Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Bitke za Daruvar, vođene kolovoza i rujna 1991. godine, ostat će zauvijek upisane zlatnim slovima u povjesnicu našeg Domovinskog rata i u memoriju žitelja zapadne Slavonije, bjelovarsko-bilogorskog kraja i grada Daruvara. Bila su to vremena kad su Česi i Hrvati na ovom području branili svoje pravo na opstanak i s lovačkim puškama u rukama stali na put do zuba naoružanima četnicima – teroristima i njihovoj “JNA”. Mirni i radišni ljudi koji nikad nisu ni sanjali da će morati u ruke uzeti oružje, primorani su boriti se na život i smrt kako bi zaštitili svoje obitelji, domove i grad u kojem su živjeli – i to od svojih sugrađana (Srba) iz Daruvara i okolice koji su opijeni idejom “Velike Srbije” krenuli u posvemašnju destrukciju.

Malobrojni hrvatski branitelji – pripadnici PP Daruvar, uspjeli su najprije 19. kolovoza  1991. obraniti ne samo zgradu postaje, nego i grad čije je središte bilo iznenada napadnuto od strane terorista. Njihove dojučerašnje kolege – policajci srpske nacionalnosti – su se dolaskom nove hrvatske vlasti odjednom okrenule protiv Hrvata, Čeha i svih drugih policajaca lojalnih Hrvatskoj, te su nizom provokacija nastojali ostvariti svoje ciljeve po kojima je Daruvar trebao ući u sastav buduće “SAO Zapadna Slavonija”. Po sličnom scenariju kako su to već ranije činili u Kninu, Pakracu, na Plitvicama, u Dalju, Glini i brojnim drugim mjestima, napali su daruvarsku policijsku postaju s namjerom njezina preuzimanja. U isto vrijeme sinkronizirano su tekli njihovi napadi – uz logističku potporu “JNA” – ne samo u Daruvaru, nego i u Pakracu i Lipiku.

Napad na PP Daruvar započeo je tijekom noći, oko 3:00 sati, tako što su policajci srpske nacionalnosti napustili postaju i pridružili se svojim sunarodnjacima koji su bili stacionirani na periferiji grada spremni za napad. Sa sobom su odnijeli naoružanje, streljivo, sredstva veze i sve drugo što su mogli ponijeti. Potom su zajedničkim snagama – s teroristima iz okolnih sela, pješačkim oružjem i minobacačima zasuli vatrom samo središte Daruvara – lokacije autobusnog i željezničkog kolodvora i gradske tržnice, a sve kako bi što prije zauzeli policijsku postaju, a potom i sam grad.

Borbe su vođene cijeloga dana i naredne noći, a jaki minobacački napadi nastavljeni su i sutradan, 20. kolovoza, ali branitelji su se uspjeli oduprijeti. Nažalost, u toj prvoj operaciji, hrvatski policajci, junaci Domovinskog rata, Darko Petrovicki, Damir Rambousek i Marijan Petrovečki zarobljeni su i odvedeni na okupirano područje (u mjesto Bijela), te se od tada vode kao nestali.

Bio je to tek prvi u nizu vatrenih okršaja koji će se voditi sve do odsudne bitke u prosincu 1991. godine i konačnog oslobađanja cijelog grada Daruvara.

 

 

Srpski teroristi su i u Daruvaru i okolici započeli na uobičajeni način: zločinima iz zasjeda i ubojstvima s leđa

 

Srbi koji su činili tek trećinu od ukupnog stanovništva u Daruvaru (33,47%) dopustili su ekstremistima u vlastitim redovima da započnu sa sličnim terorističkim aktivnostima što su ih provodili u Kninu i okolici, Pakracu, na Plitvicama, u Borovu Selu, Glini, Petrinji. Kao i obično, oni nisu priznavali volju i prava većine, pa niti (u ovom slučaju) tih 66,53% građana koji su bili uglavnom Hrvati i Česi.

Svoje zločinačke nakane srpski teroristi pokazali su mjesec dana prije napada na PP Daruvar, kad su 19. i 20. srpnja 1991., na dvije lokacije ubili pet hrvatskih policajaca. Najprije su 19. srpnja kod Sirača ubili dvojicu policijskih službenika (pripadnika Specijalne jedinice policije “Omega” PU bjelovarsko-bilogorske), iz zasjede, u ranim jutarnjim satima: Željka Cindrića i Ivicu Filkovića, dok su teško ranili Jozu Ćurića, Zdravka Hudečeka, Josipa Karpišeka, Miku Pašaliju, Ivana Smolčića i Davora Špoljarića, a sutradan u Daruvaru, iz neposredne blizine, iz pištolja, s leđa, u Svačićevoj ulici, ustrijeljeni su policajci: Miroslav Polak, Ivan Rončević i Robert Žili. Bile su to prve daruvarske žrtve u Domovinskom ratu.

Sukobu kod Sirača prethodila je hajdučija naoružanih srpskih terorista koji su se već od sredine lipnja 1991. godine povremeno najprije samo pojavljivali u skupinama na Papuku oko manastira Pakra, a potom započeli s ometanjem prometa na okolnim cestama i prepadima na vozila. Sredinom srpnja, PU Bjelovar primila je više dojava građana koji su se žalili kako teroristi na cesti Sirač – Voćin ometaju promet i rad šumarskih radnika tjerajući ih iz šume, te u zasjedama dočekuju vozila Šumarije i vraćaju ih natrag u Sirač ne dopuštajući prolaz prema Voćinu. Do 17. srpnja stanje se pogoršalo do te mjere da je slatinska policija zbog sigurnosti građana morala zaustaviti promet cestom iz smjera Voćina. Kako bi se uveo red i stalo na put ovoj hajdučiji, oko 50 pripadnika Specijalne jedinice policije ‘Omega’ je po usmenoj zapovijedi načelnika Policijske uprave Bjelovar krenulo u intervenciju na Papuk. Devet specijalaca pod zapovjedništvom Joze Ćurića preobuklo se u šumske radnike i oni su se rano ujutro, 19. srpnja, kombijem uputili na lokaciju ‘Stari magazin’, gdje su teroristi najčešće presretali šumske radnike. Nedaleko iza njih, kretala se u svojim vozilima druga skupina od četrdesetak specijalaca kojima je zapovjednik bio Miralem Alečković. Oni su trebali biti potpora kolegama. Nakon što je prva skupina specijalaca kombijem prošla pokraj manastira Pakra u smjeru sela Zaile i došla do šume Purnica, tamo ih je zaustavio jedan naoružani terorist i zapovjedio im da izađu iz auta. Kod obližnjeg mosta bila je postavljena barikada i puškostrojnica M-53. Ubrzo je došlo je do međusobnog okršaja. Paljbu je na hrvatske specijalce otvorilo nekoliko pobunjenika s barikade koji su pucali iz zaklona. Nakon što je vozač Josip Karpišek ranjen, kombi je sletio u rječicu Purnicu, ali su on i dvojica kolega (Zdravko Hudeček i Davor Špoljarić) uspjeli izaći iz vozila i uzvratiti paljbu. Na mjesto napada ubrzo su stigli i ostali hrvatski specijalci, nakon čega su srpski teroristi pobjegli u šumu. U napadu je odmah poginuo Željko Cindrić (1970.), dok su još sedmorica njegovih kolega lakše ili teže ranjeni. U bolnicu u Pakrac odmah su otpremljeni svi ranjenici. Ivici Filkoviću, Josipu Karpišeku, Zdravku Hudečeku, Ivanu Smolčiću, Jozi Ćuriću i Miki Pašaliji pružena je liječnička pomoć, ali, za Ivicu Filkovića (1968.) bilo prekasno, jer preminuo je ubrzo po dolasku u bolnicu.

 Očevid na mjestu napada izvršio je istražni sudac Okružnog suda Bjelovar u prisutnosti zamjenika javnog okružnog tužitelja i daruvarskih policajaca. Utvrđeno je kako je na kombi pucano s tri različita mjesta na kojima je pronađen veći broj čahura kalibra 7,9 mm i kalibra 11,43 mm, dva zrna kalibra 11,43 i dvije vojničke kape (SMB – kakve je koristila “JNA”) s četničkim kokardama na njima. Na kombiju je uočeno 12 rupa od projektila, a od udara zrna sva su stakla na vozilu bila razbijena.

Dan poslije (20. srpnja 1991.), u kasnim večernjim satima, uslijedila je hladnokrvna egzekucija trojice hrvatskih policajaca u samom Daruvaru. Dok su se kretali u redovitoj ophodnji ulicom Petra Svačića, policajci Robert Žili, Miroslav Polak i Ivica Rončević nisu ni primijetili da im se s leđa prikrada osoba koja je nosila u ruci pištolj. Ubojica je najprije iz neposredne blizine ispalio dva hica u glavu Miroslavu Polaku, potom jedan hitac u glavu Robertu Žili i jedan u tijelo Ivice Rončevića. Polak i Žili umrli su na mjestu, dok je Rončević smrtno ranjen otišao do obližnjeg parka gdje je pao mrtav. Počinitelj je produžio dalje, bez zaustavljanja…

 Već tada se sumnjalo kako su ovaj zločin isplanirali policajci srpske nacionalnosti koji su bili zaposleni u PP Daruvar, u suradnji s teroristima iz okolnih sela i njihovim vođama, ali za to nije bilo konkretnih dokaza. Najistaknutiji organizatori terorističkih aktivnosti na području općine Daruvar koji su imali izravnu vez s “JNA” i već od 1990. godine naoružavali domaće Srbe vojnim naoružanjem i pripremali ih za rat, bili su: Nenad Bursać, Ljubo Banjeglav i Krsta Žarković. Njih trojica su i neposredno prije odlučnog napada na Daruvar i tamošnju PP, svojim suborcima – teroristima dopremili naoružanje i streljivo iz vojarne “JNA”, ‘Polom’.

Daruvar je iza sebe imao gorko iskustvo iz prošlosti vezano ponajprije za Drugi svjetski rat, kad su Titovi partizani u tom kraju počinili brojne zločine. Tako su krajem rata ubili u samome gradu čak 300 civila, a masovne grobnice u koje su žrtve bacane osim u Daruvaru nalaze se i u okolici: Vukoviju, Đulovcu, Siraču, Maslenjači, Bučju. Na istim mjestima, sljedbenici tih zločinaca počinili su nova nedjela 45 godina poslije, ponovno nad Hrvatima i Česima, u ime iste velikosrpske ideje po kojoj su svi Srbi imali pravo živjeti u velikoj i etnički čistoj Srbiji.

Pa i pored svega toga, rijetko je tko u zapadnoj Slavoniji i bjelovarsko-bilogorskom kraju očekivao na samome kraju XX. stoljeća takvu agresiju i naboj mržnje, napose i nesmiljene, barbarske atake srpskih ekstremista na sela i gradove, uz masakre i zločine koji su ledili krv u žilama i izazivali gnušanje svih razumnih ljudi koje god nacionalnosti i vjere bili. Zato se ne treba čuditi što su žiteljima ove hrvatske regije bili potrebni mjeseci da shvate što se zbiva i vide s kakvim zločincima imaju posla, te se priberu i organiziraju za obranu.

Uzmemo li u obzir činjenicu da je Hrvatska bila razoružana već u svibnju 1990. godine (oduzeto joj je preko 200.000 cijevi kojim je do tada raspolagala njezina Teritorijalna obrana), unatoč masovnom raspoloženju građana za pružanjem otpora agresoru, to se u tadašnjim uvjetima graničilo s nemogućim. Treba znati kako je na jednoj (agresorskoj) strani stajala tehnički i brojčano moćna armada s jakom kopnenom vojskom, zrakoplovstvom i mornaricom, po mnogima četvrta vojna sila u Europi čiji su resursi za rat bili gotovo neiscrpni – a na drugoj nenaoružani narod u Republici Hrvatskoj koji se usprkos svemu u golemoj većini na općenarodnom referendumu (svibnja 1991. godine) opredijelio za samostalnu i suverenu državu, ali objektivno bez ikakvih tehničkih preduvjeta za uspješno organiziranje obrane.

Uz Viroviticu, Pakrac, Grubišno Polje i Slatinu, Daruvar je postao jedna od glavnih meta osvajača u zapadnom dijelu Hrvatske, jer sve istočno od linije Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, prema zamislima velikosrpskih fašista trebalo je biti uključeno u buduću “Veliku Srbiju”. Prihvaćanje oružanog sukoba kao jedine preostale mogućnosti nije bila stvar izbora ili volje građana koji su se protivili takvom osvajačkom konceptu Srbije, Crne Gore, “JNA” i domaćih srpskih terorista, nego uvjet opstanka njih, njihovih obitelji i Domovine. U tradiciji je hrvatskog naroda otpor osvajaču i veličanje slobode kao jednoga od najvećih i najsvetijih ideala kojem čovjek teži. Zato je posve razumljivo da popuštanja nije niti je moglo biti.

 

Braća po oružju – Česi i Hrvati zajedno u obrani Domovine

Najjači minobacački udari na Daruvar uslijedili su 20. kolovoza 1991. godine. Srpski teroristi frustrirani neuspješnim napadima na policijsku postaju, bili su zatečeni i iznenađeni odlučnošću građana da po svaku cijenu pruže otpor. Nikako nisu računali s time, a pogotovu im je smetao savez Hrvata i Čeha (koji su u ovom kraju činili gotovo polovicu u ukupnom broju branitelja) i njihovo zajedništvo od prvog trena sukoba. Prema evidenciji PP Daruvar, početkom rujna 1991. godine, u toj postaji u sastavu je Hrvatske policije bilo 75% Čeha, što je, razumljivo, dodatno razgnjevilo srpske teroriste, jer teza o novoj “ustaškoj Hrvatskoj” je nakon angažiranja hrvatskih manjina u obrani pala u vodu.

Većina daruvarskih Srba pridružila se odmetnicima u napadima na Daruvar i razaranju grada (u kojem su do jučer živjeli, radili, imali u posjedu kuće ili stanove, rađali i odgajali djecu!) i to je bilo nešto nepojmljivo što se zdravorazumski i racionalno ne može objasniti. Tako je, primjerice, četnički vojvoda Lončar do 1991. godine bio ugledni i cijenjeni građanin, direktor daruvarske pivovare, a ostao je zapamćen po izjavi s početka rujna (preko odmetničke radio postaje smještene u četničkom uporištu u mjestu Bijela) kako će, ako branitelji Daruvara ne predaju dragovoljno oružje, “ujahati na bijelom konju u središte grada”, gdje će “na ražnju peći dvojicu ustaša”. Također je bio vrlo “zanimljiv” i prijedlog što ga je dao četnik Rade Čakmak. On je smislio originalno “rješenje” za daruvarski kraj, a što se trebalo provesti tako da se “Hrvate zakopa u zemlju do ramena i da im se onda pređe tanjuračama preko glava, a od Čeha napravi robove koji će za Srbe besplatno raditi”.

Trećeg dana napada na Daruvar, gradu je u pomoć stigla Hrvatska policija iz Đurđevca i Koprivnice, s ratnim zapovjednikom Damirom Barbarićem i od tada se uspostavlja još čvršća i organiziranija obrana grada. Branitelju su, naime, znali: ako padne Daruvar, cijeli će taj kraj doći pod kontrolu četnika, jer Srbi su u velikoj mjeri bili koncentrirani upravo u selima u okolici, odnosno ruralnim sredinama i njih su uglavnom držali već pod nadzorom.

U to su vrijeme teroristi već imali minobacače i naoružanje “JNA”, dok su tenkovi vojske, topništvo i zrakoplovstvo samo čekali znak za opći napad. I zato su  bili su sigurni kako će uz njezinu pomoć pobijediti. Otuda tolika samouvjerenost i agresivnost. Sve je izašlo na vidjelo već u nedjelju, 1. rujna te ratne 1991. godine, kad su četnici – teroristi uz snažnu logističku potporu “JNA” zasuli Daruvar iz svih oruđa i oružja, a u pomoć su im na kraju izašla i oklopna vozila iz vojarne. Najjače borbe vođene su na položaju koji su držali pripadnici Hrvatske policije, u Doljanima, na Kopečku. Koordinator obrane grada bio je Nikola Ivkanec. Tog jutra u 08:00 sati, on nadređenima šalje izvanredni izvještaj o stanju na bojišnici:

“Borba za Daruvar još traje. Nalazimo se u poluokruženju. Tučemo minobacačima. Vojska minirala cestu u Doljanima i time spriječila intervenciju BOV-a i ostalih snaga. Naše snage u Siraču i Doljanima kod kasarne odsječene. Napadaju ih jake odmetničke snage iz sela Miljanovac…Zatražio sam pomoć u ljudstvu i materijalnim sredstvima. Sedam dana tražim BOV i druga sredstva a nikako da dođu. Ukoliko HITNO NE DOBIJEM  POJAČANJE Daruvar može pasti jer se borimo lovačkim naoružanjem sa malo municije.

(Vidi: https://domovinskirat.hr/2020/09/01/kako-je-obranjen-grad-daruvar-bitka-za-doljane/; stranica posjećena 18. 8. 2021.)

Uskoro u pomoć u Doljane stiže dio domaćih snaga iz Daruvara i 40 pripadnika Specijalne jedinice policije iz PU Bjelovar (‘Omega’), te 50 policajaca iz PP Bjelovar, policajci iz Garešnice, Kutine i postrojba ZNG-a iz Kutine. Tek nakon mukotrpnog probijanja barikada, na teren su uspjeli doći pripadnici interventne skupine SJP ‘Omega’ i interventni vod ‘Pjetlići’ iz PP Daruvar. Probivši blokadu, uočili su teroriste koji su zarobili 20 hrvatskih branitelja, vezali ih, polegli na cestu i maltretirali. Kad su ugledali vozila Hrvatske policije, počeli su se povlačiti prema vojarni “JNA”, otvarajući vatru po zarobljenicima.  Tada su ubili Srećka Manđinija, pripadnika Odreda Narodne zaštite iz Doljana, te Željka Bublića, Vladu Plažanina i Tihomira Lneničeka, a ranili devet branitelja (Eugen Lapčić je od zadobivenih rana umro tri tjedna poslije – 24. rujna). Nakon potiskivanja terorističkih snaga, iz vojarne su izašli oklopni transporteri, pa su se branitelji morali povući. No, u ovoj je operaciji spašeno 17 zarobljenih i spriječen pad Doljana, što je bilo od strateškog interesa za grad Daruvar i šire područje. U nastavku borbi, teroristi su minobacačkom vatrom napali benzinsku postaju na drugom kraju Daruvara, na što su hrvatske snage uzvratile paljbom po njihovim položajima. Nakon višesatne razmjene vatre, uslijedio je pješački napad srpskih snaga s namjerom dovođenja grada u poluokruženje. U pomoć braniteljima stižu snage koje su do tada bile angažirane u Doljanima, ali je na njihova vozila otvorena jaka paljba, te su morali uspostaviti crtu obrane na periferiji grada. U tim borbama gine viši inspektor PU Bjelovar, 23-godišnji Tihomir Vrdoljak, prva žrtva u Domovinskom ratu s područja Bjelovara.

 

Preživjeli suborci i članovi obitelji žrtava odaju počast onima koji su pali za Domovinu

(Izvor za fotografiju: https://bjelovarsko-bilogorska-policija.gov.hr/vijesti/obiljezavanje-28-godisnjice-tragicne-pogibije-policijskih-sluzbenika-policijske-postaje-daruvar-i-specijalaca-specijalne-jedinice-policije-omege/15611)

 

Odlučnošću, hrabrošću i požrtvovnošću branitelja, ofenziva agresora je zaustavljena, ali uz velike gubitke na hrvatskoj strani – šestorica mrtvih i jedanaestorica ranjenih. Zato je taj 1. rujna 1991. godine prozvan krvavom daruvarskom nedjeljom. No, grad je obranjen i neprijatelj je shvatio kako protiv sebe ima hrabre ljude koji su tvrd orah, jer su pripravni braniti svoje kuće, obitelji i Domovinu po svaku cijenu, bez dvojbi i odustajanja.

Nekoliko dana poslije, u dvorištu obranjene policijske postaje formiran je prvi vod ZNG-a kojeg su činili dotadašnji pripadnici pričuvnog sastava policije, a postrojba je vremenom prerasla u pukovniju – jer su nakon pada agresorske vojarne ‘Polom’ u braniteljske ruke i preuzimanja naoružanja i streljiva iz njezinih skladišta, ZNG-u pristupili i brojni drugi dragovoljci iz Daruvara i okolice.

Dana 29. rujna, branitelji su oslobodili i lokalitet “Vezmarova kula” koji je do tada bio važna strateška točka za kontrolu istočnog dijela grada i šireg predgrađa. Daruvar je iz osvete i dalje brutalno tučen i na njega su pale stotine granata raznih kalibara,  a pretrpio i brojna raketiranja ratnih zrakoplova “JRV”, pa i bacanje najtežih bombi, tzv. “krmača”.

Tako su “tuđmanovci” (kako su s mržnjom i podrugljivošću hrvatske branitelje nazivali srpski teroristi) Česi i Hrvati zajedničkim snagama branili i obranili svoj grad, osujetivši bolesnu ideju stvaranja “Velike Srbije” u ovom dijelu Slavonije i nanijevši jedan od prvih ratnih poraza snagama agresora na samome početku Domovinskog rata. Ali, to je, nažalost, imalo i svoju cijenu koja je plaćena životima mnogih policajaca, vojnika, ali i civila, jer agresor nije prezao ni od čega. Ubijao je i razarao na svakom koraku planski čineći masakre nad žiteljima kako bi posijao strah i paniku, a stanovništvo natjerao na napuštanje svojih domova i sela.

Među brojnim zločinima srpskih terorista ostaje zabilježen i onaj što su ga počinili u Ivanovom Selu – mjestu s češkom većinom – gdje su 21. rujna 1991. godine ubili 7 zarobljenih civila i 12 ranili, dok se jedna osoba smatra nestalom. Prve žrtve bili su žitelji hrvatsko-češke obitelji, Ivica Ljutak i njegova 15-godišnja kćer Mirela, što je izazvalo golemi revolt kod Hrvata, ali i Čeha, jer bilo je posve jasno kako agresor sredstva ne bira i nema namjeru poštedjeti nikoga – pa ni civile, žene i djecu.

 

Hoće li ikad biti kažnjeni zločini u daruvarskom kraju?

Krajem prosinca 1991. godine, potpuno je oslobođen i dio istočnog Daruvara koji su do tada držali teroristi (četnici), tako da se život u gradu u dobroj mjeri normalizirao. No, sve do 1. svibnja 1995. godine i VRO ‘Bljesak’, četnici su se povremeno ubacivali na slobodno područje i činili zločine. Jedan od najbrutalnijih bio je onaj u mjestu Vukovije izvršen u svibnju 1994. godine, gdje su poslije ulaska u naselje zarobili nekolicinu civila, odveli ih u Batinjsku Rijeku, te tamo okrutno mučili i potom pobili. Troje njih se uspjelo spasiti i svjedočiti o ovom zločinu.

Iako je kaznena prijava – uz navođenje živih svjedoka događaja DORH-u podnesena iste (1994.) godine, zločin je ostao nekažnjen (kao i svi drugi izvršeni nad onima koji nisu Srbi iz razdoblja 1991 – 1994.), iako su brojna od tih nedjela također prijavljena ovoj instituciji od 1992. godine nadalje. Ne samo da počinitelje nije stigla pravda, nego se čini ponovni zločin prema žrtvama i članovima njihovih obitelji i to od strane onih koji bi morali štititi pravo i ustavni predak ove zemlje. Tako su, primjerice, članovi obitelji žrtve Zdravka Ivančića, kojeg su srpski zločinci usmrtili u Batinjskoj Rijeci 1994. godine hicem iz vatrenog oružja u glavu (sin Krešimir Ivančić i kći Štefica Dželalija), dobili odštetu za njegovu smrt u iznosu od ukupno 210.000 kuna, odlukama Općinskog suda u Daruvaru i Županijskog suda u Bjelovaru, ali je nakon 2 godine Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio presude, a poslije konačnog pravorijeka Ustavnog suda RH (iz ožujka 2013. godine), od njih se traži povrat cjelokupnog iznosa s kamatama!  Riječ je o sumi od 430.000 kuna (prema obračunu iz listopada 2013. godine). To je nešto nedopustivo i nepojmljivo i nema riječi kojima bi se moglo objasniti.

(Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/srpski-agresori-im-ubili-oca-a-rh-ih-trazi-da-plate-430000-kuna-537089; stranica posjećena 17. 8. 2021.)

Za obitelji ubijenih i nestalih nije nikakva zadovoljština to što je tek u lipnju ove (2021.) godine formalno održano suđenje u odsutnosti dvojici optuženika: Predragu Amidžiću i Velimiru Dželajliji koje je Županijski sud u Zagrebu osudio nepravomoćno na po 20 godina zatvora zbog ratnog zločina prema civilima. Obojica se nalaze u Srbiji i nedostupni su vlastima Republike Hrvatske. Imaju i državljanstvo Republike Hrvatske – ali ih Srbija ne želi izručiti. I nikom ništa!? Prema optužnici, oni su dana 11. svibnja 1994. godine, s još dvije nepoznate osobe, kao pripadnici paravojne formacije “SAO Krajine”, naoružani automatskim naoružanjem napustili privremeno okupirano područje i ušli u dubinu slobodnog teritorija prešavši liniju privremenog razgraničenja, s ciljem ubojstva civila u mjestu Vukovije. Tamo su presreli Matu Barišića, Dragu Iđanovića, Mirka Subotića, Peju Jurišića, Juru Iđanovića, Zdravka Ivančića, Matu Subotića i Alojza Jurišića. Zarobili su ih uz prijetnje oružjem i vezali im ruke, a potom ih potjerali na stočnu farmu, gdje su ih razdvojili. U jedan podrum su odveli Matu Barišića i Mirka Subotića i njih su ubili tako što su im u stražnji dio glave ispalili po jedan hitac. Vratili su se potom po  Alojza Jurišića i Juru Iđanovića koji su se u jednom trenutku uspjeli osloboditi i počeli bježati. Optuženici su zatim pucali u ostale zarobljenike pri čemu su trojicu ubili a dvojicu teško ranili.

Obitelji poginulih i nestalih branitelja s područja Daruvara i zapadne Slavonije još uvijek čekaju pravdu koje nema

(Izvor za fotografiju: https://www.vecernji.hr/vijesti/ubojice-nasih-sinova-hodaju-gradom-i-smiju-nam-se-u-lice-956577)

U Daruvaru i bližoj okolici je poginulo tijekom Domovinskog rata preko stotinu hrvatskih branitelja, policajaca i civila. Danas se još uvijek traga za dvadesetak branitelja i civila sa šireg daruvarskog područja i to je ono najbolnije što je Hrvatskoj donio ovaj nametnuti, brutalni  agresorski rat. I obitelji žrtava i Ministarstvo hrvatskih branitelja ulažu ogromne napore i uporno traže nestale, ali bez uspjeha. Oni koji bi trebali i mogli znati istinu o njima (bivši “krajišnici”) i dalje šute, a mnogi žive među njima. I ne samo to. Žrtve i danas sreću neke od krvnika na ulicama i gledaju ih kako slobodno šeću. Ni “lojalni” Srbi ne čine ništa kako bi se istina doznala. Nakon svega, očito ih ne pogađaju sudbine onih kojima su njihovi sunarodnjaci nanijeli toliku patnju i bol. No, obitelji žrtava i nas koji se ne mirimo s ovim sramotnim i žalosnim stanjem zanima gdje su hrvatska država i njezine institucije i hoće li se za našeg života barem nešto pomaknuti ili ćemo sve prepustiti zaboravu i na sramotu svih nas i naše djece dopustiti krvnicima da izbjegnu zaslužene kazne – jer biologija čini svoje, pa ona floskula o tomu kako “ratni zločin ne zastarijeva” u ovom je slučaju slaba utjeha.

Ono što naročito pogađa jest očaj koji se vidi u očima i na licima roditelja, braće, sestara i djece žrtava, pogotovu onih koji još uvijek nemaju gdje zapaliti svijeću za svoje najmilije, tih mučenika čiji je život već punih 30 godina patnja obilježena bolom neshvatljivim za nas koji takve gubitke nismo doživjeli.

“Moj 23-godišnji sin svojega nikada nije vidio. Samo je doznao da je rođen i dan poslije nestao…Znaju se imena njihovih otmičara. Šeću slobodno po Daruvaru i Pakracu i smiju nam se u lice” – kaže sa suzama u očima majka Blanka Petrovečki koja je posljednji put svoga sina Marijana vidjela za Veliku Gospu, 15. kolovoza 1991. godine.

(Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/ubojice-nasih-sinova-hodaju-gradom-i-smiju-nam-se-u-lice-956577; stranica posjećena 18. 8. 2021.)

Marijan je zarobljen je na dan kad mu se rodio sin kojeg nikad nije upoznao. Majka je čula da su ga punih mjesec dana okrutno mučili prije nego je ubijen. Danas želi samo jedno: doznati gdje mu počivaju kosti i dostojno ga pokopati. Zapaliti svijeću i pomoliti se na grobu.

Kakvi su to ljudi koji se mogu oglušiti na ove vapaje? I jesu li uopće ljudi?

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Branitelji