By Dinamika promjena svakodnevna je pa evo i na ovu temu imamo nekoliko zanimljivih informacija koje pomažu naslovu ovog trećeg dijela članka.
Da ne duljim, prelazim odmah na prvu informaciju, a ona se odnosi na Njemicu, Prof. Dr. – Ing. habil. Dr. h.c. Dagmar Schipanski (CDU), bivšu kandidatkinju za njemačku predsjednicu. Radi se o vrlo obrazovanoj i uvaženoj ženi koju je zahvalno poslušati i razmotriti njene stavove, a koji se odnose na državu, Njemačku, koja je prošla svega i svašta da bi danas bila u vrhu svjetske rang liste uspješnih država. Znam, netko će reći kako Njemačka danas ima brojne probleme koji je guše, ne osporavam, ali siguran sam da će Njemačka svoje probleme uspješno riješiti.
Ovo je vrijeme opterećeno problemima u svim državama i mega zajednicama kao što je Europska unija, što znači da je potrebno naći rješenje koja su za svaku državu specifična, ali ipak analize mišljenja koja dolaze iz razvijenih država, kao i država u tranziciji koje izlaze iz tranzicije, za Hrvatsku su prevažne.
Intervju sa prof. dr. Schipanski objavljen je u Večernjem listu 2019., ali za Hrvatsku aktualan je i danas. Iz tog intervjua navesti ću samo neke njene važne misli. U članku se navodi: „Za razliku od Hrvatske gdje si ponekad samo dio društva dopušta jasnu kritiku totalitarnog sustava, uvijek se fokusirajući na drugu stranu: ljevica na fašizam Nezavisne Države Hrvatske, a desnica na komunističku Jugoslaviju, Dagmar Schipanski tim temama pristupa s pozicija centrista, pa kaže ‘Mislim da bi cijelo društvo trebalo govoriti o komunizmu i posljedicama koje je ostavio. Komunizam uvijek vodi diktaturi jer sve tretira kao jednake u krivom smislu te ne dopušta slobodu govora ili misli.“ (kraj citata)… Dakle, prof. dr. Schipanski jasno ističe neprihvatljivost komunizma, što i Europska unija potvrđuje navodeći tri svjetska zla: nacizam, fašizam i komunizam, jer svo troje vodi totalitarizmu i ugnjetavanju naroda uz idolopoklonstvo „voljenom vođi“. Obrazlažući svoj izborni program s kojim je svojedobno kandidirala za mjesto predsjednice Njemačke prof. dr. Schipanski navodi: „Kad sam bila kandidatkinja 1999., imala sam tri cilja koja sam htjela ostvariti. Prvi je bio da smanjimo razlike u mentalitetu između istoka i zapada zemlje. Drugi je bio da znanosti damo veću prepoznatljivost u njemačkom društvu i da vidimo da ona donosi više prilika nego rizika. Treći se odnosio na implementaciju obiteljskih politika koje bi vodile jednakim prilikama za žene te dijeljenju obveza i usvajanju stava da obitelj nije samo stvar žene, već obaju partnera“. Bez obzira što prof. dr. Schipanski nije uspjela u kandidaturi, njena 3 cilja utkana su u tadašnji program razvoja Njemačke koja se trebala sjedinjena oblikovati nakon pada Berlinskog zida. Njemačka se tada susrela sa problemom Istočne Njemačke čiji su stanovnici bili dobrim dijelom indoktrinirani ruskim komunizmom, jer su samo tako mogli preživjeti. Nakon spajanja u jednu Njemačku sve je bilo potrebno promijeniti pa se Istočna Njemačka našla u dubokoj tranziciji koju je u novoj zajedničkoj Njemačkoj trebalo što prije riješiti. To je tražilo intenzivan rad na promjeni mentalnog sklopa građana Istočne Njemačke kako bi zajedno, ujedinjeni, nastavili put razvoja nove Njemačke. Uz to, postojeću dobru suradnju znanosti i politike u smislu supporta ključnim odlukama od nacionalnog značaja, kao i upliv znanosti u društvu trebalo je još snažnije pojačati. Sve to nije bilo lako pa se nameće pitanje kako je započeo proces ujedinjenja u novu Njemačku, odnosno da li je proveden proces lustracije?
Mislim da se u hrvatskoj javnosti ne zna dovoljno o tom procesu rješavanja problema mira i temeljnog uvjeta za razvoj Njemačke, što nije bilo tako davno, ali očito je da je kod svake takve promjene lustracija neizbježna, a svaka je država provodi na svoj način. Sukladno tome, nova Njemačka nije provodila klasičnu lustraciju kao automatsku zabranu za članove bivše Stranke socijalističkog jedinstva Njemačke, koja je bila vodeća i jedina legalna komunistička partija u Istočnoj Njemačkoj (SED) ili suradnike tajne policije DDR-a (Stasija), već je provela složeniju, pravno reguliranu obradu i uklanjanje pojedinaca iz određenih funkcija, praćenu otvaranjem arhiva i javnom raspravom o prošlosti DDR-a. Dakle, nema mira niti oblikovanja demokratske države bez uklanjanja osoba koje su bile ključni subjekti prošlog totalitarnog režima. Pritom, svaka država mora razviti svoje kriterije kako to riješiti, ali lustracija je neizbježna.
Nastavak intervjua sa prof. dr. Schipanski usmjeren je na Hrvatsku pa se navodi u članku Večernjeg lista: „U Hrvatskoj, koja je prošla drugačiju tranziciju od drugih zemalja zbog rata i zbog, kako kažu mnogi ekonomisti, još uvijek vlada prevelika uloge države u gospodarstvu, pitali smo je što vidi kao najveće zaostatke od komunizma u Hrvatskoj.“ Prof. dr. Schipanski to je komentira kao: „Koliko mogu vidjeti, najveća je razlika u tomu što se nije dogodila smjena elita, posebno ako se pogledaju znanstveni i akademski kadrovi, uključujući društvene i humanističke znanosti. U njima je komunistički način razmišljanja najviše ostao. Što se gospodarstva tiče, vjerujem da bi se država trebala držati podalje od njega te bi samo trebala dati pravni okvir i pustiti da tržište samo radi i to bi potaknulo natjecanje. Socijalistički ekonomski sustav ima regulativne mehanizme koje štete slobodnom i poštenom natjecanju.“ Mislim da ovom njenom odgovoru nije potreban komentar, jer sve je jasno rekla, i sve je točno. Ovome bi samo pridodao misao nobelovca Josepha Stiglitza kojeg volim čitati i analizirati, a koji je rekao: „Nemoguće je sa ljudima koji su proizveli neki problem ispravljati taj isti problem.“ Niti ovoj misli Stiglitza ne treba komentar. Istu misao nalazimo i u Bibliji, u Poslanici Pavla Novozavjetnog gdje se navodi kako staru i trulu mrežu ne treba krpati, jer to nema smisla budući se rupe stalno otvaraju, nego je treba zamijeniti novom. Dakle, prvi korak za stvaranje uređene države koja izlazi iz komunizma i totalitarizma, počinje lustracijom.
Još je jedna informacija važna za razjašnjenje problema hrvatske države, a radi se o anketi objavljenoj na HRTV1 23.11.2025. na Dnevniku u večernjom satima. Koliko ta anketa realno prikazuje mišljenje hrvatskih građana teško je reći, jer se navodi da je provedena u razdoblju 14.-19. studenog 2025. na uzorku od samo 1.000 ispitanika. Kritika upućena toj anketi može se prihvatiti, jer 1.000 anketiranih je malo, nije navedeno gdje je provedena pa ako je to Zagreb onda je neprihvatljivo da nije obuhvatila i velike hrvatske gradove, a također vrijeme postavljanja pitanja na ulici nije navedeno pa ako je to u jutarnjim satima kada mnogi rade onda je radna populacija građana izbjegnuta. Također je pitanje koji je sloj građana anketa obuhvatila, s obzirom na sve karakteristike hrvatskog stanovništva. Ipak, rezultati ankete su zanimljivi pa rezultati ankete, usprkos svemu, ipak indikativno nešto kažu. Anketa je isti dan na društvenim mrežama proizvela brojne komentare i negodovanje posebno u smislu podrške negiranju postavljanja dana kulture srpske manjine u Hrvatskoj. Mislim da su komentari i negodovanje ishitreni, kao i da mnogi ne iščitavaju iz nje mišljenje građana, jer rezultati upravo ukazuju na ono na što mnogi negoduju.
Pa proletimo kratko, uz komentar, na odgovore u anketi.
Prvi slajd koji je prikazan na HRTV 1 prikazuje odgovore na pitanje, Trebaju li se u hrvatskim gradovima održavati Dani srpske kulture? Da se trebaju održavati 48,6 % je odgovorilo pozitivno, a 38,6 % negativno, dok je 12,2 % ostalo suzdržano od mišljenja.
Naredno pitanje, Razlozi podrške održavanju Dana srpske kulture? razložno je rezultiralo odgovorima pa je 52,2 % navelo da je to ustavno pravo manjine, što je točno, dok je i preostalih 47,8 % prihvatljivo jer je umjerenim tonom obrazložilo zašto održavanje Dana srpske kulture u Hrvatskoj ne bi trebao biti problem.
Što se tiče one druge strane, dakle pitanje, koji su Razlozi protivljenja održavanju Dana srpske kulture? 29,4 % ispitanika negoduje na održavanje Dana srpske kulture u Hrvatskoj, dok 70,6 % navode razloge koji nisu neprihvatljivi i koji ukazuju na neprihvatljivost načina održavanja. Pritom se ističe da se radi o provokaciji (sigurno se misli na studeni i prosinac u godini kada je to zaista neprihvatljivo), da to potiče netrpeljivost kod većinskog naroda, Hrvata, što otvara pitanje, da li u ovim prilikama kada u Hrvatskoj SDSS napada i vrijeđa Domovinski rat, uz to prijeti kao i javno slavi neprihvatljive srpske događaje u Hrvatskoj, može biti prihvatiti predstavljanje Dana srpske kulture. Zatim se navodi kako Dani srpske kulture služe samo za širenje velikosrpske ideje, što također ima osnova, jer se javno navodi i traži neprihvatljiv status Srba u Hrvatskoj, uz istovremeno isticanje potrebe širenja Velike Srbije kroz neku novu Jugoslaviju. Sve to dobro je planirano pa se razvijaju strategije kao što su SANU 1, 2 i 3. Na kraju, ispitanici sa pravom upozoravaju kako Dani srpske kulture u aktualnom ozračju u Hrvatskoj ugrožavaju javni red i mir ili sigurnost.
Iduće pitanje, Treba li kazniti maskirane huligane koji su izazvali incidente na Danima srpske kulture u Splitu i Zagrebu? Meni izgleda pomalo naivno oblikovanje tog pitanja, jer u sebi novi dvojnost. Odnosno, s obzirom na tehnologiju, kao i uvidom u brojne prosvjede u mnogim državama i gradovima, prosvjednici nose marame preko lice (a ne maske) i to iz razloga jer se sve snima pa se boje da će kao prepoznati pojedinci biti sankcionirani. Dakle, tu su sa jedne strane opravdani strah prosvjednika, a sa druge represivni državni aparat, što je u konačnici stvorilo negativno mišljenje građana koji sa 69,8 % navode da treba „maskirane“ kazniti. Ovdje ja važno upozoriti da, istupanje u javnost DA u smislu građanskih, ali reda i umjerenosti mora biti, jer u protivnom organi reda, MUP, ima obvezu i opravdanje intervenirati.
Naredno pitanje vrlo je zanimljivo, Plaše li vas i uznemiravaju ovakvi incidenti? Čak 96,6 % izjavilo je da nisu uplašeni ili su pak samo malo uplašeni. Dakle, ipak se ne radi o huliganima i kriminalu koji ugrožava sigurnost građana, reda i mira na hrvatskim ulicama i trgovima tijekom prosvjeda.
Zatim slijede pitanja vezana za politiku Hrvatske, sukladno nekim istupima na javnim mjestima pa je postavljeno pitanje, Jesu li domaći političari posljednjih godina, i u Saboru i u javnim nastupima, u većoj mjeri počeli upotrebljavati govor mržnje? Četiri grupe odgovora mogu se postaviti kao dvije grupe od kojih jedni, njih 46,1 % kažu da su izrazi govora mržnje izraziti ili u su izraženi u velikoj mjeri, dok druga grupa, koja govor mržnje u Saboru i na javnim mjestima ocjenjuje kao malo do nikako misli 42,5 % ispitanika, uz 11,3 % koji ne znaju, dakle ovi zadnji ipak bi se našli prije u drugoj grupi nego prvoj pa bi to bilo 53,9 %. Ovdje je pitanje također nejasno postavljeno, jer nije jasno koji oblik jedni vide kao govor mržnje, dok drugi to isto izgleda opravdavaju pa je nejasno o čemu se tu radi? Očito je da se neki istupi političara ocjenjuju kao odgovor na govor mržnje one druge političke strane, kao i da se radi o snažnom sukobu dvaju političkih strana na javnom komunikacijskom prostoru.
Nastavljajući ispitivanje govora mržnje na hrvatskoj političkoj sceni postavljeno je pitanje, U kojoj mjeri govor mržnje političara pridonosi porastu sukoba, nesnošljivosti i agresije u društvu? I ovdje se otvara pitanje pojašnjenja što se ovim pitanjem htjelo razjasniti pa kao i kod prethodnog pitanja ističu se dvije grupe, od kojih jedni sa 58,1 % misle da se u velikoj mjeri podstiče razdor i sukobi u hrvatskom društvu, dok ostali ispitanici tako ne misle.
Pitanje koje je uslijedilo nakon prethodna dva, pomalo objašnjava o čemu se radi pa na pitanje U kojoj su mjeri izjave i istupi pojedinih političara u kojima se iskazuje ili poziva na govor mržnje opravdani? Ovdje ipak treba promatrati tri grupe odgovora, jer čak 66,3 % ispitanika misli da govor mržnje političara nije opravdan, 25,4 % misli da je opravdan, dok je 8,3 % u nedoumici. To znači da su sukobi na političkoj sceni, polarizirali dvije političke grupe, prvu, kao tzv. antifašiste koji osuđuju sve Hrvatsko, od njenog nepotrebnog postojanja kao države pa do današnjeg društvenopolitičkog ustroja te stoga prijete nekom novom državom, nasuprot kojih stoji druga grupa, hrvatski domoljubi (Hrvati, Srbi i druge manjine) koji su zadovoljni postojanjem nezavisne države Hrvatske. Ova druga grupa građana ponosna je na Domovinski rad, ali su također nezadovoljni društveno političkim ustrojem Hrvatske koja im ne osigurava ono što je ključno, biti svoj na svome. Tu potrebu, biti svoj na svome kao da postupno zamjenjuje biti svoj na ne znam čijem pa se pitaju što se to dešava sa Hrvatskom i kamo to idemo.
Zadnje pitanje, Koliko je govor mržnje političara opasan za naše društvo? po odgovorima nastavlja sa prethodnom strukturom mišljenja vezanih uz politiku pa 62,3 % misli da je postojeće stanje u Hrvatskoj, kako u društvu tako i na političkoj sceni izrazito opasno za hrvatsko društvo i državu, 7,1 % ostaju u nekakvom neznanju ili nezainteresiranosti, dok 30,7 % smatra da je opasnost za hrvatsko društvo prisutna, ali ipak nije jako izražena.
Vezano za provedenu anketu, bez obzira za njenu nisku relevantnost, može se zaključiti da je politička i društvena scena izrazito podvojena i polarizirana u dvije grupe, od kojih jedni negiraju ovu Hrvatsku i traže ili njen zaokret prema prošlosti i Jugoslaviji, dok drugi misle suprotno, iako izražavaju nezadovoljstvom stanjem u državi i traže oblikovanje ove Hrvatske kao države utemeljene na Domovinskom ratu i Hrvatima kao većinskom narodu. Dakle, Hrvatska je u dubokom nemiru i društvenopolitičkom sukobu koji je omogućen neoblikovanjem države, to jest postojanjem političke scene koja zbog pogrešnog poimanja demokracije djeluje u uvjetima društvenog kaosa i dubokog neznanja.
Postavlja se pitanje kako riješiti ovaj problem hrvatskog nemira koji nikome ne odgovara? Stoga idem sa mojim viđenjem rješenja, kao i sličnog viđenjem mojih brojnih suboraca, znanstvenika, kao i običnih građana sa kojima sam često na kavi.
Dakle, ako na prvom koraku padnete u kaljužu, vaš naredni korak biti će pokušaj izlaska iz kaljuže i puzanje na tko zna koju stranu da se spasite. Hoću reći, bez lustracije primjerene procesima i razvoju hrvatske države nema pravog puta rješenja. Lustracija je u Hrvatskoj naprosto neophodna, bez obzira na proteklo vrijeme i komentare da je sada kasno, jer su tzv. udbaši svoj djecu instalirali na čelnim pozicijama hrvatske države pa nam stoga nema spasa, odnosno misle da je lustracija sada besmislena, što je potpuno pogrešno. Posve je očito da se u izrazito velikoj mjeri u Hrvatskoj nezna što je lustracija, a o čemu sam već pisao na ovom portalu pa prije nego netko na ovo negoduje neka pročita šta je napisano vezano za lustraciju. Imao sam priliku jednom razgovarati sa jednim niskopozicioniranim udbašem u bolnici pa mi je taj razgovor pomogao shvatiti kako tu trebamo biti oprezni kod provođenja lustracije u Hrvatskoj. Svakako, treba razlikovati udbaše koji su zajedno sa Tudžmanom, koji je isto bio udbaš sviđalo se to kome ili ne, radili na razjedinjenju Hrvatske od SFRJ, od onih koji su bili i ostali na strani SFRJ. Zahvaljujući ovim prvim udbašima, zajedno sa Tudžmanom, kao i zahvaljujući uspjehu boraca u Domovinskom ratu, danas barem formalno imamo Hrvatsku. Sve ostalo vezano za lustraciju zavisi o sustavu, kriterijima, postupcima, za koje danas nakon 30 godina od kraja rata imamo dobre primjere koje možemo u velikoj mjeri kopirati, kao što je to Poljska. Dakle, iako je prošlo 30 godina, smjena elita je moguća, kako neposredno tako i posredno.
Kako?
Iako će lustracija pokazati da je netko bio na važnom mjestu u državi, gdje mu prema analizi tijekom lustracije nije trebalo biti mjesto, a uz to, njegovo dijete je sada također na nekom čelnom mjestu, to ne bi trebao biti problem. Zašto? Lustracija strogo odbacuje revanšizam pa ako to, danas veliko dijete ima neku čelnu poziciju, budite sigurni da će taj itekako paziti da ne krene stopama oca, jer mu se onda zaista ne piše dobro. Svatko ipak čuva svoju guzicu pa u ustrojenoj Hrvatskoj strah od udbaša više nije prisutan. S tim u svezi, sjećam se mog župnika, odmah nakon rata, mog pitanja i njegovog odgovora kada sam ga pomalo uznemiren pitao kako dozvoljava da u prve klupe u crkvu na misu dolaze oni koje sam ja percipirao kao komunjare? Rekao mi je tada: „pusti Tiho, neka ih u prvim klupama, tako su navikli, ali ova će ih crkva usmjeriti u pravom pravcu, jer ostaviti iz izvan crkve iz mnogih razloga negativno je“, pa kada sam razmislio shvatio sam da je u pravu. Dakle, smjena elita danas mora ići pažljivo, u interesu Hrvatske, ali ono što je ključno, kako za sve države u tranziciji, tako posebno danas za Hrvatsku, potrebna je posebna institucija nacionalnog nadzora. Ta institucija mora imati čistoću, nacionalnu snagu, domoljubno srce, snažnu znanstvenu misao, mudre kriterije i sve ono što je potrebno da kao „Solidarnost“ u Poljskoj tako i ta institucija u Hrvatskoj nadzire i upozorava na svaki događaj, istup društveni ili politički koji je neprihvatljiv za Hrvatsku. Svaka država to ima, a Hrvatska bez takvog nadzora postala je ovakva kakva jest, dakle država u kaosu za koju se već čuje „Imamo Hrvatsku koja više nije naša“. U tome, uklanjanje komunizma, prikrivenog ili javnog, iz života i društva, kao i iz politike Hrvatske činjenica je i potreba koja je nezaobilazna. Bez toga svaka nada u boljitak i mir Hrvatske čista je utopija.
Idemo dalje, pa sa neophodne lustracije koja osigurava mir, razbija ovu podvojenost i polarizaciju u hrvatskom društvu, idemo na ona tri ključna cilja koja je navela prof. dr. Schipanski kada je kao prvi cilj istaknula potrebu djelovanja na promjeni mentalnog sklopa građana Istočne Njemačke koji se moraju uklopiti u mentalitet Zapadne Njemačke kako bi se Njemačka oblikovala bez nepotrebnih građanskih sukoba viđenja države. To u hrvatskim uvjetima znači razvoj sustava komunikacije i rasprava kroz koje puno nejasnog trebamo građanima razjasniti, što se za sada sa neznatnim uspjehom odvija kroz neke portale, kao što je kroz ovaj portal, ali i kroz mnoge druge. Uklanjanje mentaliteta komunizma iz života Hrvatske, kao i pomoć u promjeni mentaliteta u glavama građana, ključno je za mir i svekoliki hrvatski razvoj. Drugi cilj vezan za Njemačku prof. dr. Schipanski bio je usmjeren na intenziviranje ionako dobre zastupljenosti znanosti u društvu i politici. Dakle, ocijenila je da znanost treba još snažnije biti prisutna u društvu i politici kako bi otvarala nove mogućnosti i nudila politici svakodnevno bolja rješenja. Što se tiče tog cilja koji je vrlo važan za Hrvatsku, otvara se pitanje koje sam nedavno obradio u članku na ovom portalu u obrazloženju jako dobrog simpozija ekonomista u organizaciji Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji 05. do 07. studenog ove godine. Komentar se odnosio na pohvalu jednog od predstavnika državne vlasti koji se pohvalio kako je Vlada nedavno potpisala ugovore o suradnji sa svim hrvatskim sveučilištima. Kako god to izgledalo pohvalno, a pohvalno jest, pitam se, zar je trebalo proći 30 godina da se netko ipak na to odluči? Smatram da nam je pitanje zaostajanja implementiranja znanosti u hrvatsku politiku i društvo neprocjenjivo veliki problem koji nas je doveo na rub propasti, posebno u ekonomiji, ali i šire. Treći cilj koji je istaknula prof. dr. Schipanski također je vrlo aktualan za Hrvatsku, a to je obiteljska politika, za koju znamo koliko je ključna za našu državu.
Ako smo apsolvirali proces lustracije i osposobljavanja Hrvatske da krene u naredne korake razvoja koji bi osigurali da se ne ostvari „Imamo Hrvatsku koja više nije naša“, slijedi problem nacionalne ekonomije. O tome se već dosta pisalo, govorilo, upozoravalo, sugeriralo, usmjeravalo i drugo, a sve se svodi na zaustavljanje gubitka nadzora nad nacionalnom ekonomijom za koji sam prethodno naveo da je kao raščepušana kokoš, što je blizu istini. Na izrazitom smo putu potpunog gubitka nadzora nad svim industrijama nacionalne ekonomije pa postajemo države bez svoje ekonomije. Sve to odvija pod suludom krinkom pozitivnosti stranih investicija, odnosno izrazitog makroekonomskog neznanja.
Bližimo se kraju ovog članka pa samo par riječi sugestije hrvatskoj državi na putu njenog konsolidiranja kao uljuđene europske države.
Dakle, da bi osigurali prvi korak mira u Hrvatskoj nužno je napisati (konačno, nakon 30 godina) hrvatsku povijest koju bi djeca učila u školama i koja bi bila naša službena nacionalna istina (dopalo se to kome ili ne). Time bi se riješile mnoge konfliktne situacije i nepotrebne diskusije, kao primjerice pokušaji postavljanja spomenika Tita, jer onda bi trebalo postaviti i spomenik Anti Paveliću, a niti jednom nema mjesta u ovoj Hrvatskoj. Kada smo već kod spomenika, nijedan stari spomenik ne treba dirati, ali ispod njega ili pak negdje u blizini treba dati adekvatno službeno povijesno tumačenje tko je taj bio i kakav je današnji pogled na njega.
Nadalje, u svrhu istine, nastaviti analizu posmrtnih ostataka, kostiju ubijenih i bačenih u jame kako bi se žrtvama dao mir i počast. Isto se odnosi na Jasenovac, uz napomenu koju uvijek ističem, ako je radi nekih suludih političkih ideala i jedna nevina žrtva pala taj zločinački politički ideal treba osuditi, čiji god je on bio. To je uvjet da Hrvatska mirno krene od njenog početka 1991. godine sa jasnim pogledom na prošlost od koje se distancira.
Također, da li će se neke riječi iz hrvatskog rječnika i svakodnevnog govora izbaciti iz hrvatskog vokabulara hrvatska država mora jasno reći i definirati. Nije primjereno, jer je čak i opasno, prepustiti sudovima da odlučuju da li će nekoga kazniti ako je rekao „za dom spremni“ ili pak također „budi se istok i zapad“ ili slično, jer onda nastaje kaos. Država mora jasno reći „taj i taj izraz kažnjiv je“ i onda je to jasno i nema daljnjeg komentara, niti mišljenja, a ni rasprava.
Puno toga hrvatska država svojim jasnim izričajem mora definirati, bez obzira dopalo se to kome ili ne,,, dopalo se to Thompsonu ili Pupovcu, jer kako god mislili, u ime mira u državi svi se moramo odreći dijela naših osobnih razmišljanja, odnosno u svoja 4 zida možemo laprdati što hoćemo, ali na javnom prostoru ne.
U svemu tome, ponavljam, vladajuća politika ima obvezu zadovoljiti volju naroda i ustrojiti ovu državu na jasnim temeljima oko kojih ne samo da nema više rasprave, nego snagom posebnog nadpolitičkog nadzora temelje Hrvatske treba zaštititi od bilo koje ugroze, ugroze unutar Hrvatske ili pak ugroze izvan Hrvatske. Ako je zaista Domovinski rat temelj ove države onda ga treba jasno zaštiti i od njega otkloniti bilo koji pokušaj povezivanja sa bilo kojom vojskom iz prošlosti, jer u protivnom Domovinski rat izgleda kao pogreška, ili kako neki visokodostojnici kažu „slučajan rat“ a zatim i Hrvatska ispada kao slučajna država.
Evo, ovim trećim dijelom završavam analizu na temu Domovinski rat stup temeljac hrvatske države ili gruba pogreška?
Kroz tri dijela ove analize mislim da sam u najkraćim crtama obrazložio aktualne ključne probleme današnje Hrvatske, hrvatskog društva i politike. U tome se pred politiku postavlja zadatak odgovora koji ne može više biti dvoznačan i nedefiniran kao do sada, (ne)odgovora na kojem bi se tavorilo, žestoko sukobljavalo i tumačilo kako je sve ok, a nije. Sve ovo prije svega odnosi se na hrvatsku vladajuću politiku, njene odluke kao i cijelu hrvatsku političku scenu koja je izrazito podijeljena, što bez našeg nacionalnog hrvatskog rješenja vodi nekom drugom rješenju, odnosno rješenju koji će donijeti netko drugi umjesto nas. Kome to treba? Zar zaista ne znamo ustrojiti svoju državu? Zar 30 godina spavamo u nekom građansko-komunističkom snu bez rješenja, bez ciljeva, ugušeni u prošlosti, prepadnuti od znanja, sakrivajući probleme pod tepih, a uz to klizeći u beznađe…
Hrvati, posebno vjernici, katolici, ljudi su od nade pa upućujem sve ovo kao riječi nade uz napomenu da se hrvatski narod probudio, traži rješenja pa je sada red na hrvatskoj politici završiti Domovinski rat i ustrojiti Hrvatsku,,, pa idemo hrvatski političari,,, ajmoooo,,,, idemooo…. buđenjeeeee….
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 25. studenog 2025.
