By Hrvatska domoljubna javnost, a ona svakako u zemlji predstavlja većinu, nažalost šutljivu i neangažiranu, suočena je s opetovanim neprijateljskim postupcima tek nedavno izabranog predsjednika Republike Zorana Milanovića. Nakon izjave o ploči braniteljima iz Jasenovca svoj odnos prema Domovinskom ratu on je ponovio demonstrativnim napuštanjem obljetnice “Bljeska” u Okučanima.
Treba stalno imati na umu da je Zoran Milanović i dalje dosljedan član tzv. Socijaldemokratske partije, a u stvari bivšeg Saveza komunista Hrvatske,odnosno SKJ koji je vladao kao zločinačka organizacija komunističkom federacijom. Da je Hrvatska istinska demokratska država, ta je stranka, budući da unutar sebe nije izvršila lustraciju, iako to nije učinila ni stožerna hrvatska stranka HDZ, trebala biti zabranjena. Treba samo podsjetiti da ta stranka kao slijednica totalitarnog komunističkog režima nikad nije priznala odgovornost za brojne zločine komunista počinjenih nad hrvatskim narodom, niti je tražila oprost da bi se gradila zajednička budućnost. To su preporuke iz rezolucije Europskog parlamenta koje je SDP ignorirao, a jednako tako i Zoran Milanović. Štoviše kao predsjednik Vlade uz pomoć drugog komunista predsjednika države Ive Josipovića s “lex Perković” ignorirao je europski uhidbeni nalog za izručenje njemačkom pravosuđu dva bivša agenta jugoslavenske tajne službe. Takav Zoran Milanović, što je gotovo nevjerojatno, dobio je u drugom krugu predsjedničkih izbora oko milijun glasova i postao predsjednik Republike s ograničenim, ali ipak nekim važnim, ovlastima. On je pored ostalog i vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga.
Kao novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske i kao vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga Zoran Milanović poveo je svoj privatni ideološki rat ne samo protiv vojske kojoj je na čelu, nego i protiv vlastite države. Time je nastavio niz postupaka iz razdoblja kad je bio predsjednik Vlade. Tada je pljuvao po vlastitoj državi, izjavljujući u inozemstvu da je Hrvatska “slučajna država” ili da se u Hrvatskoj vodio građanski rat. Je li Zoran Milanović iskompleksiran time što nije sudjelovao u stvaranju slobodne i demokratske Hrvatske ili je u pitanju određeni stupanj njegove psihičke nestabilnosti kakvu je ispoljavao i prije nego se ustoličio na Pantovčaku, ili je pak u pitanju nešto treće što se moglo ustanoviti zdravstvenom provjerom koja kao uvjet za obnašanje visokih dužnosti nažalost ne postoji? Svoju političku karijeru izgradio je praktički kao dezerter u jeku velikosrpske agresije, dok su se njegovi vršnjaci borili za stvaranje države da bi njemu osigurali političko napredovanje. Bio je na čelu najgore vlade od samostalnosti, jer je Hrvatsku između ostalog zadužio za 74 milijardi kuna. Dok je bio predsjednik Vlade pobrinuo se Linićevim konceptom spašavanja prezaduženih firmi, tzv. “predstečajnim nagodbama” za rješavanje financijskih problema svoga brata teških više desetaka milijuna kuna. Isto tako je iz financijske krize opet teške nekoliko desetaka milijuna kuna spašavao ministra obrane Antu Kotromanovića umiješanog u sumnjivo servisiranje migova u Ukrajini koji su vraćeni u Hrvatsku u kamionima.
Uvod u njegovo shvaćanje obnašanja predsjedničke dužnosti bila je njegova privatizacija svečanosti ustoličenja. Pravu sliku “predsjednika s karakterom” pokazao je prilikom komemoracije u Jasenovcu, gdje je skandalozno izjavio da spomen ploču braniteljima koja je bila postavljena u Jasenovcu, a potom premještena u Novsku “treba negdje baciti”, dok je u Okučanima prilikom intoniranja himne demonstrativno napustio svečanost jer su mu smetali branitelji s HOS-ovim insignijama.
Hrvatska domoljubna javnost mora biti svjesna nekoliko političkih činjenica koje karakteriziraju novog predsjednika Republike s mandatom od pet godina. Prije svega Zoran Milanović je jedan od pripadnika “zlatne komunističke mladeži” koja je obiteljski odgojena u jugokomunističkom duhu , a potom u Granićevom Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. U tom ministarstvu veliki je utjecaj imao, a ima ga još uvijek, Budimir Lončar, metuzalem jugoslavenske diplomacije nekadašnji pripadnik Ozne (prethodnica Udbe) i posljednji ministar vanjskih poslova komunističke Jugoslavije poznat po zalaganju u Ujedinjenim narodima za uvođenje embarga Hrvatskoj na uvoz oružja. Nakon gubitka parlamentarnih izbora Zoran Milanović je osnovao firmu “Euroalba Advisory” koja je pružala savjete albanskom premijeru, ali je u toj firmi bez zaposlenih sebi isplaćivao minimalac da bi izbjegao plaćanje poreza. Po pouzdanim informacijama iz obavještajne zajednice takvog Zorana Milanovića odabrala je tri mjeseca prije predsjedničkih izbora “duboka država” kao svojeg predsjedničkog kandidata i to je prokušanim namještenim izbornim inženjeringom i ostvarila.
Da skandalozni postupci predsjednika države koji je udario na same temelje Republike Hrvatske nisu slučajni dokazalo je nekoliko izjava političara ne samo u Hrvatskoj nego i izvan nje. Kao što se moglo očekivati postupke Zorana Milanovića su podržali Vesna Pusić, Ivan Vrdoljak, Žarko Puhovski Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasič i drugi članovi neojugoslavenske bulumente, ali nažalost neizravno i Generalski zbor, zbog čega je bivši ratni ministar Andrija Hebrang dao ostavku na članstvo. Odmah su reagirali podržavajući Zorana Milanovića predsjednik tzv. Republike Srpske Milorad Dodik i srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin. Takva se potpora velikosrpskih susjeda mogla i očekivati, jer svojim istupima Zoran Milanović potvrđuje njihova gledišta o Republici Hrvatskoj kao nasljednici NDH. To se pak uklapa u širi plan Memoranduma 2 SANU po kojemu s jedne strane treba relativizirati odgovornost Srbije za ratove što ih je vodila na prostoru bivše federacije, a s druge strane se politički destabilizira Hrvatska.
Unatoč brojnim prosvjedima braniteljskih udruga i izjavama političara koji osuđuju postupke i ponašanje predsjednika Republike sasvim je jasno poznavajući upitni karakter Zorana Milanovića da je sve ono što je dosad učinio kao predsjednik Republike samo uvod u sljedeće “neprijateljske ofenzive” u njegovoj izvedbi. U nadolazećim mjesecima bit će sve do 18. studenoga Dana sjećanja na Vukovar niz prigoda da ovakav nesuzdržani predsjednik Republike potvrdi ono što je pokazao u Jasenovcu i Okućanima. Ustavnopravno nije moguće pokrenuti postupak protiv ovakvog predsjednika koji udara na same temelje države, a da je i moguće pitanje je bi li vodeća oporbena stranka to učinila. HDZ osuđujući ponašanje Zorana Milanovića nije međutim ništa predložio da bi se ono sankcionirali, što znači da će Zoran Milanović nastaviti istim stilom. Hrvatski suverenisti predložili su uvođenje u zakonodavstvo instituta opoziva predsjednika Republike, kako bi građani putem referenduma imali mogućnost opozvati izabranog predsjednika. To je u postojećoj političkoj situaciji “glas vapijućeg u pustinji” jer uoči parlamentarnih izbora jednostavno ne postoji politička volja saborske većine da se tako nešto protiv Zorana Milanovića pokrene, pa će tako on sasvim sigurno nastaviti s ovakvim “neprijateljskim ofenzivama” protiv vlastite države.
Vjekoslav Krsnik
