By U hrvatskoj politici nažalost vlada kaos, političke stranke prestale su biti političke stranke u kojima politike diktiraju zastupnici birani od naroda, prestale su biti demokratske političke stranke utemeljene na određenim čvrstim moralnim ideološkim i svjetonazorskim kriterijima. Parlamentarne stranke u Hrvatskoj pretvorile su se više ili manje u diktatorska lena, u autokratske stranke gdje je ogromna vlast isključivo koncentrirana u rukama predsjednika stranaka koji vedre i oblače okruženi poltronima, beskičmenjacima sa izgubljenim vlastitim stavom i mišljenjem. Stranke su izgubile svjetonazorske, etičke i moralne političke vrijednosti kao i ideološke pretpostavke za svoje vlastito prepoznatljivo postojanje, tako da danas svjedočimo apsurdima, da recimo HNS nije narodna nego liberalna stranka, da HSS nije Radićev nego Beljakov. SDP umjesto transformacije u istinsku hrvatsku socijaldemokratsku stranku još je radikalnije stao na stranu notornog Titovog jugo antifašizma, a predsjednik Republike Hrvatske SDP-ovac Zoran Milanović je izbacivanjem hrvatskih velikana s Pantovčaka znakovito pokazao što ortodoksna ljevica misli o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Hrvatske.
Čini se da se HDZ samo deklarativno poziva na Franju Tuđmana i demokršćanske korijene, a u stvari zbog prisiljene ili ne prisiljene neprincipijelne koalicije sistemom političkih ucjena čini nevjerojatne ustupke anacionalnim snagama u Hrvatskoj. HDZ sve više vodi centrističko-liberalnu svjetonazorsku politiku koja je u suprotnosti sa opredjeljenjem i svjetonazorom generacija hrvatskih domoljuba i branitelja koji su izgrađivali HDZ kao državotvornu, domoljubnu, suverenističku i demokršćansku stranku.
Zavladao je klijentelizam u svim strankama, a po pravilu ponajviše u onoj koja ima najveću moć. Dokaz tome je prava sječa HDZ-ovih ministara zbog indicija i sumnji u korupciju kojoj smo svjedočili u posljednje vrijeme. Čini se, jedini cilj njihovih politika, nije služiti narodu i domovini na korist svekolikoj zajednici, nego prigrabiti vlast, položaje, privilegirane poslove i očuvati takvu vlast makar i u apsurdnim neprincipijelnim koalicijama.
U demokratskim državama koaliraju političke stranke sa sličnim programima, sa sličnim ili istim svjetonazorima, a u Hrvatskoj se događaju anakronizmi pa koalira svatko sa svakim što znači potpuno prostituiranje politike. Velika koalicija u Njemačkoj nema apsolutno ništa zajedničko sa možebitnom velikom koalicijom u Hrvatskoj, jer ne postoje tako naglašene ideološke razlike između ljevice i desnice.
Šta imaju zajedničko u vladajućoj koaliciji , Stevo Culej i Milorad Pupovac, ili Furio Radin i Miro Kovač? Što u toj koaliciji imaju zajedničko Ivan Vrdoljak i Željko Reiner, ili Tomislav Saucha i Davor Ivo Stier? Kada se pogledaju te razlike kada se suočimo sa istinom da sutra u tu vladajuću koaliciju radi ostanka na vlasti može doći i Bojan Glavašević koji je za hrvatske branitelja izjavio da su prevaranti, umišljeni bolesnici, jer, reče on, srpski okupatori ne boluju od PTSP-a, a naši branitelji boluju, što implicite znači da su naši branitelji krivi za rat, a srpski okupatori nisu, ili da su naši branitelji lažni invalidi Domovinskog rata!? Kako danas stvari stoje i Nenad Stazić može postati članom vladajuće koalicije sa zadatkom da obavi do kraja ono što 45. na Bleiburgu nije savjesno obavljeno. Na vrata Banskih dvora kuca i notorni Krešo Beljak koji žali što udba nije zatukla još veći broj hrvatskih domoljuba.
Nevjerojatno je da pojedini članovi vladajuće većine iskreno hrvatsko domoljublje javno poistovjećuju sa ustaštvom, a da se na takve apsurdne pojave u načelu gromoglasno šuti. Pupovčevi bilteni i sistematsko blaćenje Hrvatske na stranicama njegovih Novosti čine nesagledivu međunarodnu štetu Republici Hrvatskoj čije se vodstvo danas silno trudi pozicionirati Hrvatsku kao uglednu i jaku članicu u međunarodnoj zajednici. Sve što naša vanjska politika gradi, čini se da netko namjerno razgrađuje gurajući našu domovinu na margine balkanske krčme.
Vrijeme je da se normaliziraju i demokratiziraju hrvatske političke stranke, te da se sadašnji Hrvatski sabor prisili na temeljitu promjenu izbornog zakonodavstva koji proizvodi ovakve apsurdne koalicije i pretvara politiku u golu borbu za vlast i osobne interese ne birajući sredstva. Iz ovakvog postojećeg, nepravednog i nedemokratskog izbornog zakona rađaju se sve devijacije u hrvatskom društvu i zbog toga buja klijentelizam, nepotizam i brutalna korupcija koja se iz vrha političkih struktura piramidalno spušta do nuđenja novca policajcima na cesti ili liječnicima u njihovim ordinacijama.
Hrvatskoj je potrebna lustracija korupcije, lustracija korupcije je majka svih lustracija i ako lustriramo korupciju lustrirat ćemo i ideologe i ideologije koje promoviraju Titovu misao da se zakona ne treba držati kao pijan plota.
Prvo što bi trebalo učiniti jest definirati Hrvatsku kao jednu izbornu jedinicu u kojoj bi svi državljani Republike Hrvatske imali isto pravo birati i biti birani. Jednako pravo birati za svakoga ne može se ostvariti bez uvođenja elektroničkog ili dopisnog glasovanja čime bi hrvatskom iseljeništvu i svakom državljanu bio olakšan pristup ustavnim biračkim pravima. Svaki glas bi morao imati istu vrijednost i težinu uključujući ukidanje dvostrukog prava glasa za bilo koju privilegiranu grupaciju ili manjinu. U okviru takvih promjena potrebno je zabraniti predizborne koalicije što bi u korijenu sasjeklo političku trgovinu, a na izbornim listama prvih pet kandidata bi trebalo birati po preferencijalnim pravilima.
U demokratskim zemljama koalicije stvaraju slične stranke sa sličnim programima dok je kod nas evidentna situacija da je politika postala prljava trgovina radi proklamirane kvazi stabilnosti političkog sustava! Dobivamo krhke Vlade i koalicije u kojima se nalaze ljudi s toliko razlika da zajedno ne mogu ni u isti tramvaj, a kamoli voditi Hrvatsku u prosperitetnu i bolju budućnost. Rezultat takvog političkog torbarenja koje proizvodi brutalnu korupciju vidimo u katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske koja nam nestaje pred vlastitim očima. U posljednjih nekoliko godina Hrvatsku je napustilo 368 000 radno sposobnih ljudi od čega preko 60 000 visokoobrazovanih mladih ljudi Hrvatske, potencijalnih nositelja razvoja i budućnosti naše domovine.
Usprkos ovoj relativno crnoj slici stanja nacije i nacionalne politike, stanje nije bez perspektivno i hrvatski narod ima budućnost. Ogromna većina Hrvata je ponovo shvatila da je upravo domoljublje ključ spasa Hrvatske. Hrvatski se narod nakon mrtvila i poznate hrvatske šutnje domoljubno probudio. Snažnim demokratskim otporom, nakon bespotrebne i nerazumljive ratifikacije Istanbulske konvencije koja je vjerojatno donesena kao trgovački koalicijski ustupak na tragu ove analize, nakon nesuvislih i trulih kompromisnih zaključaka „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, hrvatski narod jasno je i glasno poslao poruku da ne prihvaća sadašnju liberalnu politiku koja se Hrvatima pokušava nametnuti nasuprot kršćanskog svjetonazora kojega deklarira ogromna statistička većina hrvatske nacije. Izražavajući svoj protest na ulicama Hrvatske i na javnim mjestima poslana je jasna poruku političkim elitama da više ne će glasovati i podržavati koalicije s onim političarima koji koriste svaku priliku da domoljublje proglase nečim lošim, zaplotnjačkim, nepotrebnim ili ustaškim. Još jasniju poruku poslali su hrvatski birači političarima na svim izborima koji su održani u zadnje vrijeme što je najkonkretnije osjetio HDZ gubitkom povjerenja svojih tradicionalnih glasača. Hrvatskoj trebaju temeljite političke promjene, ne kozmetičke nego stvarne.
Potrebno je uspostaviti novu domoljubnu koaliciju na ispražnjenom desnom političkom spektru u Hrvatskoj koja će biti korektiv današnjim političkim anakronizmima i apsurdima i koja će prisiliti HDZ da se vrati državotvornim politikama prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i kršćanskim korijenima koji izviru iz dubokih misli i poruka blaženog Alojzija Stepinca, jer on je u najtežim vremenima svog mučeničkog života živo osjećao bilo svoga naroda!
Za nadolazeće parlamentarne izbore potrebno je afirmirati novu zajedničku domoljubnu listu koja bi povezivala sve raspršene i međusobno sukobljene domoljubne stranke, branitelje, intelektualce, sportaše, kulturnjake, akademike i gospodarstvenike, a koja bi ponudila takav politički program kojega ne bi mogao odbiti nitko tko doista voli svoju domovinu Hrvatsku, nitko tko Hrvatskoj iskreno želi dobru, suverenu i prosperitetnu budućnost. Potrebno je politički osnažiti i omogućiti našim istaknutim gospodarstvenicima i uspješnim pojedincima u iseljeništvu da se kroz promijenjeni izborni zakon, kroz jednostavnije sticanje hrvatskog državljanstva aktivno afirmiraju u parlamentarnom životu Hrvatske i da budu subjekti u donošenju važnih političkih odluka što bi rezultiralo novim ulaganjima i revitalizacijom svekolike demografske slike. Samo jedna takva nova snaga svojim radom i zasluženim mandatima može prisiliti ovu političku elitu da svoje politike ponude prirodnoj statističkoj kršćansko demokratskoj većini u Hrvatskoj što je samo po sebi ogroman neiskorišteni birački potencijal. Taj potencijal zbog općeg nepovjerenja u današnje političare i politike uglavnom apstinira i ne izlazi na izbore.
Samo jedna takva nova kršćansko demokratska snaga koja potencijalno postoji, u sinergiji sa pročišćenim i lustriranim HDZ-om može iznjedriti ključne ustavne promjene i promjene izbornog zakona kao i možebitne promjene političkog ustroja Hrvatske. Samo jedna takva snaga bez koje se ne će moći konstituirati Vlada i saborska većina može prisiliti Hrvatski sabor na nužne promjene, a ako ne bi ostvarili dvotrećinsku većinu zbrojem osvojenih parlamentarnih mandata kako bi mijenjali Ustav u Hrvatskom saboru, zajednički, u koalicijskoj sinergiji uz pomoć Crkve i naroda mogu inicirati opće narodni referendum kao najviši oblik neposredne demokracije, promijeniti Ustav i izborni zakon. Čini se da se jedino narodnim referendumom u ovom postojećem odnosu političkih snaga Hrvatska može mijenjati na bolje, na ponos svoga naroda i međunarodne zajednice.
HDZ u na tragu ove programske strategije može ponovo odigrati ključnu državotvornu ulogu pod uvjetom da priznaju svoje pogrešne političke poteze, jer u suprotnom bi se moglo dogoditi da nestanu s političke scene na čemu uporno i sistematski rade HDZ-ovi politički oponenti i s lijeve i s desne strane. Urotničko rušenje Kolinde Grabar Kitarović i dovođenje Zorana Milanovića na Pantovčak uz svesrdnu pomoć veleizdajnika na hrvatskoj desnici trebalo bi biti dramatično upozorenje Andreju Plenkoviću i HDZ-u, jer glavni cilj te urotničke operacije je totalna devastacija HDZ-a i dovođenje ujedinjene ljevice u Banske dvore.
Samo novoj snazi u novom domoljubnom zajedništvu, u konzistentnom i iskrenom provođenju usvojenih političkih programa aktivacijom neslućenih hrvatskih resursa, hrvatski narod će bez ikakve sumnje vjerovati, kao što smo žrtvujući vlastite živote vjerovali predsjedniku Tuđmanu u zajedničkoj obrani i stvaranju domovine Hrvatske. Potrebno je još jednom žrtvovati neproduktivni konformizam zbog bolje budućnosti Hrvatske. Jedna takva snaga i novo zajedništvo može dovršiti Tuđmanovo vizionarsko djelo i završiti stvaranje Hrvatske države, završiti bolnu tranziciju iz dogovorne postkomunističke ekonomije u pravednu tržišnu utakmicu. Neslućeni, a neiskorišteni kreativni potencijali u glavama i dušama hrvatskih ljudi kao i prirodni gospodarski resursi nesumnjivo postoje i konačno sudbinu Hrvatske bez imalo straha i rezerve, treba s povjerenjem staviti u ruke hrvatskog naroda kako su to činili hrvatski velikani poput Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca, osjećajući bilo svoga naroda u najturbulentnijim povijesnim vremenima. Danas nam se iste ili slične turbulencije i ugroze događaju pred vlastitim očima i vrijeme nam je konačno progledati, protrljati oči i probuditi se iz ovog ružnog sna.
Nadolazeća globalna recesija uzrokovana razornim korona virusom, predvidljiv slom hrvatskog turizma i cjelokupne ekonomije, strahovite manipulacije živim štitovima milijuna migranata su možda Božji znak i opomena za cijeli globalistički svijet kao znakovit alarm koji zove na uzbunu i čini se da je upravo ova kriza točka za buđenje zdravog razuma, područje za stvaranje novog dijaloga i rađanje kompromisa s jedinom mišlju o sigurnosti i elementarnom opstanku. Svaka velika kriza kao ova s kojom smo suočeni može biti katarza i znak za neki novi početak, znak za novo svitanje Hrvatske.
Kazimir Mikašek-Kazo
