By Javi mi se prijatelj pred ove izbore sa željom da napišem što se događa u gradu Korčuli i umalo mu odgovorih ništa, ali onda se sjetim da je naše malo misto, poput drugih, priča za sebe od nekih zaigrano od nekih izigrano, a ima i dosljednih likova kojima se mane broje a vrline preskaču spretnim lažima i podmetanjima.
Bitka za stolicu je standard, a onaj tko se zbog nečega i za nešto trudi izboriti da nam bude svima bolje, i to želi iskreno, nije baš posebna briga interesnim preletačima željnih malo, kao neke ljubavi u lagodama života. Davno su odlučili sa što manje stručne spreme doći do što veće koristi, vazda udarajući po onima sa znanjem i završenim visokim školama, koji se (vidi čuda) zaposle u struci, ali tobože zato što imaju stranačku knjižicu, jednako kao što je nose a mijenjaju po potrebi i ti isti slabo školovani preletači. Makar su prilivode, inače izraženo spremni Za dom i garažu… ako je moguće bazenčić, nastojali do diploma, takozvane danas hrvati-ne, i u vojne se škole JNA pokušali upisati i to im je zapinjalo unatoč poznatoj činjenici kako su za prolaz bili dostatni kriteriji osrednjosti. Tko je nekad živio zna da su visoko školovani kadrovi koji bi se pokušali vratiti na otok u glavnom tjerani jer su se na njima primjerenim poslovima zapošljavali podobni ljudi iz Partije a ako nisu to bili sposobni iz pogona bi dolazili za općinske partijske sekretare. I to se tako u malim mistima samo nastavilo.
Dođe jedan ili nekoliko dana u ratnom okruženju, odmah po tom u ured i takvima prva crta bojišnice u potvrde upisana, a bojišnica stvarno bila rezervirana za druge što su ih oni tamo slali. Prešlo se u struku bez struke osloncem na genezu od rata, onog 2. svjetskog. Stare podobnosti, kod nas ostadoše za zaposliti se najbolje prednosti.
Bješe vazda gorljiv ali kao predsjednik stranke Spremni nikad u vatri. I tako, bio otac, prijatelj gorljivom na jeziku, i kaže u sebi… dugo smo radili skupa pa sad kad smo u mirovini što ne bi prihvatio poziv otići do njegovog vinograda i otrgali grožđe… bit će ga za slatko pojesti, i za djeci ga željnoj odnijeti. Zobao ćaća, zobala djeca prskano grožđe prijatelja njegovog. Zahvalni kako i odgojeni, bilo tome tako i kasnije, dok su djeca bila daleko da bi do njih došlo na školovanjima. I tako dođe i rat i prođe, i budu djeca odrasli ljudi pa se nekome ostalo bez posla, pa se išlo netko branit Domovinu. Gledalo se sa strane, podapinjala im noga, ali tko je dobio otkaz radio kao crv još teže i više. S fakultetom za šank, a konobar u ured, odjednom ćato. Išlo se… i u rat ode profesor a u struku njegovu zaposle električara da bude šef i svjetlo a njemu rezervirano vođenje bitaka. U početku bješe pravi rat pa nitko nikoga sretao nije jer tko je pametan da bi tamo išao, kamo li konobar i električar u neizvjesnost budućnosti Hrvatske dok je izvjesnija bila Jugoslavija. No, kad se Hrvatska dignuvši ono malo stvarno na život ili smrt odlučenih sinova obranila, krenuše je priznavati i onda se svi skupa nađoše, ponešto od rata osjetiše. Nevolje zamijene nove, u godinama mira… i otac davao, od sebe, djeca također a onda on oboli i umre, sjeti se majka puno toga i prevara i nervoza ali i polivenog otrovima grožđa u prisjećanju na fatalni karcinom. U to neko vrijeme na otoku je i od grožđa pravljeno vino, a neki da bi tamniju boju dobilo u njemu držali auto gume.
Sve to prođe a isti ljudi krenu na izbore, profesor bi da grad procvjeta i svima bude bolje, konobar da usred grada izraste šuma… i tako bješe. Oni se nadmetali, i seminar organizirao: “Graditi dalje u starom gradu kamenom ili betonom?”. Pred izbore ostade dilema, ali eto njih takoreći za Dom i garažu najspremnijih smisliti kako uprtiti profesora u njihov plan da im se snovi ostvare parola o slavnim vremenima kad su za njih drugi bili i ginuli, oni koje su rekoše sami… u tu svrhu “dizali na zadnje noge”. Podigoše profesora sred mase zaintrigiranih, kao na rukama visoko da im skida sve paučine ostale od dugih godina trgovanja bofl političkom robom, na zadnju im gotovo prazne ostale od “Pravne” stranke butige. Došlo još profesora, čiste, peru sve po redu, riječju, slikom i pismom snaže i okrjepljuju dok se Baja sa sela u grad nije natrag spustio gdje ga Vila njegova u čast izbora ponovo dočekaše i u prvi glavni ured na razgovore ne uputiše da mu se trudi naplate i isplate. Šutnja zavlada a preko Mosta dođe Šumanko do rodbinca svoje ljube i tako se oni dogovaraše. Najvažnije da im preživjelog političkog povratnika Pravaško i pravično u njihovih interesa svrhe i ponovnog dolaska do željene pozicije bude u igri i po izborima ispunjeno. Pa okolo kaj, kaj, av, av, pa među sobom šut, šut i prođe baka s kolačima prije ili kasnije a Korčulani, Žrnovci, Pupnaćani i Čarani, a i Račišćani bez ceste sve to vidjeli tako da će ovaj put odlučiti umjesto njima dobro već poznate kuhinje podmetanja betona pod kamen i stabala kako se od njih ne bi vidjeo grad što se raspada napokon krene na bolje. Jedan “opasni” profesor što se Božjom providnošću živ vratio iz rata manje je važan. Najvažniji su novi mladi ljudi za koje se borio a budućnost su Korčule grada i svakog drugog, na sliku i priliku Grada Dubrovnika u kojemu je jedna takva glava mladića dobila bijele pramenove tom Gradu zlatna vrijedne. Kreni Korčulo neka te mladost nova tvoja vodi, a nas (znate vi dobro koje) uzmite za garant kud treba ići da vam se vrate vaše zidine i kule, obnove i zasjaju ulice u kamenu pa da ih svi požele takve gledati, posjetiti blagost svih naših Mjesta i sve ljepote što jesu i tek će još biti naše pravo, vrijedno i oku putnika naplativo bogatstvo. Možda nam se vrate Vice i ostala školovana djeca. Birajte slobodno, izabrani su već sutra umjesto podvaljenih oni odabrani vašom voljom bolji. Umjesto čekati, produžetke i raspucavanja igrat idemo odmah. Najbolje ćete odabrati, dugo natjecanje predstoji pred nama je, jer Naš grad čeka. Dopustimo da u njega krenu što prije, po mogućnosti nastave što smo započeli predvodeći nas. Odmah.
Jedva ih čekate s mladim čovjekom za grad, kao i ja. O da… Dosta je prevara.
nastavlja se…
Marko Mujan, mag.pol.
