By Dr. Ivan Šreter nestao je 18. kolovoza 1991. Oteli su ga pobunjeni Srbi na barikadama u selu Kukunjevac pokraj Lipika. Bio je jedan od vođa Hrvata u zapadnoj Slavoniji. Otada mu se gubi svaki trag.
Kao domoljub, predsjednik pakračkog ogranka HDZ-a, a poglavito kao liječnik zastupao je politiku nenaselja i pomirenja.
Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) u suradnji s drugim Udrugama proizašlim iz hrvatskog Domovinskoga rata posthumno ga je proglasila – Junakom hrvatskog Domovinskoga rata, a njegovim najbližima priznanje je uručeno (16.4.2016.) u Hrvatskom domu „Dr. Franjo Tuđman“ u Pakracu, kojem su nazočili i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, dr. Vesna Bosanac, Danijel Rehak, Ante Deur, predstavnici općine i županije, članovi KDP „Sloga“, čiji je bio član i drugi.
Šreter je rođen je u Pakracu, 22. prosinca 1951. Nije bio oženjen, ali je imao posvojenog sina Vitomira.
Zbog svog istinskog domoljublja, četnicima je neprestano bio trn u oku. Stoga su i odlučili da ga uhite, muče i na kraju – ubiju. Odvodili su ga u selo Bučje, gdje je bio jedan od najstrašnijih srpskih logora, a navodno su ga prvo zatočili u nekoj napuštenoj kući u selu Branešci. O tome i te kako sve navodno znaju dr. Milorad Pupovac i Veljko Džakula.
Posmrtni ostaci dr. Šretera do danas nisu nađeni. Kako, zašto?
U Hrvatskoj će se uskoro, 30. kolovoza, obilježiti Međunarodni dan nestalih osoba. Nu, Srbi, poput Pupovca i Džakule, ni danas ne žele otkriti gdje su ubijeni i zakopani nevini Hrvati, bez obzira što je prikrivanje zločina također kažnjivo djelo.
Ovaj se liječnik, vođa pakračkog ogranka HDZ-a i predsjednik regionalnog Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju, još 1984. zamjerio Srbima, jer je jednom svojem pacijentu Stevi Majstoroviću u zdravstveni karton, prigodom pregleda, u rubriku zanimanje upisao izraz „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionirani oficir“. Kad je ova informacija stigla u javnost, srpski književnik Goran Babić, ondašnji partijski komesar u kulturi, javno je optužio Šretera za zlonamjernost i navodne veze s ustašama i niz drugih neosnovanih teza, i na kraju implicirao kako bi ga trebalo mučiti i ubiti. Taj svoj „esej“ o dr. Šreteru kao ustaši, Babić je objavio u Nedjeljnoj Dalmaciji (28. listopada 1984.), kad su u tim novinama žarili i palili Duško Mužibrada, Zoran Erceg, Zlatko Gall i Srećko Lorger…
Nakon ove hajke, dr. Šreter (branio ga je dr. Milan Vuković) osuđen je na kaznu zatvora od 50 dana, jer je „na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao socijalističke, partijske i nacionalne osjećaje građana!“
Inače, dr. Ivan Šreter bio je iznimno cijenjen u pakračkom i lipičkom kraju, ali i šire. Njegovo životno djelo najbolje dokazuje da su srpski četnici, odnosno agresori masakrirali i ubijali sve što hrvatski diše, pa i ovakvog čovjeka-humanistu, koji se isključivo demokratskim, odnosno Gandijevskim putem borio za mir, pravdu i slobodu.
Obećanje i priželjkivanje jednog Babića na žalost se i ostvarilo.
Stoga je ovom čovjeku, junaku nad junacima, posthumno dodijeljeno priznanje – Junak hrvatskog Domovinskoga rata.
Da se ne zaboravi!
Ali, i dalje ostaje veliko pitanje, velika mrlja: zašto se ne traže barem posmrtni ostaci ovog velikog čovjeka? Nije istina da baš nitko ne zna što se s njime dogodilo, gdje su ga sahranili?
Netko bi u ovoj Hrvatskoj već trebao početi i odgovarati zašto se prikrivaju nestali i zašto ih se ne traži, a ako ih se i traži to je više u stilu – tražimo ih da ih ne nađemo!(Svaka čast izuzecima).
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
