By Godina 2021. u političkom smislu ostati će zapamćena po preslagivanju desnog i lijevog političkog spektra u hrvatskoj političkoj areni.
Naime, nakon što je Bernardićev SDP uspio na EU izborima osvojiti 4 mandata kao i Plenkovićev HDZ i poraziti Plenkovićev HDZ na predsjedničkim izborima kada je Zoran Milanović pobijedio Kolindu Grabar Kitarović vjerojatno nitko nije niti pomislio da će nakon poraza SDP-a na parlamentarnim izborima iako se očekivao Plenkovićev pad sa 600.000 glasova SDP preuzeti Peđa Grbin. No, korona uvjeti pri niskoj izlaznosti doveli su do ostavke Davora Bernardića i stranku je preuzeo Peđa Grbin koji je bio Bernardićev suspendirani kritičar i dok je isti pobjeđivao, a zatim je uspio u kratkom vremenskom intervalu razbiti SDP na proste faktore.
Osim što je Peđa Grbin izgubio polovicu saborskog Kluba izgubio je i vlastite birače koji su se prelili na platformu Možemo što se najbolje vidjelo u Gradu Zagrebu kada je Grbinov SDP nakon raspuštanja doživio debakl, kao i Plenkovićev izbor od Domovinskog pokreta. Međutim, očigledno je da kada ljevica preuzme vlast nad strukturama HDZ-a tada Hrvatskoj nije potreban jak SDP, a ekvivalent tome jest izbacivanje 11 saborskih zastupnika iz stranke koji su najavili kako će njihov novi klub u Hrvatskom saboru imati 18 saborskih zastupnika. Drugim riječima, SDP bi sa 34 saborska zastupnika mogao pasti na 16, a postavlja se pitanje koga će Peđa Grbin uskoro predstavljati i od čega će se stranka financirati?
Izgleda da jedino Zlatko Komadina nije isključen koji se nalazio uz Davora Bernardića dok drugi ili su isključeni ili se povlače sami. Laički rečeno SDP pod vodstvom Peđe Grbina pasti će na najniže grane, jer predsjednik osim što im ne posjeduje karizmu lidera izgubio je i povjerenje birača koji su pronašli druge alternative u platformi Možemo i Plenkovićevom HDZ-u koji se odmaknuo od desnog političkog spektra.
Nadalje, na desnom političkom spektru imamo preslagivanje unutar Hrvatskih suverenista gdje su se dogodile određene rošade u kadrovskom smislu, a pojedine strančice poput Hrasta i Hrvatskih konzervativaca te Generacije obnove ujedinili su se na platformi Hrvatskih suverenista. U suštini nismo dobili nikakav novitet koji bi nas trebao impresionirati u smislu ujedinjenja desnice, jer Hrvoje Zekanović više nije predsjednik nakon dvije godine, već Marijan Pavliček. Hrvoje Zekanović zamjenik je predsjednika dok političari poput Ruže Tomašić, Željka Sačića, Ladislava Ilčića i dr. djeluju na toj platformi od EU izbora. Akvizicije poput brace i seke ne smatraju se uspjehom jer su potrošene osim što će saborski Klub biti veći za dva saborska zastupnika, a vidimo da Brune Esih nije bilo niti ovog puta uz ujedinjenu platformu kao i na EU izborima kada su Neovisni za Hrvatsku doživjeli politički krah iako su u sinergiji sa Hrvatskim suverenistima mogli dobiti mandat za sebe. Ne želi li doživjeti istu sudbinu do idućih parlamentarnih izbora morat će se odlučiti i Karolina Vidović Krišto na kojoj će platformi djelovati, jer bez zajedništva nema ni uspjeha.
Zatim imamo Domovinski pokret na koljenima nakon tri izborna ciklusa u sklopu kojih su poraženi i koji je izabrao za predsjednika na Izvanrednom saboru vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu. Za razliku od bivšeg predsjednika Domovinskog pokreta Miroslava Škore aktualni vukovarski gradonačelnik Ivan Penava zna što znači pobjeđivati, jer dva puta je pobijedio u utrci za gradonačelnika Grada Vukovara kao HDZ-ov kandidat, a treći put sa vlastitom strankom koju je podržao Domovinski pokret kao najbolji izbor.
Kao što sam i naveo u medijskom članku krajem srpnja 2021. godine “Izbor Penave i Hasanbegovića preduvjet je za uspješno resetiranje Domovinskog pokreta”, a resetiranje se i ostvarilo, jer Ivan Penava najjača je poluga političke moći koju Domovinski pokret trenutno ima ako ne promatramo financijsku moć i kapital koji stoji iza tog projekta. Također, mogli smo zamijetiti da je i Zlatko Hasanbegović ušao u Domovinski pokret te će u daljnjim unutarstranačkim procesima biti vidljivo koja će stranačka dužnost biti namijenjena za njega kao ikoni desnice koja je dorasla predstavljati nacionalnu politiku, a koji je ujedno i prepoznatljiv u tom smislu s obzirom na njegovu karizmu i intelektualnu nadmoć. Kao i Penava tako i Hasanbegović već je surađivao sa Domovinski pokretom kroz Klub zastupnika te u izbornim kampanjama pa preslagivanje podsjeća kao i kod Hrvatskih suverenista.
Na desnom političkom spektru imamo i platformu Most koja se pokušava predstavljati armiranim betonom koji se rastopio na slučaju Karamarko, jer tek sada sa odmakom kada su sudske instance dokazale da je Karamarko nevin svi mogu vidjeti koja je bila njihova uloga u odstranjivanju bivšeg predsjednika HDZ-a i bivšeg prvog potpredsjednika Vlade RH Tomislava Karamarka prilikom rušenja Vlade RH, a čiju su igru sinkronizirano prihvatili unutar i izvan HDZ-a. Kada je riječ o HDZ-ovoj desnici ona je marginalizirana onog trenutka kada su saborsku većinu odlučili spašavati sa lijevog spektra kroz HNS, Reformiste, SDSS odnosno nezavisne tipo Saucha u prethodnom saborskom sazivu, a ta marginalizacija traje već pet godina i trajati će dok se ne stvore uvjeti da ljevica preume vlast u Hrvatskoj.
Svrsishodno napisanom rezimeu možemo doći do zaključka da je desnica izvršila resetiranje na početne postavke, a jedini koji je može ujediniti jest Tomislav Karamarko.
S jedne strane, Tomislav Karamarko dok je vodio pobjednički HDZ surađivao je uspješno sa Ivanom Penavom koji je preuzeo Domovinski pokret i nije imao trzavica sa vukovarskim gradonačelnikom kao što ih je imao Andrej Plenković, a uz Ivana Penavu se nalazi i bivši Karamarkov ministar kulture Zlatko Hasanbegović u Domovinskom pokretu.
S druge strane, platforma oko Hrvatskih suverenista u sklopu koje su najprepoznatljiviji Hrvoje Zekanović i Ruža Tomašić na odlasku uspješno su surađivali sa Tomislavom Karamarkom dok je vodio HDZ na pobjedničkoj platformi.
Uostalom, možemo primjetiti da jedino Hrvoje Zekanović u pozitivnom kontekstu spominje Tomislava Karamarka u javnom prostoru apelirajući na nepravdu koja je nanesena obitelji Karamarko za koju se nitko nije javno ispričao. Čak je i Bruna Esih bila spremna prepustiti Neovisne za Hrvatsku Tomislavu Karamarku, a uvjeren sam da Tomislav Karamarko može izgladiti nesuglasice između Velimira Bujaneca i Hrvoja Zekanovića u svrhu ujedinjenja desnice kada za to dođe ispravan trenutak.
Formula za ujedinjenje je veoma jednostavna, jer zajednički nazivnik već je provjeren sa pet pobjeda u nizu i naziva se Domoljubna koalicija, a na Tomislavu Karamarku biti će da procjeni kada i na koji način odnosno hoće li strpljivo čekati da preuzme HDZ nakon vladavine Andreja Plenkovića koju održava saborska većina sa lijevog spektra ili će pokušati izvan sustava.
Na koju god se alternativu bivši predsjednik HDZ-a i bivši prvi potpredsjednik Vlade RH odlučio razloga za optimizam ima, jer Tomislav Karamarko nije Miroslav Škoro, već državnik koji zna dokazano pobjeđivati na platformi Domoljubne koalicije bilo da je riječ o osvajanju Pantovčaka i Banskih dvora ili uvjerljivih pobjeda na europskim i lokalnim izborima. Ukoliko Tomislav Karamarko prati međunarodnu politiku, a uvjeren sam da prati sve političke i društvene procese vidljivo je da i na međunarodnom planu dolazi do promjena.
Prvo otišla je Angela Merkel, a stranka joj je doživjela povijesni neuspjeh. Za njom je odstupio Sebastian Kurz radi afera te očekuje se i odlazak Emmanuela Macrona. Dok se Joe Biden gubi govorivši nepovezano i zaboravivši gdje se nalazio Trumpova administracija bila je u posjetu Viktoru Orbanu odnosno bivši Trumpov potpredsjednik Mike Pence. Izgubi li i Macron pitanje je koliko će se i Andrej Plenković održati na poziciji na kojoj se nalazi, jer bez potpore Angele Merkel i Emmanuela Macrona politička moć nije ista. Primjerice, na Sebastianu Kurzu se najbolje primjetilo kako vam kancelarska većina ništa ne znači kada dođe vrijeme da morate odstupiti. Prema tome uz postignutu sudsku pravdu vrijeme je na Karamarkovoj strani u političkom smislu.
Sanjin Baković dipl.ing.
