Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

– Vidite, gospo draga, sve ima svoje vrijeme i svoje doba, svoje obličje, svoje lice i naličje, svoj mali život i svoju sudbinu. Slični su ljudi i životinje. Vi ste bili dijete, pa djevojčica, pa djevojka, a sada ste žena u najljepšim godinama, kasnije ćete biti nečija žena ako već niste, majka i na kraju baka. Tako je i s kobilom, odnosno bedevijom. Kad ždrijebe dođe na svijet, onda kažemo da je ždrijebe, pa rastući postaje ždrijebica, pa bedevija, pa kobila i na kraju kobiletina. Vi ste sada popravo kao bedevija, ugojena, raskošna, lijepih sapih na koje bi mnogi se rado đilitnuli, zajahali i jedrili kroz vrijeme i prostor, sve dok bedevija ne zbaci svoj teret.

– Vi ste obična seljačina – odbrusi dama koju sam uvrijedio usporedivši je s bedevijom.

– Ipak si pretjerao, stari moj – ukori me Šola.

Na brzaka sam mu sklepao pjesmicu i izrekao iz cuga.

Naš Šola peče vola

oko vola igraju se kola

ja govorim nekoj gospi

tvrde stvari nek mi prosti.

Onda smo se počeli tiho smijati, pa sve glasnije i glasnije, dok nismo smijehom dame bedevije i Šolinim zaraznim smijehom skrenuli pozornost onih oko stola.

– Čemu se tako slatko smijete, može li se znati?

– Našoj dami upalo nešto smiješno – rekao je Šola i nastavio se smijati. Dama se naglo ušuti i odbrusi Šoli:

– Baš ste primitivci, dotepenci. Bože, na što će doći ovaj naš grad kad sada zasjednete na vlast?

– Bit će to najljepši grad na svijetu, kao što ste vi najljepša žena koju su moje oči vidjele – šapnuo sam joj u uho, ali tako prodornim glasom da se malko stresla i vratila u sebe, kao da je najednom zaboravila kravu, bedeviju i sve što sam lupetao za stolom krcatim pečenog mesa, boca svakojaka pića. Uzeo sam je za ruku nježno i poljubio. Šoli to nije promaklo:

– Nema više seljačine. Sad ćeš upoznati trostrukog  studenta, svjetskog putnika i velikog ljubavnika Hrvatske.

– Čuli ste, gospo draga, što kaže nova vlast.

– Ma svašta. Vi ste neki čudni ljudi.

– Ako je tomu tako, a izgleda da ste u pravu, onda dopustite još jednu seljačku prije negoli postanem gospon, kako reče vaš i moj prijatelj. On me je pozvao ovamo radi vas i vola koji je završio na ražnju.

– Dopuštam, ali imajte mjeru! Neugodno mi je s vama, a malo se i zabavljam s dotepencima.

– Bravo! Carissima signora dalla capitale Croata mogu li vas nešto pitati, ali pod uvjetom da odgovorite:

– Samo izvolite.

– Jeste li čuli za gangu?

– Kako ne. Čula sam. Takvo pjevanje me iritira.

– A jeste li pokušali razabrati riječi kad pjevaju.

– Nisam jer me uopće ne zanima ta deranjava.

– Riječi su bitne. Ganga je raskošna poput vas.

– Kažete raskošna, ma nemojte me nasmijavati.

– Čekajte, gospo draga, prije negoli dođem do pitanja o bedeviji, reći ću Vam da ganga može biti politička, socijalna i ljubavna. Koju želite da vam tiho šapnem u uho: jednu političku, socijalnu ili treću koju mi gorštaci volimo zagangati kad jurišamo na žene?

– Idemo redom – predložila je Marija.

– Dakle, politička. Momci znali zapjevati, pa kasnije dobiti batine od milicije, a bogme i robiju.

– Koju pjesmu – uteče mi se u riječ dama.

– Ah, ima ih više. Momci znali koliko koja stoji mjeseci zatvora, a najskuplja bijaše ova:

– Koja? – nije izdržala dama. Već sam je zagolicao do te mjere da je nestrpljivo čekala tu opasnu gangu.

Sveti Ante kad ćeš u ustaše

da vratimo što je bilo naše.

– Grozno, nevjerojatno! – počela je gospoja i nastavila me uvjeravati kako nema smisla miješati svece i ustaše. Onda prijeđoh na socijalu i tiho rekoh dvostiha gange.

Kad se moja usta iskolače

sama pita iz tepsije skače.

– Duhovito, zaista duhovito – ote se njoj.

Kad su se momci udvarali curama, onda su zapjevali ovo što ću ja vama šapnuti u uho:

Draga moja zašto se ne stidiš

ja je željan, a ti na njoj sjediš.

Pogledala me pomalo nježno i pomalo ženski pohotno, odgurnula blago od sebe i ništa nije rekla. Znao sam da joj stihovi gange odzvanjaju u uhu i silaze niz tijelo kao trnci. Da bih došao do bolne i ključne točke, pitao sam: “sviđa li vam se ganga”, a ona je neko vrijeme šutjela, rukama pomicala kosu, pa haljinu i rekla tiho:

– Zanimljive su riječi te vaše gange.

  • U mom selu Borčanu pjevali su i ovu gangu:

Daje Isus iz Borčana bijo

Ko bi njega razapet smio

Isto tako pjevali su slično i Brošnjičani. Brišnik je rodno selo legendarnog hajduka Mijata Tomića.

Da je Isus  iz Brišnika bijo

Kobi njega razapeti smijo

Ta dva sela u duvanjskom kraju su poznata po jakim ljudima i lijepim ženama. Kad su se u neka vremena tukla sela, najžešća bitka bila je Borčanaca i Brišnjičana. To su pomalo diviji ljudi, gorštaci, radišni, istinoljubivi i borbeni. Brišnjičani su se rađali na brdu, a Borčanci u brdu. Naime, kuće u Brišniku su na brdu, a kuće u Borčanu su jednim djelom ukupane u brdu Lib i planinu Vrlokuk. Sva ostala duvanjska sela su poredana podno planina oko duvanjskog polja. Kao bisernica oko djevojačkog vrata.

Sad je trebalo po naški duvanjski, borčanski prije negoli postanem gospodin. Vidio sam na njoj da je razdrmana, da je pitanje vremena kad će biti kao vol na ražnju, pečena, barena, te sam prešao na dokazivanje i objašnjavanje kako se u mojem kraju udvaraju muškarci ženama. Dugo pripremaju teren, a onda odsjeku jednom rečenicom, pa ako upali, dobro upalilo, ako ne upali, nikom ništa. Momak kaže ženskoj ovako?

– Kako? – nije izdržala opsjednuta znatiželjom.

– Primakne se bliže uhu, kao da će joj nešto šanut, malko ga gricne i kaže: “Oš’ dat”?

– Što? – ote se gospoji iz Zagreba.

– Onu na kojoj sjediš, a ja je željan k’o ozeb’o sunca.

Ona se nakostruši, smrknu u licu i tiho odbrusi:

– Vi ste sami vrag.

– Jes’ vrag, ali vama drag. Tako bih rado zajahao na sapi bedevije – rekao sam posve tiho približivši usne njezinu uhu i zgrabivši je naglo za stražnjicu, ali tako da to drugi ne vide. Ona se trznu, ukoči, izgubi se tako da nije znala gdje sjedi, ni što bi dalje rekla, kako se ponašala, a po rukama joj se vidjelo da je postala nesigurna, podatna i razdražena. Pustivši meki dio njezine egzistencije, klizno sam rukom uspod stola i dolje, niz bedra i kukove do…

Nakon što sam je malo narajcao ispod stola, pljesnuo sam je lagano po stražnjici i guknuo tiho.

– Nađite drugog konjinu, bedevijo, koji će te narajcati i zajahati. Meni se ne jaši, meni je danas do puške.

Čuvši to, dama se naglo diže, uze upaljač sa stola i cigare, gurnu u torbicu i bez riječi i pozdrava napusti slavlje i moje praktično udvaranje. Šola priđe i veli:

– Znao sam da ćeš je otjerati od stola. Koji ti je vrag? Jesi li ti normalan, čovječe! Zajebo si stvar.

– Eto je tebi.Pripremio sam ti teren.

– Koji si ti luđak, stari moj!

– Prijatelju moj, takav sam, kakav sam.

– Nije to lijepo što radiš. Rekao sam joj toliko toga lijepoga o tebi, pripremio je, a ti tako. Baš si čudak.

– Krasno, bedeviju doveo u svoj tor, privezao za ogradu, pa ti sada, skači. Ma sve mi se ovo gadi, i ovaj vol i ovo glupo slavlje. Dok se četnici naoružavaju ja ovdje rastežem volovinu pečenu i gubim vrijeme s nekom damom kojoj je samo do one stvari, umjesto da tražim oružje. Ne treba mi sada žena, treba mi puška, čovječe. Je l’ me razumiješ? Treba mi puška.

– Jebi ga, nisi normalan. Kakva te puška spopala?

– Puška, čovječe, treba mi puška.

– Govori tiše da te drugi ne čuju.

– Treba mi puška. Puška. Nemam pušku! – proderao sam se tako glasno, da su sve oči bile uprte u mene i, ja sam polako odlazi između njih u svoj nespokoj.

Gledale su me začuđene mnoge oči mutne od pića i veselja, a Šola im poče objašnjavati kako sam malo više popio dok sam odlazio gorak i svjestan da nemam pušku. Živo mi se fućkalo što oni misle o meni. Dok smo mi pekli volove slaveći izborne pobjede, jugovojska je naoružavali četnike i pripremala da od Hrvata učini svoje roblje.

Tih dana slavilo se posvuda. Čelnik stranke opasnih namjera, Mojsije, kako ga je nazvao Ivan zvani general, išao je od mjesta do mjesta, pozdravljao slavljenike, obećavao brda i doline za punim stolovima, a oni što su ga pratili vrebali su gdje će koji sjesti, kako što bliže biti i svezati konja gdje gazda kaže. Nastala je bespoštedna borba za vlast i položaje, za funkcije, za fotelje.

Odjednom neke ljude nisam mogao prepoznati. Isplivaše na površinu sve skrivene gadosti, ljudske slabosti, umješnosti podvaljivanja, diskreditiranja pojedinaca i interesnih grupica koje su cvale kao gljive poslije kiše.

Nastavlja se

Ante Matić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika