By (drugi dio, o Hrvatskom domu i nacionalnom jedinstvu)
Gdje smo ono stali? Mislim da smo stali kod Pattona i njegovih riječi, kad je rekao: „Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo, i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac“. Ali što je ustvari Patton rekao tom rečenicom? Ova njegova misao ne odnosi se samo za Ameriku i preživjele nakon Drugog svjetskog rata nego se mora primijeniti općenito na poimanje domovine i njene državnosti, odnosno, na odnos prema domovini. Ali najprije pojasnimo pojam domovine. Dakle, pojam domovina predstavlja realan, emocionalan i kulturološki odnos čovjeka i prostora. Domovina, ili skraćeno dom, može u sebi sadržavati širi i uži prostor, selo, grad, državu, ali i narod, jezik i vjeroispovijed. U ovom tekstu shvatit ćemo domovinu u širem, hrvatskom smislu, pa obzirom da je naša domovina sad suverena država Hrvatska, povezat ćemo ta dva pojma, koliko je moguće, a poradi lakšeg izričaja.
Dakle, ako je domovina, naša hrvatska domovina, odnos hrvatskog čovjeka i hrvatskog prostora, onda ne smijemo zaboraviti da su tu činjenicu izborili hrvatski branitelji, dragovoljci, kao i svi koji su sudjelovali u obrani Hrvatske od srbočetničkog agresora. Mnogi su poginuli, ali na svima nama koji smo bili na prvoj crti obrane ostat će zasigurno ožiljak, psihički ili fizički, jer prva crta bojišnice nije normalno životno i ljudsko stanje, te su posljedice normalne. Oni koji su pali za dom, trebali bi ostati u našem vječnom sjećanju, invalidi Domovinskog rata trebali bi biti zbrinuti kao i njihove obitelji, a svi mi drugi koji se krećemo na svojim nogama i koji nismo baš posve prolupali, možemo hodati ponosno ulicama hrvatskih gradova. Dali smo svoj doprinos domovini i njenoj državnosti, imamo Hrvatsku. I što sad? Kakav je odnos prostora, dakle domovine i države, s jedne strane, i hrvatskih branitelja sa druge? Gdje je tu Pattonova misao? Ajde sjetimo se dragovoljci naših početaka, a ja ću vam malo pomoći. Dakle, kad je počelo, još krajem 1990., prve grupe hrvatskih dragovoljaca počele su se okupljati i organizirati, jer je bilo jasno da nismo u mogućnosti razići se sa Srbijom mirno i uljuđeno, kao što su to uradili Česi i Slovaci. U Hrvatskoj se krajem 1990. počela stvarati nekakva paradržava, Srpska Krajina, a uskoro je uslijedio napad Srpske vojne sile na Vukovar, Dubrovnik, Split, Osijek i cijelu Hrvatsku,,, počeo je rat, Domovinski rat. Ali pustimo sad Domovinski rat, jer znamo sve što je bilo. Pitanje koje je ovdje postavljeno odnosi se na obrazloženje relacije hrvatskog čovjeka i države, kao i domovine. Patton je lijepo rekao o kakvom se odnosu radi, a to važi i za sve nas branitelje koji smo preživjeli. Dakle, na jasno pitanje: Gospodo branitelji, vi/mi preživjeli, da li nam domovina duguje? Odgovor je: Ne, domovina nikome ništa ne duguje ako je zaista nosimo u srcu na ispravan način. Zašto i kako? Sjetimo se kako smo svi otišli u dragovoljce. Primjerice, ja sam to uradio na način da sam najprije otišao mom odvjetniku i ostavio mu zadaću kome ću što ostaviti ako poginem, kako ne bi došlo do sukoba među djecom, što se nakon smrti nerijetko dešava. Zatim sam otišao u crkvu,,, bila je prazna,,, samo On i ja,,, i porazgovarao sam malo sa mojim Bogom, i svoj život dao mu u Njegove ruke. Nakon toga Zagreb, ministar Martin Špegelj, pa moj general i moja postrojba, teren, i, krenulo je. Tako slično ste zasigurno prošli i svi vi dragovoljci, bez razmišljanja i bez trgovine vezane za budućnost. Bio je to naš slobodan izbor u igri sa smrti, igri miša i mačke, izbor braniti hrvatski dom, što znači da nam domovina ništa ne duguje nego mi vječno dugujemo njoj, a ona nam uzvraća ljepotom svog postojanja. I zato možemo reći, a i tražiti, hrvatski život, u hrvatskom domu, život kao svoj na svome.
A što je sa državom? Iako smo povezali ta dva pojma, kad promatramo sa ovog aspekta, država je obavezna brinuti o onima koji smo je stvarali, brinuti o braniteljima, a posebno invalidima rata, ali i svima drugima omogućiti život kakav smo zaslužili i o kojem smo sanjali. Sve to izgleda, i jest, logično, ali cijela naša situacija nije logična pa treba „potegnuti ručnu“ i malo razmisliti o našoj hrvatskoj situaciji i svim tim relacijama. Da, ali sad kad razmišljam o tim relacijama onda se susrećem sa jednom novom slikom, problemom, pitanjem, dilemom…., a da to razjasnimo, pitajmo se tko je sve stvarao hrvatsku državu. Prije svega, tu je prvi predsjednik dr. Tudžman, sa dvije grupe ljudi, hrvatskim intelektualcima, ali i sa hrvatskim Udbašima, kako ih mi od „milja“ zovemo, a onda polako tu ulaze i svi oni koju su, na ovaj ili onaj način, počeli slagati „kockice“ hrvatske države. I ovdje, gospodo moja hrvatska, treba malo stati i razmisliti, razmisliti glavom, hladnom glavom, prihvatiti razvijenu emocionalnu inteligenciju, odgovorno sagledati stanje oko nas, razviti metode razmišljanja, postaviti kriterije održivosti života u Hrvatskoj, biti svjestan svih vanjskih opasnosti, kao i zamki unutar nas samih, a posebno problema unutar ove neodgovorne hrvatske političke scene. Pa kad sve to ozbiljno razmotrimo, sjetimo se one pete nedjelje došašća, koja je označavala mir i jedinstvo, nacionalno jedinstvo, jer mislim da je to sad politički, društveni, ekonomski, kulturni i svekoliko zadatak broj 1. u Hrvatskoj!
E pa gospodo moja hrvatska, ako se slažemo oko toga, onda idemo dalje, a ako se ne slažemo da je nacionalno jedinstvo osnovno, onda ne čitajte naredni tekst, jer će sve krenuti u krivom smjeru. Dakle, ako se slažete, idemo dalje sa analizom i mislima.
Tekstove tog nekog Skippera, koji plovi ovim hrvatskim svekolikim pustopoljinama, čitali ste, ali pisao je on i neke druge, kao što je bilo primjerice razmatranje o lustraciji i odnosu prema našim Udbašima u ovoj našoj današnjoj hrvatskoj državi. Zalagao se Skipper za lustraciju, jer lustracija je sasvim logična obaveza slobodnog naroda koji je preživio i izašao iz totalitarnog režima i koji gradi svoju staru/novu državu. Gradimo državu naroda hrvatskog koji je konačno slobodan, svoj na svome, nakon napaćenosti u totalitarnom jugo-režimu koji je bez suda i pravde odnio više stotine tisuća nevinih hrvatskih žrtava. Nestajali su među živima, i to samo zato jer nisu razmišljali kao Oni, novopečeni, „šumski ljudi“, koji su rušili svaki nacionalni osjećaj u nama, stvarajući neko novo, „bolje“ društvo, a sve na kostima nevinih. Pritom su zaboravili da se sreća ne gradi na tuđoj nesreći,,, budale željne moći, one moći kojom jedan čovjek odlučuje o životu ili smrti drugog čovjeka. I taj im se osjećaj usadio u um, u srce, u dušu, te su ga počeli shvaćati kao svoje pravo, pravo koje su zaista i realizirali u svakodnevnom životu, ali pravo koje ih je izjednačilo sa fašistima i nacistima, i zato je EU pravedno rekao: dosta N.F.K.-izmima, osuđujemo vas na prošlost! Bravo za Europsku uniju, jer to je prvi i temeljni postulat građanskog društva Europe i svijeta. Ali što sa našim hrvatskim, društvenim i političkim prilikama? Vidite, ako i zanemarimo zlodjela kao nešto grozno i neljudski što nam se dešavalo u jugo-režimu, i što je za svaku osudu, kao temeljno pravilo po kojem je lustracija neophodna ostaje ona Einsteinova rečenica: „Ako želite ispraviti nešto što je loše urađeno, ne radite to sa onima koji su to loše uradili“. Dakle, novo hrvatsko društvo, odnosno, društvo koje se slomilo pa se sad gradi neko novo društvo, ne može se graditi sa ljudima koji su stvarali to staro, loše, i sad, hvala Bogu, slomljeno društvo, jugo-totalitarizam. (Ne ponovilo se.) E da, to je logika, to je realnost, i tako bi trebalo biti, ali kad malo bolje razmislim pitam se imamo li snage, želje, morala, pameti, razloga i svega drugog za riješiti problem naših hrvatskih Udbaša. Možemo li to riješiti na uljuđen način koji bi bio prihvatljivo rješenje za sve, i kojim bi sistemom postigli mir i nacionalno jedinstvo. I opet mi se nameće ona stara narodna: ne možeš koliko hoćeš, nego koliko možeš. Hajdemo to malo razmotriti!
Dakle, nije sporno da je unutar sustava tajnih službi Jugoslavije, tajnih službi svih vrsta, od tajnih službi JNA, preko domaćih tajnih službi, pa do onih službi i ubojica zaduženih za dijasporu, došlo do nacionalnog raskola i podijeljenosti. To je iskoristio dr. Tudžman, i sa njima, našim hrvatskim Udbašima, ali i sa nizom drugih domaćih i stranih subjekata/aktera, kao i onima koji su za nas posve neprimjetni/nedostupni, a koji potežu konce svjetskih zbivanja, krenuo u stvaranje hrvatske države. To hoće reći da na naše hrvatske Udbaše treba gledati veoma pažljivo i pozitivno kritički. Eto, i ja sam se dobro zamislio nad tim problemom, iako je cijeli moj život isprepleten teškim mukama sa Njima, te sam bio građanin drugog reda, kao i cijela moja stradalnička obitelj, te sam jedva čekao Domovinski rat i moju Hrvatsku. Vjerovao sam u Hrvatsku i znao sam da mora doći, i došla je. Cijelo to vrijeme, moram priznati, nikad me nije mučio srpski Udbaš, nego hrvatski Udbaš, ali nažalost tu prići nije kraj, jer to traje i traje… Njihov se popis još uvijek ne pojavljuje u javnosti, još su nedodirljivi, a duboko su utkani u sve strukture vlasti i društva, odlično su međusobno povezani na sve načine pa i rodbinske, kako se ne bi izgubili,,,, i što sad sa njima? Ostaviti sve tako kako jest i ponašat se kao da je sve to normalno, i to u uvjetima kada se veliki dio njih i nadalje ne može oteti prava i dojma da odlučuju o životima drugih? Hoćemo li sve to zanemariti? To je zlo koje treba riješiti ali u svemu tome važno je doći do istine i mudro, pošteno i održivo sagledati stanje i izvagati svaki korak i njegove posljedice, ali istina mora na vidjelo! Ovaj problem treba riješiti. U svemu tome ova naša hrvatska vlast, od Hrvatskog Sabora, ministarstava, pa nadalje, postavlja se prema Njima zaštitnički, a oni harače i nadalje pa se postavlja pitanje za koga to rade? Imamo dokaze o slučajevima kada su Udbaši u svojim današnjim nedjelima iznad hrvatskog suda, iako ih je sud osudio, iznad su Sabora, pa i jači od predsjednika države, i svi im oni ništa ne mogu, te ih na neki način štite pokazujući narodu svoju nemoć. Sklanjaju poglede od današnjeg zla, zataškavaju slučajeve, a to boli! Nekada smo morali prihvatiti sud jugo-režima koji nas je proglasio građanima drugog reda, isto onako kako su nacisti Židovima stavili žutu narukvicu. Šutili smo i trpili i čekali svoju Hrvatsku. Gospodo, sad u suverenoj, građanskoj, demokratskoj, kršćanskoj, odnosno, katoličkoj državi Hrvatskoj to boli više nego ikada, i nedopustivo je, ali za sada kao da nema lijeka tome(?) To je naša stvarnost, a onda kada vidimo sve to, s jedne strane, a potrebu nacionalnog jedinstva, sa druge strane, moramo se pitati kako riješiti problem Udbaša u našem hrvatskom društvu. Lustracija je dakle nemoguća, ali problem treba riješiti. Dakle, kako to riješiti?
Ima li tu uljuđenog rješenja?
Unatoč tom našem hrvatskom društvenom jadu, ipak mislim da rješenja ima. Na tom putu, i jedna i druga strana trebaju imati kvalitetu misli, dobrotu u sebi, ljubav prema domovini, poštivanje države i iskrenu želju za pravdom, shvatiti važnost ljubiti bližnjega svoga, te imati volju za osobnom promjenom na put ljudskog dobra. Samo tako možemo razviti kulturu mira u Hrvatskoj, a za razviti kulturu mira znači imati već razvijenu kulturu dobra. E sad, pitam se, lutam li ja to u mojim oblacima neke nacionalne pozitive pa je sve pošlo kvragu, ili je to ipak realnost. Ne, ipak nisam ja u oblacima,,, vjerujte mi,,, dosta sam morao razmišljati, proučavati, čitati, susretati se sa slučajevima i sa samom sobo, i analizirati, da bi došao do zadovoljavajućeg zaključka, zadovoljavajućeg barem za mene kao čovjeka, a vi gospodo razmislite da li je to blisko i vama. Pitajte se možemo li to nametnuti našim, za sada, neodgovornim političarima kao nacionalni zadatak u kojem bi se spojio pokajanje i oprost da se rodi miz i zajedništvo. Sjetimo se samo Petra koji je zanijekao Isusa u svom osobnom strahu, a Isus je na Petru, koji se pokajao, izgradio crkvu, kršćanstvo, kojem pripadamo i mi. Poslušajte samo propovijedi na misama, a ako ne vjerujete njima, našim svećenicima, poslušajte barem Papa Franju. Puno ima primjera koje ne vidimo, a pred nosom su nam. Pa obrazložimo o čemu se radi.
Dakle, hrvatski Udbaši naša su stvarnost, dio naše povijesti, ali i dio naše sadašnje realnosti. Ljudi su kao i mi, ali pitamo se kakvi su to ljudi kad su veliki dio života proveli u zlu prema bližnjemu, prema nama? Obzirom na zlo što su činili meni i mom narodu, pitam se, „sudim li im?“ Hm,,, razne su vrste sudova, a ja se odričem mog osobnog suda, odričem se „baciti prvi kamen“ na moje Udbaše koji su moj život učinili patničkim. Ja im neću suditi, ali kad shvate što su radili, pa kad zavape oprost, oprostit ću im. Postoji tu i onaj jači sud, Njegov sud, sud o kojem nema diskusije, a ja molim da im On oprosti, ako može, a On zna kome i kako može oprostiti. Ja neću nikome suditi, niti baciti kamen na moje Udbaše. Ja nosim svoj križ i nositi ću ga rado, a ono što te ne ubije ojača te, kaže naš narod. Ja mogu samo reći: Bože daj im ljudsku snagu da priznaju svoje grijehe i vrate se na put dobra i ljubavi među ljudima. I baš u tome, po meni, leži rješenje za javnu integraciju tih Hrvata u našu hrvatsku sadašnjicu, sadašnjicu koja se odriče svih totalitarizama i svega što je loše, i što razara naše hrvatsko društvo. Ali kako to riješiti? Dakle, država bi trebala napraviti svoj dio tog posla, pozvati Njih da se sami prijave i izjasne, a onda objaviti Njihov popis i ostaviti im drugu mogućnost za pokajanje. Pitate se da li je to moguće? O itekako je moguće, samo sve zavisi o volji države i spremnosti na oprost svih nas, a posebno tih ljudi, naših hrvatskih Udbaša. Pa gospodo, imamo predivne primjere samopokajanja, priznanja grijeha prošlosti bivših Udbaša, priznanja bez ikakve prisile, jer njihova je duša zavapila za slobodom, i sad su sretni i konačno slobodni u svojoj istini i kajanju. Sad su spremni za novi život, život u dobru, život koji prihvaća kulturu dobrote i mira, a na tom putu često se pomire i sa Bogom. Vjerujem da ne možemo ni zamisliti kakav je to osjećaj kad prođeš taj put „čistilišta“ i ponovno se rodiš, jer to samo znaju oni koji su ga prošli. Imamo predivne primjere tog čina pokajanja, javnog izričaja svog lošeg života služeći bivšem jugo-režimu, i takve ljude treba posebno cijeniti i na neki način im se diviti, jer ljudski je zastraniti, pasti u kaljužu tuđeg znoja, muke i krvi. Ali kao što je ljudski pasti, biti čovjekom znači dignuti se iz tog smrada, priznati da si griješio, i krenuti u novi život. Zato je čovjek uzvišeno biće i najbolji Božji proizvod. Svi smo svjedočili takvim primjerima, zar ne. Nije ih bilo mnogo, ali ih je bilo, a to mnogo kaže. Imali smo nedavno primjer jednog pokajnika, dr. Tomca, kojem se svi moramo nakloniti, upravo poradi veličine njegovog priznanja i pokajanja, kao i promjene načina života u smjeru Boga i domovine Hrvatske. On je najbolji primjer i uzor za sve i hvala mu na svemu. To su veliki ljudi, a to je jedini ispravni put rješenja tog gorućeg hrvatskog problema, a na sličan način, mudro, kvalitetno ljudski i mirno treba rješavati sve druge slične probleme. Takvi ljudi imaju ponovno svoju domovinu i svoju državu, hrvatsku domovinu i hrvatsku državu, i ne treba im nikakvo dvojno državljanstvo ili pak nešto slično, jer su je zaslužili svojom osobnom promjenom. Dakle, temelj tog modela je razumijevanje da svatko može pogriješiti i živjeti u zlu, ali biti čovjek znači shvatiti to zlo, pokajati se i potpuno promijeniti svoj život na bolje. Sjetimo se samo Dantea i šetnje sa Virgilijem („Božanstvena komedija“) kroz krugove pakla, kad su došli do kruga iz kojeg su ruke vapile spas, Virgilije kaže Danteu: ne obraćaj pažnju na njih jer to su duše koje nisu bile spremne promijeniti se na dobro i sad te samo mogu povući u svoj krug pakla,,, okreni im leđa“. Da, sve je jasno, pa kad se tako razmišlja nema tu nikakvog suživota niti nekih nemuštih sličnih pojmova sa kakvima se srećemo u tisku, na političkim kampanjama, prigodnim susretima i slično. Integracija Udbaša u građansko hrvatsko društvo nasušna je potreba, ali transparentna i dugoročno prihvatljiva integracija koja će svima osigurati mir i rad za razvoj Hrvatske. Naša domovina treba samo one koji je vole i poštuju, i koji žele živjeti u dobru i miru za sebe i za svoj hrvatski narod.
I da se tu samo nadovežem za ono što slijedi u narednom, trećem nastavku ove Skipperove priče, a to je tema „srpski narod u Hrvatskoj kao svoj na svome“. Samo kratko, s tim u svezi, reći ću da smo u postrojbi imali jednog Savu, velikog mrguda zvanog „srbin Savo“, koji je među prvima samovoljno jedno jutro došao u brigadu i prošao sva bojišta čuvajući leđa suborcu do sebe, a svi smo isto tako čuvali našeg „srbina Savu“. Branio je Savo svoju Hrvatsku, svoj grad i svoj hrvatski način života. Koje je vjere naš Savo, ne znam, ali Savo je živ i nastavlja svoj život u kojem je rado viđen u svakom društvu,,, a naš Savo ne dozvoljava da ga se na bilo koji način poveže sa Srbijom, a ni ne pada nam na pamet da to pokušamo, jer „srbin Savo“ je Hrvat, nacionalno stabilan, bolji od mnogih. Ali nije on jedini. Imamo također primjer nedavnog pokopa Srbina Stojana Vujovića, pukovnika HOSa tijekom Domovinskog rata, koji je po svemu zaslužio da ga Hrvatska država časti, štuje i ponosi se što takvi ljudi čine naše hrvatsko nacionalno biće koje nas svih uzdiže i čini ponosnima. Slava mu, i neka mu je laka hrvatska zemlja. Ali nije Vujović sam, tu su i Ohran Merić, musliman i Vid Ivanić, pravoslavac. Oni su oboje sa prijateljem Hrvatom branili Hrvatsku, i to tamo gdje je bilo najteže, u Vukovaru. Nisu se vratili, poginuli su, ali ostaju nam kao primjer, kao zalog zajedništva, kao zalog bratske ljubavi, kao obaveza jedinstva, jedinstva svih Hrvata, bez obzira na vjeru, ali obzirom na iskrenu hrvatsku dušu i ljubav prema domovini Hrvatskoj koja nas povezuje u jedno. Ima dakle dosta lijepih primjera na kojima treba graditi nacionalno jedinstvo. Pogledajte također što se dešava sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Pravoslavna Crkva izmiče iz tamnice Srpske crkve pa se u Crnoj Gori, kao i Hrvatskoj, osamostaljuje, jer shvaća da se nalazi u krugu neke nove nesrpske nacije u kojoj mora prihvatiti i poštivati kulturu življenja domicilnog većinskog naroda, ovdje, hrvatskog. Samo tako, kao Hrvatska Pravoslavna Crkva, pravoslavna vjera na ovim prostorima može opstati i biti poštivana kao vjersko pravo pravoslavne vjerske i kulturne manjine. Isto to se odnosi i na muslimane, kao i sve druge, ali o tome ćemo više u narednom nastavku.
A vi dragi Hrvati, posebno vi sa visokim stupnjem odgovornosti prema hrvatskoj domovini, hrvatskoj državi i hrvatskom narodu, vi političari, ali i svi drugi, razmislite o svemu što ste ovdje pročitali, pa odlučite. Vrijeme je za odbaciti sve okove koji naš razum i našu dušu drže zarobljenom, a našu Hrvatsku guše u razvoju. Oslobodite se tog robstva, poradimo svi na hrvatskom jedinstvu, što zasigurno nije lako, ali je nasušno potrebno, ili ćemo pak to skupo platiti. Ne shvatimo li ozbiljnost ovog trenutka, naši mladi i pametni, koji su zbog svog ovog političkog i društvenog kaosa otišli iz Hrvatske, neće imati gdje se vratiti. Progutajmo svi onu gorku pilulu koja je oblikovana od našeg patničkog iskustva i života u bivšoj državi, kao i neoblikovane emocionalne inteligencije, pa krenimo prema nacionalnom jedinstvu i iskrenoj ljubavi prema jedinoj našoj državi Hrvatskoj. Gospodo Hrvati, shvatite, dokle god mržnja naše duše i umove drži zarobljene u nekim željama koje se ne mogu ostvariti, znajte da nas ta mržnja distancira od Hrvatske, jedine naše države i domovine. Imamo državu Hrvatsku, imamo je kakvu smo je sami oblikovali, imamo je kao obavezu da se za nju brinemo, ostvarujući nacionalno jedinstvo, pa ćemo time riješiti sve druge probleme. Zar vam nije jasno da nas ima koliko jedno solidno svjetsko poduzeće, koliko jedan srednje veliki grad, a poduzeće kao i grad traži upravu, menadžment, da bi ljudi radili i živjeli zadovoljno. Dakle ne politiku gdje će se političari smjenjivati nego menadžment koji će osigurati uvjete za rad i život. Pogledajte samo našu političku scenu, naziv hrvatskih stranaka i usporedite te nazive sa strankama svih razvijenih država. Nema tu osim one krajnje lijeve socijaldemokratske partije nijednog drugog naziva. U kojem stoljeću živimo? Gdje su republikanci, liberali, demokrati, konzervativci i drugi. Evo sad čujem da će se pokušati organizirati Stranka jagoda, da, ne šalim se, Stranka jagoda. Ma shvaćam ja naše poljoprivrednike, jer imati ove Bogom dane prostore, a uvoziti voće i povrće, čista je ludost i politička nesposobnost. Zaostali smo ljudi moji, i to jako zaostali. I kad sve to sagledamo zaključujemo da tu nema velike pameti, jer u ovim našim prilikama, ovo malo pametnih i sposobnih ljudi ne želi prikloniti se ikome, ni lijevo ni desno, a trebamo ih. Stvoriti uvjete u kojima ćemo svi zasukati rukave i graditi našu Hrvatsku više je nego potrebno, a za to treba stvoriti uvjete, riješiti mnoge probleme i osigurati nacionalno jedinstvo. U ovom sadašnjem stanju samo tapkamo u mraku,,, dakle tonemo, dok drugi, kojima smo se nekad rugali, danas idu ispred nas.
I sad na kraju, uz uvjet nacionalnog jedinstva, pitamo se kako dalje. Na što trebamo paziti? Što ne dopustiti, i slično, ostavljamo dragi moji sunarodnjaci za naredni tekst. Kako biti dobar, milostiv, spreman na praštanje, a pritom se zaštiti da ne budemo opet prevareni, iskorišteni, odvedeni na stranputicu, kao i uvijek u povijesti, pokušat ćemo odgovoriti drugi put.
Evo samo još nešto lagano za razmišljanje. Danas sam na misi u jednoj slavonskoj crkvi vidio ploču sa „Sveti Josipe čuvaj Hrvatsku“, i sa osmjehom sam povezao sv. Josipa i Hrvatsku. Hrvatska, nekada važan subjekt Europe koji je održavao pojas obrane Europe od Osmanlija, a zatim zanemarena, a sv. Josip, zamislite se samo, Isusov zemaljski otac, odgajatelj, životni pratitelj sv. Marije, a lik koji je najmanje spominjan u cijelom kršćanskom nauku, dakle zanemaren. Razmislite samo koju je snagu duha taj muškarac morao imati u onom dobu da prihvati Mariju, i vjeruje u bezgrešno začeće. Svaku pohvalu Josip zaslužuje, jer nema mu premca u vjeri, snazi ljubavi, povjerenju, ljudskosti i svemu što ga sa pravom čini uzvišenim. I eto, baš sv. Josip, zanemareni ljudski velikan i svetac, zaštitnik je Hrvatske. Oboje zanemareni, ali zato smo i bliži i zajedno jači! Zato Hrvati moji dragi, učimo i razmišljajmo svojom glavom o svemu, i razvijajmo u sebi mudrost kao i kulturu mira i dobrote.
Čuvao nas naš dragi Bog, a Hrvatsku Sv. Josip, a političari neka se zapitaju i zamisle nad mnogim otvorenim i neriješenim pitanjima kojima su nas „obdarili“…..
Skipper
