By Slušam ove hrvatske političare koji govore o nekoj našoj prošlost i nekoj njihovoj budućnosti. Za njih nema sadašnjosti. A meni se, da prostite živo grebe, za njih, za tu njihovu prošlost i njihovu budućnost. Mene silno i bolno muči sadašnjost.
Ustaše govore o toj prošlost s nostalgijom i tugom, a partizani s odioznosti i zlosti. Ovi drugi spominju neke aveti prošlosti i neke drugove „narodne heroje“ sa Sutjeske i Neretve, neke žrtve Jasenovca i Jadovna, a prvi neke žrtve s nekog austrijskog zlopolja, neke slovenske propunte Jazovku i Hudu jamu, neka poratna klanja, kolone i marševe smrti, žrtve rata i poraća, žrtve nacizma, fašizma, ustašije, partizanije, žrtve marksizma, lenjinizma, staljnizma, komunizma, neku kolonizacije, privatoizaciju, nacionalizaciju, nekog Tita i partiju …
Jedni su bili ustaše, drugi partizani. Trećih nema. Kažem i ne lažem, bio je ustaški pokret, bio je i pratizanski pokret. Jedni su bili ustaše i domobrani,a drugi samo partizani. Ustaše i domobrani ratovali su za Nezavisnu državu Hrvatsku,a partizani za Jugoslaviju. Na jednoj strani ustaše i dombrani, na drugoj pertizani. Ustaše i partizani: to su bili pokreti, a ne stranke i neke bajke.
Nedavno je komunističko govode riknulo, ali dok je u Jugi hrvatsku krvavu travu paslo, mukalo je o stranci opasnih namjera i nekim ljudima iz mračnih, minulih vremena. Kad se radi o nama, ili njima, uvijek je riječ o hrvatskim ustašama i hrvatskim partizanima, njihovim potomcima, djeci i unucima; i, prošlosti, koje kao da nema. To dvojstvo, ta hrvatska ustašija i ta hrvatska partizanija! Čitava se naša prološlost na to svodi. Sadašnjosti kao da nema, tako mi krvavog podnebesja i plodova zla u vrtu nespkoja. Gdje se izgubila istina o našoj prošlost ? Gdje je naša istina zanoćila? Gdje se hrvatska sadašnjost izgubila? Zašto smo u prošlosti zatočeni, u sadašnjosti zarobljeni onim nečim čega odavno nema? Zašto se svađamo oko onoga što su radili hrvatske ustaše i hrvatski partizani? Kao da je naša povijest od lani? Kao da nema naklani, preklani, zaklani? Kao da su u hrvatskoj prošlosti bili samo jedino i uvijek ustaše i partizani! Gdje je nesta Porga, Domagoj, Borna, Tomislav, Zvonimir, Gubec , Zrinjski i Frankopani? Gdje nestadoše Tuga i Buga i njezina braća? Ko to kaže da ih nema grebo li ga ćaća, ko to laže kad istina zakaže?
Nedavno je ovdje u prijsetolnici svih Hrvata na planetu, komunističko govedo iz neke Pogane selendre, riknulo, da je konačno završio Drugi svjetski rat. Vala mašala! Naš nedavni i slavni i obrabeni i oslobodilački rat, kao da nije bio, kao da se negdje zagubio. Neka ero govedo rikne o našem najčistijem i najblistavijem ratu u povijesti.
U što se naša sadašnjost ratom i poraćem, borbom i pretvorbom pretvorila?
Mene ne zanima ono što je prošlo u prošlosti i kolektivnu memoriji, već ono sadašnje u prošlosti i ono što je iz prošlosti prošlo u sadašnjosti, kao i ono što nije prošlo u stvarnosti i budućnosti, kao i ono što je od prošlosti prošlo u sadašnjost i ostalo zauvijek zarobljeno i izgubljeno u budućnosti!
Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili bolje rečeno ovremenilo se u vremenu.
Ovo govorim i molim za one koji su vjerovali da ne vjeruju u Boga, kad više ni sami nisu znali da nevjeruju u ništa, za one koji su osmjehom razgonili tugu tužnih lica, za one koji su tješili neutješne, a sami bili neutješni, za one koji su zamijenili žalost za veselje, za one čija je ljubav dala krila onima koji nisu znali letjeti, za one koji su poletjeli iz ljubavi i letjeli do sebe kao do jedinog cilja, za one koji su patnju zamijenili radošću, očaj srećom, beznađe nadom, za one kojima dugujem život i radosti življenja, za one koji su me potkradali, a nisu u duši bili lopovi, varali a nisu u srcu bili varalice, lagali a nisu u biti bili lažovi, psovali a nisu bili psovači, za one kojima ne mogu dovoljno zahvaliti što su me učili, za one koij su me pročitali, kao što sam pročitao Bibliju, Rigvede, Kuran, Divinu komediju, Rat i mir, Jadnike… a , što je s onima koji su danas gospodari životu i smrti maloga čovjeka i koji odlučuju o sudbini pojedinca i naroda.
Bože, pogledaj ovaj narod hrvatski, ovu našu sadašnjost, ovo naše živo zlo, ove naše političke budalaše, i prosvijetli im pamet, da svoj narod ne dokrajče bijelom kugom i monotonom tugom iseljavanja i nestajanja.
Dobri Bože, molim te za hrvatske ustaše, za hrvatske partizane, za njihove sinove i unuke, za sve njihove potomke, da se o sebi ne zabave, da se dozovu pameti i prestanu međusobno svađati i, kao psi, klati!
Bože, molim te da se ustaška i partizanska djeca i unuci, pomire i da jedni drugima pruže ruku, kad to nisu učinili njihovi očevi i djedovi; da zavlada ljubav, a ne zloba.
Na kraju svega, ako kraja ima, Bože, zašto nas naši partizanski budalaši nazivaju fašistima, kad fašisti nismo. Ako postoje danas u Hrvatsko neki antifašisti, tko su onda i gdje su onda fašisti? Protiv koga natifašisti arlauči? Valjda protiv fašista. U Hrvatskoj i Bosni Hercvergovini nema fašista,ali zato ima ustaša, partizana i četnika. Šta ćemo sa zelembaćima,koji su i tamo i amo i lijevo i desno…
Komu smeta za dom spreman, neka udari glavom o zid na kojem je, umjesto križa, visjela Titova slika.
Reci, zašto si spreman? Za dom jesi, za ljubav bratsku i Hrvatsku jesi, za Hrvatice jesi, za ovakvu zbilj nisi, za bolju sadašnjost jesi, za drugove nisi, za sretniju budućnost jesi, ovdje u Lijepoj našoj i tamo u Dragoj našoj. Amen!
Ante Matić
