By Sustav mučenja je bio tako postavljen da su sami kažnjenici na najnehumanije načine terorizirali jedni druge. Nekima od njih su davane različite povlastice da bi služili kao dio doušničke mreže ili bili dijelom unutarnjeg represivnog logorskog mehanizma i tlačili svoje supatnike. Na te su nečasne radnje logoraše nagonili metodama ucjena, pritiscima, batinama.
Represivni aparat koordinirali su i nadgledali “islednici” (operativci UDB-e) i oni su u svemu (formalno) ostajali “čistih ruku” jer nisu primjenjivali izravnu silu prema zatočenicima. Prinudno potpisivanja priznanja i pokajanje služili su ne samo “legaliziranju” i formalnom ozakonjenju osude, nego i trajnom obilježavanju pojedinaca kojima je tako bio onemogućen povratak u društvo i normalan život (ako im je poslije svega za takvo što i ostalo snage).
Onima koji su jednom došli pod udar Partije, povratka nije bilo. I kad bi odslužili kaznu morali su iz dana u dan strahovati od ponovnog aktiviranja optužbe i dosjea u kojem se nalazio papir s potpisanim priznanjem “krivnje”. Od takvih je nesretnika ne rijetko UDB-a vrbovala suradnike koji su odrađivali i najprljavije poslove. Svaki neposluh ili pogrješka za posljedicu bi imali novu optužnicu, ali u još gorem obliku (jer su se povratnici kažnjavali mnogo strože). Neljudske metode fizičkih zlostavljanja, mučenja i “ispiranja mozga”, pri čemu se rafiniranim metodama sustavnih psiholoških tortura čovjeka potpuno slamalo i poništavalo kao slobodoumno, dostojanstveno, misaono i duhovno biće, svjedoče o tomu da je jugoslavenski komunistički represivni aparat do savršenstva doveo složeni sustav uništavanja čovjeka, kako fizički tako i psihički – jednako kako se to činilo u sovjetskim gulazima, logorima i kazamatima kojima je upravljao NKVD/KGB.
Zatočenika je već na prvom koraku po dolasku u kaznionicu čekala surova tortura. Morao je proći kroz “šibu” – špalir sastavljen od robijaša koji u čekali postrojeni u dvije vrste – pri čemu su ga njegovi budući supatnici udarali rukama i nogama, pljuvali i vrijeđali, a sve pod budnim očima stražara koji su vodili računa o tomu da tko ne sabotira. U slučaju da bi netko odbio sudjelovati u kažnjavanju drugih, sam je prolazio kroz “šibu” dok se ne bi “naučio pameti”. Bio je razvijen i sustav “cinkarenja”. Kako bi odavali svoje kolege (ponekad vezano i za beznačajne sitnice koje su se tumačile kao “povrede discipline”), mnogima su nuđene razne sitne privilegije (primitak pisama ili paketa, produljenje dnevnog odmora, bolji smještaj ili dodatna hrana i sl.) i oni su postajali važan kotačić tlačiteljskog mehanizma koji je “islednicima” davao smjernice kako prema komu postupati.
Robovski rad na nesnosnoj žegi ili hladnoći (nošenje i drobljenje kamenja – jednoličan i monotoni iscrpljujući rad bez svrhe i smisla koji je osmišljen upravo zato da dodatno oteža psihičko stanje zatočenika), izgladnjivanje i uskraćivanje vode, krajnje nehigijenski uvjeti života nedostojni čovjeka, izostanak zdravstvene skrbi, oskudna i neprikladna odjeća i obuća, surovo fizičko kažnjavanje, zatvaranje u samice ili natjerivanje kažnjenika da nepomično satima stoje neovisno o vremenskim uvjetima, te svakovrsna druga ponižavanja i gaženje svakog ljudskog dostojanstva i uz sve to partijska indoktrinacija metodama ispiranja mozga smišljena tako da se ljude natjera na ponavljanje optužbi na vlastiti račun sve dok sami sebe ne uvjere da su “banda” i “izdajnici” – sve je to kroz dulje razdoblje neizbježno ostavljalo duboke tragove, kako na tijelu tako i u dušama ljudi izloženih ovim torturama.
Mnogi očajnici jedini su izlaz pronalazili u samoubojstvu. Oni koji su nakon odsluženja kazni bili puštani na slobodu, gotovo da i nisu više bili ljudi u onom pravom smislu riječi. Fizički i duhovno slomljeni i prazni, u stalnom iščekivanju ponovnog posjeta “čuvara revolucije”, ili su se povlačili u izolaciju, ili stavljali u doživotnu službu dojučerašnjih mučitelja pa i sami postajali doušnici i konfidenti. I dalje pod nadzorom, trajno obilježeni kao “državni neprijatelji”, oni i njihove obitelji ostatak su života provodili stigmatizirani, bez uvjeta za normalan i dostojanstven život. Mnogi od njih nisu imali čak ni pravo na “dobro sjećanje” – kako neki nazivaju pojavu kad se netko pismenim priznanjem krivnje odrekne na to da ga budući naraštaji pamte kao časnog čovjeka. Nije se prezalo ni od mučenja žena koje su bile uglavnom zatočene na otoku Sveti Grgur, no, bilo ih je i na Golom otoku. One su zlostavljane isto kao i muškarci, a u mnogim slučajevima i s težim posljedicama, jer su među ostalim često bile izvrgnute silovanjima kao najgorem obliku mučenja i ponižavanja s trajnim i neizbrisivim, doživotnim traumama.
Srbijanska historiografija i publicistika desetljećima su negirali odgovornost Aleksandra Rankovića (a mnogi to i danas čine), iako službena dokumenta o formiranju tih logora koje je potpisao osobno kao ministar unutrašnjih poslova FNRJ potvrđuju kako je on ne samo znao sve, nego bio jedan od onih koji su osmislili ovaj sustav terora i omogućili njegovo operativno organiziranje i provođenje.
Strahote komunističkih kazamata ostale su skrivene sve do propasti tog sustava (1989/90. godine), kada je javnost na području bivše Jugoslavije doznala da su za ove zločine pored Tita najodgovorniji bili: Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Slobodan Penezić Krcun, Jovo Kapičić, Nikola Bugarčić, Jovo Vukotić, Ivan Krajačić Stevo, Ante Raštegorac itd.
U kojoj je mjeri komunistički Agitprop zlorabio one koje je “preodgajao” i do koje razine je to poniženje išlo svjedoče filmski “žurnali” ili “dokumentarne reportaže” iz tog vremena. U jednom takvom prilogu, primjerice, cinično se govori o skupini bivših kažnjenika koji su “vratili svoj dug društvu” (pošto su uspješno okončali dugogodišnji proces “preodgoja” – uz pomoć “društveno korisnog rada”) i odmah potom se “dobrovoljno javili na rad u rudnik Kreku” gdje su “formirali radnu brigadu pod parolom: ‘S Titom i Partijom do konačne pobjede'”.
Vrhuška na čelu s Titom nastavlja svoju dvostruku igru balansiranja između Istoka i Zapada, pa odmah nakon smrti Staljina poduzima korake u otopljavanju odnosa sa SSSR-om.
To među ostalim pokazuje da u suštini nije ni bilo nikakvoga ideološkog sukoba – jer se u slučaju SSSR-a i Jugoslavije radilo o istoj ideološkoj matrici, istoj tehnologiji vladavine, o istom mentalnom sklopu vladajućih garnitura. Jedino što ih je u stanovitim okolnostima razdvajalo – i zbog čega je i nastao prijepor 1948. godine – bile su ambicije njihovih lidera, ništa drugo. Do normalizacije odnosa dolazi već 2. 6. 1955. godine, što se najprije pismeno utvrđuje tzv. Beogradskom deklaracijom i uskoro dodatno učvršćuje i definira “Moskovskom deklaracijom” potpisanom 20. 6. 1956. godine.
Uoči samoga dolaska jugoslavenske državne delegacije u Moskvu (vezano za potpisivanje “Moskovske deklaracije”), ambasador FNRJ u SSSR-u, Veljko Mićunović, zapisao je, među ostalim, u svom Dnevniku:
“Poboljšanje naših odnosa sa SSSR-om bilo bi jako degradirano na našu štetu ako bi to imalo za posledicu pogoršanje odnosa sa Zapadom i SAD. Za Jugoslaviju su od bitnog i trajnog značaja dobri odnosi sa obje strane a ne poboljšavanje odnosa s jednom stranom na račun kvarenja odnosa s drugom. U tom slučaju naša zemlja bi ličila na čovjeka koji pokušava da se prikaže stabilnim stojeći samo na jednoj nozi. Država koja se u današnjem svijetu nalazi u sličnom položaju teško da može govoriti o svojoj stabilnosti.
(…) Sovjetsko rukovodstvo se sada priprema da učini sve što može da Jugoslaviju, kao samostalni socijalistički faktor u Evropi i svijetu, potisne kad već ne može da ga ukloni. Rusi i ne pomišljaju na to da opet posluže, kao što je to ispalo prošle godine, daljoj afirmaciji Jugoslavije, kao nezavisne socijalističke države. Svako sovjetsko učešće u daljoj afirmaciji nezavisne Jugoslavije u dosadašnjem pravcu samo bi povećavalo teškoće Rusa u njihovim odnosima prema drugim socijalističkim zemljama, posebno u Evropi. Potvrđivati ravnopravnost i nezavisnost Jugoslavije i na ideološkom polju, a istovremeno nastaviti s odricanjem iste te ravnopravnosti i nezavisnosti zemljama lagera, to dvoje teško može da ide zajedno i da kao politika potraje duže vremena.”
Kako bi ojačala svoj imidž vojno neutralne zemlje koja se suprotstavlja blokovskoj podjeli svijeta i učvrstila ideologiju “vlastitog puta” u (samoupravni) socijalizam, Jugoslavija postaje suosnivač “Pokreta nesvrstanih” (utemeljen 1961. godine), čiji je deklarativni cilj bio svjetski mir, razumijevanje i suradnja među zemljama na globalnoj razini.
Ova politika ekvidistance u odnosu na suprotstavljene blokove, pri čemu je Tito – svjestan činjenice da se zbog geostrateškog položaja Jugoslavije o njegovu naklonost otimaju i Istok i Zapad – umješno koristio prednosti zemljopisnog položaja i hladnoratovsku napetost između dvije strane, od njegovih je pristaša tumačena kao “genijalna” strategija, iako je sve skupa više sličilo kockarskoj (na trenutke i hazarderskoj) igri nego promišljenoj i suvisloj politici.
Unatoč svojoj (formalnoj) “nesvrstanosti”, Jugoslavija se nije ponašala neutralno, što je vidljivo iz mnogih postupaka državnog vodstva.
Poznat je stav tadašnjeg jugoslavenskog državnog i partijskog vrha prema nuklearnom programu zapadnih sila, u prvom redu SAD-a, što se u svakoj prigodi osuđivalo, uz naglašavanje opasnosti od “atomskog rata” i potrebe “miroljubive aktivne koegzistencije među svim zemljama i narodima u svijetu”. Međutim, kad je posrijedi bio SSSR, po ovom se pitanju reagiralo sasvim drugačije.
Evo samo jednog primjera koji pokazuje kakva je u tom smislu bila “dosljednost” socijalističke Jugoslavije.
Od 1. do 6. rujna 1961. godine, u Beogradu je održana prva konferencija “Pokreta nesvrstanih zemalja” kojoj je prisustvovalo 105 država. Istoga dana kad je ovaj skup službeno otvoren, SSSR je izveo eksploziju svoje atomske bombe. Umjesto zauzimanja principijelnog stava u odnosu na ovaj čin (koji je izvan svake sumnje predstavljao očitu provokaciju usmjerenu upravo protiv koncepta “nesvrstanosti”), Tito i njegova vrhuška nalazili su brojne izgovore kako bi to opravdali i izbjegli bilo kakvu osudu SSSR-a, pa i na retoričkoj razini. Na konferenciji je većinom glasova donesena odluka da se ova očita provokacija i prijetnja svjetskom miru čak ni formalno ne osudi!?
Sve skupa narušilo je ionako slab ugled “nesvrstanih” (pokreta koji je okupljao mahom siromašne i zaostale države čije je preživljavale ovisilo o humanitarnoj pomoći Zapada – no, bilo je to jedino okruženje u kojem je Tito mogao izigravati lidera i “velikog državnika”).
Početkom šezdesetih godina, željezni stisak komunizma popušta pred pritiskom inozemnih medija. Jugoslavija otvara granice i rješava se radne snage koju nije u stanju zaposliti, ali to ima i svoju cijenu. Više ne može voditi dvostruku politiku – javno se u svijetu prikazivati kao demokratska i slobodna zemlja, a u svojim granicama provoditi diktaturu.
Daljnjoj iznuđenoj “demokratizaciji” doprinose i studentska gibanja iz 1968. godine.
Režim je uz to primoran moljakati Zapad za nove kredite kojima bi pokrio dubioze nastale u proteklih 20-ak godina neracionalnim trošenjem ranije uzimanih zajmova, što je bio još jedan od razloga za smekšavanje diktature unutar zemlje.
No, “proizvodnja” neprijatelja (kako unutarnjih, tako i vanjskih) ostala je jedna od temeljnih preokupacija jugoslavenskog komunističkog sustava koji je tu tehnologiju također baštinio od staljinizma. To je bilo “pogonsko gorivo” režima koji je počivao na permanentnoj “revoluciji” i stalnoj “odbrani države i naroda” od “neprijatelja” svih vrsta i boja. Nakon pada Aleksandra Rankovića (1966. godine) koji je bio glavni stup jugoslavenskog represivnog aparata više od 20 godina (najbliži Titov suradnik, potpredsjednik SFRJ, njegov kum i jedini potencijalni nasljednik), donekle je otvoren prostor za dokidanje krutog centralizma iako je država i dalje zadržala sve glavne značajke totalitarističko-autokratske vladavine u kojoj je Partija kao vrhovni arbitar težila odrediti sve – pa i to što će tko misliti, pisati i govoriti.
Nekadašnji rob Kominterne, vjerni Staljinov sluga, poslušni komunistički aparatčik i bolesno ambiciozni karijerist, konfident NKVD-a (koji je, kako bi se dočepao vlasti u KPJ i postao miljenikom svojih šefova, pred streljačke vodove ili u gulage spremio na desetke političkih konkurenata pa i svoje dvije supruge), hedonist, bonvivan i politički hazarder, Josip Broz Tito, bio je izuzetno vješt blefer koji je često znao povlačiti i rizične poteze i to mu je bila najveća “vrlina”. Njegov osobni “šarm” i stil vladanja (pri čemu je uživao u raskoši i luksuzu kao da je šef najrazvijenije i najbogatije zemlje na svijetu a ne siromašne Jugoslavije, u isto vrijeme cinično zagovarajući “socijalnu pravdu” i borbu za “prava radničke klase”), priskrbili su mu simpatije, kako u zemlji, tako i u dobrom dijelu svijeta. Tomu je svakako doprinijela činjenica da je za vlastitu promociju vrlo dobro znao iskoristiti sve što mu je stajalo na raspolaganju, pogotovu medije, te da je cijela partijska infrastruktura i sva sila udruženja, organizacija i institucija, bila među ostalim zadužena za veličanje njegova “lika i djela”.
U očima većine svojih podanika (kojima je propaganda isprala mozak i nametnula novi sustav vrijednosti), Josip Broz Tito je usprkos svemu ostao “nepogrešiv” i nedodirljiv.
I ovu bitku s Aleksandrom Rankovićem, Broz je u konačnici lako dobio. U javnost su smišljeno puštane različite informacije (pa i o “prisluškivanju” njegova radnog kabineta, čak i privatnih prostorija, čime je, navodno rukovodio sam Ranković – s ciljem “nasilnog preuzimanja vlasti”), što je bio najsigurniji način da se prikrije istina koja se u ovom slučaju nikad nije doznala. Ranković o svemu (ne bez razloga) za života nije progovorio niti riječi.
Narod je uglavnom vjerovao svom doživotnom predsjedniku i on je u svakoj prilici, za sve promašaje i devijacije u društvu mogao okriviti bilo koga od suradnika i bez posljedica ga ukloniti s političke scene. Karizma Tita kao “velikog”, “nepogrešivog” i “nezamjenjivog” vođe, koju je vješto iza kulisa i sam pothranjivao, ostala je neokrnjena sve do njegove smrti, pa čak i izvjesno vrijeme nakon toga.
Broz je 1948. godine raskinuo sa Staljinom – ali ne i sa staljinizmom. Do stvarnih pomaka u smislu slobode i demokracije došlo je tek 20-ak godina poslije Rezolucije Informbiroa. Komunisti su nakon studentskih nemira (1968.), Hrvatskoga proljeća (1971.) i pojave Liberalnog pokreta u Srbiji (1972.) bili primorani popustiti i silom prilika napraviti prvi suštinski odmak od krutog centralizma donošenjem Ustava SFRJ, u veljači 1974. godine.
Bilješke:
- Književnik Danilo Kiš u svojoj knjizi novela Grobnica za Borisa Davidoviča (Beograd – Zagreb, 1976.) na izuzetno potresan i dojmljiv način progovara o ovom monstruoznom sustavu. Iako je roman napisan gotovo 30 godina poslije raskida sa Staljinom, tadašnja komunistička klika i njihovi dežurni cenzori napali su ga na doista neciviliziran i surov način, optužujući ga za “plagijat”, dok je stvarna nakana bila zabraniti knjigu kako je ljudi ne bi čitali, jer Kiš je u njoj na briljantan način raskrinkao svu degeneriranost komunističkog sustava, za koji je govorio da nije ništa bolji od nacizma i fašizma. Na kraju je morao bježati u inozemstvo.
- Nakon pedeset godina šutnje, o tomu je progovorila bivša zatočenica židovskog podrijetla, Jennie Lebel u dokumentarnom filmu kojega su u produkciji beogradskog Avala filma snimili književnik Danilo Kiš i Aleksandar Mandić. Tada 22-godišnja novinarka, zbog vica koji je ispričala kolegi u redakciji, 1949. godine dobila je dvije i pol godine logora i otpremljena na Goli otok. “Uz teški fizički rad i maltretiranja najteže mi je bilo podnositi žeđ, jer je najprije trebalo izgraditi cisternu iz koje smo kasnije dobivali čašu vode dnevno” – svjedočila je, među ostalim, te 1989. godine 81-godišnja izraelska spisateljica i bivša logorašica Golog otoka, Jennie Lebel.
- Vidi: Aleksandar Nenadović, “Razgovori s Kočom, Dileme i raskoraci oko nesvrstanosti (1956 – 1963.)”; (http://www.znaci.net/00001/25_2.htm; stranica posjećena 9. 7. 2020. Kao izvor autor navodi: Veljko Mićunović, Moskovske godine 1956/1958, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1977.
- U svojoj poznatoj knjizi Staljin (vlastita naklada, Zagreb, 2000.), Edward Radzinski je poslušnike koji su slijepo izvršavali naloge vrha Kominterne s pravom nazivao upravo tako: robovima Kominterne, jer oni i nisu bili ništa drugo. Ne samo da su pokorno i bez pogovora izvršavali sve naloge gospodara (pa i kad se radilo o sudbinama članova vlastite obitelji ili najbližih prijatelja), nego su se unaprijed odricali svake slobode, ljudskog dostojanstva i prava na vlastito mišljenje i slobodnu volju, pa se ne rijetko i nudili kao doušnici i suradnici NKVD/KGB.
- kraj
Zlatko Pinter
