Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Već više godina se iz nekih stranaka, udruga, a i iz usta nekih pojedinaca može čuti kako u Hrvatskoj jača ustašizacija, kako je na djelu fašizacija i tome slično. Odmah nakon saznanja o tome kako je u Židovskoj općini Zagreb (22. siječnja 2021.)  održan sastanak s dijelom zastupnika i dijelom oporbe kako bi se pristupilo usuglašavanju zakonskog okvira za stavljanje u proceduru zakona kojim bi se zabranilo ustaška obilježja i veličanja zločinaca odlučio sam te optužbe i navode pomno istražiti..  Čuvši kako u puku vlada uznemirenost zbog pozdrava „ZA DOM SPREMNI“ rekoh sebi hajde u puk i osluhni njegovo bilo.

Odlučio sam proći grad uzduž i poprijeko, obići sva kultna mjesta , a isto tako i sve „rupe“ i utvrditi istinitost ranije izrečenih navoda. Hodao sam tako od nemila do nedraga i nigdje tih fašista. Pa jasno da ih nema kad im je pristupilo malo ljudi i to uglavnom iz priobalja.  Gledao sam naokolo i posvuda  normalni ljudi sa svakodnevnim problemima. Muškarci šeću naokolo, pričaju s prijateljima, a žene s punim vrećicama, cekerima i kolicima namirnica žure prema  svojim domovim.  Iako sam dobrano naćulio uši nigdje čuti taj pozdrav „ZA DOM SPREMNI“. Istina svi su se pozdravljali pozdravima koji su se također koristili u NDH : dobro jutro, dobar dan i dobra večer no ipak najviše se čulo ono zagrebačko „BOK“.

U restoranima i na terasama  pričalo se o svemu i svačemu ali ustaše i fašisti nisu se spominjali. Naj više se priča o divljanju cijena,  o vlasti i opoziciji i to s manje ili više žara. U zadnje vrijeme posebno su zanimljive priče o Covidu19, cijepljenju, stožeru i mjerama. Svašta možeš čuti. Od prekomjernog straha do  silne ljutnje na stožer i mjere. Ljudi se pitaju kako toliko različitih stavova i tumačenja i to među svjetski poznatim znanstvenicima. Pitanja su uistinu različita a neka i opravdano smiješna kao na primjer jedne prodavačice na štandu tržnice, koja pita: „A kaj na čelu stožera dela glavni pendrek efendija  države. Kaj bu morti tukel virusa ili ne daj Bože nas“. Jedno od razmišljanja s društvenih mreža svakako treba spomenuti. Autor pita kakva je razlika između cijepljenih i necijepljenih da bi potom konstatirao: „ I cijepljeni i necijepljeni mogu prenositi virus, i  cijepljeni i necijepljeni mogu se zaraziti virusom, i cijepljeni i necijepljeni mogu završiti u bolnici, i  cijepljeni i necijepljeni mogu završiti na respiratoru, i cijepljeni i necijepljeni mogu umrijeti od covida 19. Pa kakva je onda razlika? Necijepljeni ne mogu oboljeti niti umrijeti od cjepiva!“

Samo nek’ iziđe malo sunca odmah započinje evakuacija djelatnika na terase kafića pa je tako centar grada blokiran radnom snagom sve do 13,45 kad svi požure prema radnim mjestima kako bi očistili stol i jurnuli kućama poslije „napornog radnog dana“.  Za gotovo svakim drugim  stolom priče i hvale tko je što postigao i što sve ima. Kad bi te priče malo bolje analizirao utvrdio bi da se radi o pukom hvalisanju ili pak o nerazmjeru između primanja i stečene imovine. Uistinu žalosno.  No ni među ovim zaposlenim besposličarima  niti oznaka NDH, a ni pozdrava „Za dom spremni“. Nitko zabrinut – svi razdragani.

Šetajući tako ulicama naišao sam na neke mesingane pločice  utisnute u nogostup. Na jednoj od njih piše: Ovdje je živio Aleksandar Klein rođen 1924., deportiran 1941, Jadovno, ubijen 1941. Kažu da su to pločice sjećanja, svojevrsni spomenik žrtvama holokausta. Čak i jedna stradala nevina žrtva je previše no je li primjereno obilježja žrtvama staviti na nogostup po kojem malu i veliku nuždu obavljaju psi i mačke, preko kojih ljudi hodaju i na koju ne daj Bože nehotice pljunu. Mislim da je stvarno nedopustivo  na taj način obilježavati tragične ljudske sudbine. No upitah se je li to možda u svezi sa sastankom u Židovskoj općini Zagreb kako bi se na taj način povećao pritisak na institucije društva.

To stradanje odmah me podsjetilo na oko 560.000 nevinih hrvatskih stradalnika koji su nakon II. Svjetskog rata svirepo likvidirani bez suda i prava na obranu. U što bi se  pretvorili zagrebački nogostupi da se njima postave takve pločice. Tko je i zašto to dopustio? Taj sasvim sigurno nije razmišljao o tome kako bi to mogli učiniti i Hrvati te ostale etničke skupine koje žive u hrvatskoj, a njihovi pripadnici su stradali tijekom II. Svjetskog rata.  Iskreno rečeno to podsjeća na provokaciju jer nitko nikada u hrvatskoj nije javno osporavao stradanje nama dragog židovskog naroda u II. Svjetskom ratu. Čemu onda takva inicijativa.

Pa dobro a gdje se onda to čuje taj ustaški pozdrav? Gdje su te ustaške oznake? Nakon iscrpne analize utvrdio sam kako sam taj pozdrav mogao čuo jedina na televiziji i to na svim programima. Čudno je to što su ga izricali upravo oni koji su se udružili radi borbe protiv tog pozdrava. Imaju li oni veće uši pa bolje čuju ili pak čuju ono što nitko drugi ne čuje. To su vam  samo halucinacije protiv Hrvatske nacije svih onih koji Hrvatsku nisu htjeli i ne žele ju prihvatiti? Uvijek kad nemaju argumenata za političku borbu počinju govoriti o NDH, ustašama i njihovim i silnim „zlodjelima“. Jasenovac im je posljednja karta na koju igraju no i istina o Jasenovcu je razotkrivena. Inficirani komunističkom paradigmom jednostavno nisu u stanju prihvatiti činjenice koje su im dokumentirali Roman Leljak, Igor Vukić, Blanka Matković i Stipo Pilić.  Možeš si mislit kavi su to sveučilišni profesori i znanstvenici koji ne prihvaćaju argumente već i dalje  tumače i predaju komunističku fabriciranu povijest.

Najnovija događanja oko brisanja murala  pokazuju  kako i koliko neki vole Hrvatsku. Obrisati mural sjećanja na stradanje grada Vukovara, grada heroja, i to samo nekoliko dana prije obljetnice stradanja grada  ne govori ništa drugo no da se radi o osobama koje  ne vole Hrvatsku i žele zatrti svaku pa i najmanju iskru hrvatskog nacionalnog identiteta.  To su vam oni koji ne mogu prežaliti nestanak Versajskog  kopileta zvanog Jugoslavija.  Sramite se gospodo iz gradske vlasti. Odstupite što prije.

Govore kako je sporan mural o generalu Praljku. Politička presuda Haškog tribunala protiv generala Praljka  nije ništa drugo do pravne farse sa sramotnim završetkom.  General Praljak ojađen političkim sudovanjem odlučio je popiti otrov jer nije želio prihvatiti montiranu presudu za ono što nije počinio,  presudu koja je ujedno presuda jednom narodu. Jeste li svjesni prevare koju je tada tribunal učinio. Nakon što je popio cijankalij general je mogao biti živ još najviše 20 sekundi. Nakon njegovog iznošenja iz sudnice prekinuto je čitanje presude, a  nastavljeno je nakon skoro jednog sata  i tek nakon toga je obznanjeno kako je general Praljak upravo preminuo. Presudu njemu nije trebalo ni čitati jer ju on nije mogao saslušati i na kraju ju odbaciti kao neutemeljenu i političku, a ne pravnu.  Drugim riječima zanijekali su njegovu smrt kako bi pročitali presudu i proglasili ga krivim.  Sramotno. Pokušaj tumačenja kako je njegovo ispijanje otrova moralni čin podstaknut osjećajem krivnje je također sramotan, a što  je vidljivo iz generalovih zadnjih h riječi.  Shvaćajući  njegov čin posvetio sam mu ovu kratku pjesmu.

“KIP NACIJE”

Pogleda čvrsta poput kamena,

bistrog i žarkijeg od plamena,

jezika oštrijeg od svakog mača,

dok čast svoju životom plaća.

 

Čuvati će povijest tvoje ime,

dičit će se naraštaji njime,

ti mili sužnju zbog Kroacije,

ostati ćeš zauvijek kip nacije.

 

(6. prosinca 2017.) – generalu Pealjku

 

Zoran Čapalija – Čaplja


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika