. poljski je parlament donio odluku da vlada treba objaviti imena bivših zaposlenika tajne službe na visokim političkim funkcijama. Međutim, Ustavni sud je to zabranio. Zatim je 1997. stupio na snagu zakon prema kojem se oko 20.000 službenika obvezalo pod prisegom izjaviti jesu li radili za tajnu policiju. Tko je pri tom lagao, tome je sud mogao zabraniti obnašanje javne službe deset godina.
U praksi se to, naravno, rijetko događalo jer je to bilo teško dokazati zbog uništenja velikog broja akata. Godine 2007., kada je PiS uvelike proširio krug ljudi koje je trebalo provjeravati, Ustavni sud je srušio novi zakon i postavio tako visoke zakonske zapreke da je lustracija potpuno onemogućena. Samo je u tajnoj službi došlo do sveobuhvatne razmjene osoblja: primljeno je “samo” 4000 od prvobitnih 24 000 zaposlenika.
Godine 1999. Rumunjska je također usvojila zakon o lustraciji. Kao i u Poljskoj, zahtijevalo se od brojnih dužnosnika da se izjasne jesu li radili za tajnu policiju. Nacionalno vijeće za proučavanje arhiva Securitatee (CNSAS) trebalo je pregledati podatke i izdati “potvrdu o nedvojbenosti” potrebnu za obnašanje javne dužnosti. No budući da je rumunjsko Ministarstvo unutarnjih poslova akte objavilo tek niz godina kasnije, mnoge provjere su izgubile svrhu. Tijekom jednog desetljeća provjereno je više od 50.000 ljudi, ali samo 495 ih je klasificirano kao bivši zaposlenici Securitatea. Čak su i visoki političari poput predsjednika Traiana Basescua ili ministrice kulture Mona Musca dugo ostali neotkriveni. Pokušaj da se bivšim dužnosnicima zakonom zabrani obnašanje visokih dužnosti konačno je propao 2012. na Ustavnom sudu.
Konačno, tu je i Bugarska, koja je bila posljednja zemlja koja je 2006. donijela zakon o provjeri tajne službe. Tada je komisija otkrila da je 129 bivših zaposlenika tajne službe pripadalo parlamentu od 1989. godine. Comdos – upravno tijelo osnovano za ovaj slučaj – još uvijek provjerava brojne dužnosnike za prethodne aktivnosti tajne službe i objavljuje rezultate na internetu. Na primjer, 2010. pokazalo se da je više od 30 vršitelja dužnosti veleposlanika i 11 od 15 mitropolita Bugarske pravoslavne crkve radilo za tajnu službu. Ta otkrića nisu imala posljedice jer zakon ne predviđa sankcije. Diplomate je imenovao tadašnji predsjednik Georgi Parvanov, koji je i sam radio za tajnu službu.
Ukrajina i dekomunizacija
Za razliku članica EU, Ukrajina se i te kako suočila s problemom dekomunizacije što je „motiviralo“ Putina da vojnom agresijom suzbije taj za njega osobno bolni proces i zemlju „denacificira“. O sučeljavanju s komunističkim totalitarizmom je već spomenuti autor Hubertus Knabe objavio pregledan članak u NZZ, 18.08.2022, str. 31, iz kojega prenosimo najvažnije podatke.
U Ukrajini je 1991. komunistička partija zabranjena, a njezina imovina nacionalizirana. Ali s predsjednicima Leonidom Kravčukom i Leonidom Kučmom, država je isprva ostala u rukama bivših visokih sovjetskih dužnosnika. To se promijenilo nakon Narančaste revolucije. Pod predsjednikom Viktorom Juščenkom, koji je došao na dužnost nakon prosvjeda 2005., suočavanje s komunističkim zločinima postalo je središnjom temom politike.
Ukrajinski parlament je 2006. godine osudio Staljinovo kažnjavanje Ukrajinaca glađu kao genocid i zatražio da se oda počast najmanje 3,5 milijuna žrtava Holodomora. Ukrajinski institut nacionalnog sjećanja (UINP) osnovan je kao središnja agencija za istraživanje gladi i političke represije u Ukrajini.
Godine 2006. Juščenko je kao prvi predsjednik Ukrajine nazočio godišnjoj komemoraciji u Bikivniji, gdje leže ostaci do 130.000 ljudi koje je strijeljala sovjetska tajna policija NKVD. U Kijevu je 2008. godine otvoren Nacionalni muzej genocida u Holodomoru. Godinu dana kasnije, Juščenko je proglasio muzej zatvora Lontsky u Lavovu – poprište još jednog masovnog ubojstva sa strane NKVD-a – nacionalnim mjestom sjećanja.
U 2010. godini je ovaj dalekosežni način suočavanja prestao. Proruski političar Viktor Janukovič postao je predsjednikom zbog neslaganja političkih snaga koje su bile zapadnjački orijentirane. Raspustio je UINP i zamijenio ga čisto znanstvenom institucijom. Ukrajinska tajna služba SBU – nasljednica sovjetskog KGB-a – zaplijenila je razne dokumente iz muzeja Lontsky i optužila njegovog ravnatelja za “odaju tajne”.
Masovni prosvjedi na Euromaidanu potaknuli su drugi, dublji val sučeljavanja. U 2014., nakon prijevremenih predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio oporbeni kandidat Petro Porošenko, ukrajinski parlament donio je zakon “za čišćenje vladinog aparata”. Zakon nije bio usmjeren samo na uklanjanje bivših komunističkih dužnosnika i djelatnika tajnih službi iz državnog aparata. Najviši dužnosnici lojalni Janukoviču i korumpirani državni službenici također su trebali biti otpušteni kao i sudci koji su izrekli kazne pristašama Euromaidana.
U Ukrajini je po tom provjereno oko 300.000 službenika. Lustracijsko vijeće od dvanaest članova nadgledalo je pravilnu provedbu, a Ministarstvo pravosuđa vodilo je evidenciju o rezultatima. Sama prijetnja provjerom uzrokovala je ostavke tisuća državnih dužnosnika i zaposlenika tajnih službi.
Formalno su smijenjeni posebno bivši Janukovičevi dužnosnici – ukupno gotovo tisuću ljudi. Za 15 posto otkaza odlučujuća je bila nejasnoća oko imovinskih odnosa, a za 5 posto komunistička prošlost. Tajna služba SBU otpustila je samo 58 zaposlenika. Kod sudaca se osoblje počelo mijenjati tek kad je novi zakon propisao da se moraju ponovno natjecati i objaviti svoje imovinsko stanje.
Godine 2014. pod Porošenkom je UINP ponovno postao središnje izvršno tijelo Vlade. Njegove su dužnosti sada uključivale spomen na poginule u ratu sa separatistima. S druge strane nije se predvidjelo suočavanje sa zločinima ukrajinskih nacionalista niti odavanje počasti židovskim i poljskim žrtvama iz vremena njemačke okupacije.
U 2015. parlament je donio još četiri zakona o dekomunizaciji. Ukrajinski pokret za neovisnost, demoniziran u sovjetsko vrijeme, službeno je rehabilitiran. Za razliku od Rusije, državno sjećanje na Drugi svjetski rat sada je uključivalo i godine od 1939. do 1941., kada su Hitler i Staljin međusobno podijelili istočnu Europu. Daljnjim zakonom omogućen je pristup dokumentima komunističkih represivnih tijela kojima je sada upravljao UINP.
No, najveći utjecaj imao je zakon o zabrani totalitarne propagande. Ne samo da su zabranjeni svi simboli nacionalsocijalizma, SSSR-a i Komunističke partije, već i slike, spomenici i natpisi njima posvećeni – osim ako se nisu odnosili na otpor njemačkoj okupaciji. Sveprisutna komunistička propaganda u imenima ukrajinskih gradova, sela i ulica proglašena je ilegalnom. Za njihovo preimenovanje prvenstveno su bile odgovorne komune, a UINP im je davao preporuke.
Gdje je Hrvatska?
Osim Češke nigdje u bivšem istočnom bloku nije bilo dekomunizacije usporedive s denacifikacijom nakon 1945. godine. Jedan od razloga za to je taj što komunističke diktature nisu dopuštale neovisno civilno društvo iz kojeg bi se mogla regrutirati protuelita. Ni oporbeni pokreti, u kojima su komunistički otpadnici često igrali važnu ulogu, nisu imali koncept za promjene elita. Pitanje je ubrzo postalo predmetom spora među političkim strankama. Također nije bilo potpore međunarodnih organizacija poput UN-a ili EU-a u svezi s ovim pitanjem. Zapravo, većina bivših totalitarističkih stranaka ubrzo je primljena u obitelj europske socijaldemokracije. Novi konzervativizam u istočnoj Europi i skepticizam prema EU također imaju veze s ovim povijesnim iskustvom prijelaza iz diktature u demokraciju.
U Hrvatskoj se do danas nije pojavio sposoban državnik koji bi svojom reformskom politikom oslobodio ljude od komunističke propagande, od nužnosti laganja, od trajne prisile licemjerja i lojalnosti. Nitko nije uspio vratiti ljudima jezik i otvoriti put da sloboda više ne bude vlasništvo stotinjak stranačkih danguba umjesto svih državljana. U Hrvatskoj ne samo da se nije osudio totalitarizam, već se on slavi kao u stara vremena. O trošku državnog proračuna u hrvatskoj državi se na komunističkim dernecima slave zločini počinjeni nad hrvatskim narodom. To otkriva licemjerje hrvatskih vladara ne samo prema vlastitom narodu, nego i prema EU koja je svojim rezolucijama osudila oba europska totalitarizma 20. stoljeća.
Samozavaravanje u Hrvatskoj nikad nije bilo zabranjeno jer je bilo korisno za preživljavanje, ali svaki put kad bi ga se htjelo odreći, skupo je to stajalo. Ta potreba za samozavaravanjem je trajna osveta hrvatskoj državi i svima onima koji su je izborili i još uvijek imaju snage boriti se za nju. U svojoj knjizi „Lijepa naša“ zapisa Josip Horvat 1931. godine da „grijesi prema rođenoj grudi, grijesi, koje je svaki od nas počinio, javljaju se kao aveti, a kao najveći grijeh osjećamo u tom čudesnom otkriću – nepoznavanje domovine“! Budimo još korektniji i konkretniji: radi se o čistoj izdaji zemlje i naroda!
Kad ćemo dočekati jednoga hrvatskog vladara koji će nakon svoga mandata moći uputiti riječi narodu poput negdašnjeg švicarskog člana Vlade Pascala Couchepina: „Našim potomcima ostavljamo netaknutu državu sa zdravim financijama. Institucije se poštuju. Infrastrukturu samo izgradili na razini koja je gotovo jedinstvena u svijetu. Ako ipak uspijemo stabilizirati sustave socijalne skrbi koje smo uspostavili nakon završetka Drugog svjetskog rata, onda ćemo budućim generacijama ostaviti dobro nasljeđe“.
Tihomir Nuić
