By Nakon 30 godina od uspostave Republike Hrvatske hrvatski narod proživljaya ozbiljnu društvenu i političku krizu za koju se u ovom trenutku ne vidi rješenje.
Kriza je prije svega DRUŠTVENA jer je antihrvatskom politikom nakon smrti predsjednika Tuđmana koju su provodile sve dosadašnje vlade a prije svega HDZ dovedana u pitanje obrana nacionalnih i državnih interesa. Zbog toga u Hrvatskoj simbolično još uvijek nije srušen Berlinski zid, jer državom vladaju nasljednici jugokomunističke ideologije, budući da nikad nije provedena lustracija. To je posebno eskaliralo u posljednjih nekoliko godina, otkako je na čelu HDZ-a i Vlade došao Andrej Plenković s najavljenom idejom da promijeni ne samo HDZ što je i uspio nego i Hrvatsku na čemu uporno radi dovodeći u pitanje karakter Domovinskog rata kao jedinog temelja u stvaranju hrvatske države.
Kriza je POLITIČKA jer postojeći revidirani Račanov Ustav koji je usvojen nakon Tuđmanovog tzv. Božićnog ustava nije u skladu s demokratskim standardima i potrebama države u tranziciji iz komunističkog sustava. Dok je Tuđmanov Ustav u doba rata bio polupredsjednički, sadašnji Ustav je polukancelarski u kojemu je sva vlast koncentrirana u rukama premijera, a Hrvatski sabor je samo zakonodavno tijelo koje provodi politiku vladajuće stranke. Zbog tanke saborske većine premijer Plenković stalno popušta velikosrpskom predstavniku Srpske nacionalne manjine Miloradu Pupovcu koji tu tanku većinu održava sa svoje tri manjinska zastupnika i ostalih pet manjinskih zastupnika. Ni u jednoj članici Europske unije nacionalne manjine nemaju tako privilegiran položaj kao u Hrvatskoj. Sama Hrvatska ima više zastupnika nacionalnih manjina nego sve države Europske unije zajedno..
Kriza je DEMOGRAFSKA, jer Hrvatska zbog nezadovoljstva naroda gubi svoje stanovništvo, pa je u posljednjih nekoliko godina iz zemlje iselilo u druge države Europske unije preko 300.000 mladih ljudi. Istodobno prema hrvatskome iseljeništvu vodi se ignorantska politika u tolikoj mjeri da najznačajnija oporbena stranka SDP (Socijaldemokratska partija) koja se nikad nije ogradila od svoje komunističke povijesti uopće ne priznaje postojanje hrvatskog iseljeništva smatrajući ga i dalje neprijateljskim kako je to bilo za vrijeme komunističke Jugoslavije. Na početku stvaranja države predsjednika Tuđmana okružili su korupcijski mešetari koji su u pretvorbi državnog vlasništva prije svega banke za jeftine novce prodali strancima i uništili proizvođačku industriju, odbijajući uspješne poslovne Hrvate iz iseljeništva da investiraju u Hrvatsku (Maglica, Bubalo, Letica Šola iz SAD). Umjesto da se na primjeru drugih iseljeničkih država (Irska, Poljska) potakne sustavni povratak Hrvata iz iseljeništva svojom negativnom demografskom politikom Hrvatska stvara novo iseljeništvo.
Kriza je EKONOMSKA jer za razliku od drugih tranzicijskih država bivšeg komunističkog bloka Hrvatska nije primijenila uspješan gospodarski model, budući da se njezina ekonomija temelji na potrošnji a ne na proizvodnji. Osim toga zbog birokratskih prepreka i visokog stupnja korupcije Hrvatska nije zanimljiva za velike inozemne investitore i štoviše odbija ih. Bivši američki predsjednik Clinton bio je ponudio premijeru Račanu prilikom susreta u Bijeloj kući u kolovozu 2000. godine da u rujnu pošalje jaku državno-poslovnu delegaciju u Ameriku da se sastane s vodećim američkim biznisom. To Račan nije ostvario. Ono što je u hrvatskom gospodarstvu vrijedilo prodano je u bescjenje stranim kupcima, pa je tako prodana mađarskom kapitalu nacionalna naftna kompanije INA, a uspješna farmaceutska tvrtka “Pliva” nakon nekoliko preuzimanja sada je u izraelskom vlasništvu, iako je na početku stvaranja države nju pokušao kupiti Ilija Letica iz SAD, ali je njegova ponuda odbijena. Javni dug vrtoglavo raste kao posljedica negativnih učinaka pandemije Covid-19 pa je krajem studenoga prošle godine dostigao svotu od 327 milijardi kuna, što je 88,6 posto BDP-a.
Kriza je SOCIJALNA jer je kao posljedica pljačke u privatizaciji i pretvorbi stvoren mimo uspješnog poslovanja, nego prije svega koruptivnim radnjama uzak sloj novih bogatuna. S druge strane državni aparat nije ništa učinio da se taj trend procesuira i zaustavi nego štoviše nečinjenjem podržava tako stvoreno socijalno raslojavanje. Po službenoj statistici gotovo četvrtini osoba u Hrvatskoj prijeti rizik od siromaštva i socijalne isključenosti. Prošle godine je 945.550 ljudi živjelo u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, što je gotovo svaki četvrti stanovnik.Uza sve to u Hrvatskoj nema socijalnih nemira jer postoje amortizeri za takvo stanje. Prije svega najveću pomoć u prevladavanju životnih problema pruža hrvatsko iseljeništvo koje godišnje po službenoj statistici šalje svojim obiteljima više od 2 milijarde eura, a uz to još milijardu na druge načine (ukupno 30 milijardi kuna). Osim toga banke još uvijek imaju višak štednje nad kreditima građanima, Hrvati tradicionalno ne vjeruju bankama pa znatan dio novca drže kod kuće. Udio sive ekonomije je oko 25 posto, a pored toga Hrvati su treći narod u Europi po vlasništvu na nekretninama, tako je nizak rizik od hipotekarnih kredita.
Kriza je i KULTURNA, jer pored anglizacije hrvatskoga jezika ono što u širem smislu karakterizira državnu kulturnu politiku je šire uključivanje kulturnih djelatnosti u regionalni okvir tzv. Zapadnog Balkana kao projekta Europske unije. Kao primjer takve politike može poslužiti djelovanje aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek koja na račun važnih političkih i ideoloških tema u području filmske industrije forsira projekte kojima je cilj s jedne strane promoviranje velikosrpske propagande a s druge strane svođenja Domovinskog rata na građanski rat. Najbolji primjer za to da je dosad jedini dobar film o vukovarskoj tragediji proizveden u američkoj produkciji (Harrisonovo cvijeće), a da Ministartvo kulture ignorira projekte dokumentarnog filma. Najočitije se takve regionalna politika manifestira na području medija. koji su u 100-postotnom vlasništvu stranaca, pa tako je “Večernji list” prosrpski, a “Jutarnji list” projugoslavenski. Nacionalna javna televizija HRT je pod kontrolom jugokomunističke ljevice, tako da ona svojim pretplatnicima ne pruža pravu sliku Hrvatske,i štoviše sve više podsjeća na Yutel, lansiran da bi se sačuvala Jugoslavija.
I konačno krizha je MORALNA jer je u ovih 30 godina pod negativnim učincima kriminalne pretvorbe i privatizacije stvorena klima pravne nesigurnosti. Po neovisnosti sudstva Hrvatska je po analizi Svjetskog ekonomskog foruma na pretposljednjem mjestu na svijetu iza nje je jedino Mozambik. Gotovo svakodnevno se otkrivaju nove korupcijske afere, ali ni jedna od njih s vodećim osoba optuženih za korupciju nije dovedena do kraja, pa tako ni ona afera bivšeg premijera Ive Sanadera koji je bio prisiljen pod vanjskim pritiskom podnijeti ostavku. U cijeloj situaciji određenu odgovornost snosi i Katolička crkva koja je svojedobno upozorila na “grijehe struktura”, ali zbog slizanosti s vlašću zbog 300 milijuna kuna iz Državnog proračuna prelazi preko odgovornosti koju zbog srozanog morala snosi vladajuča politika. Katolička crkva nikada nije progovorila o “Grijehu nečinjenja” vladajuće stranke HDZ.
Vjekoslav Krsnik
