Da li je ipak došlo vrijeme za lustraciju? Drugi dio: lustracija kao uvjet mira i razvoja Hrvatske…

U prvom smo dijelu temu lustracije obrazložili kroz okolnosti koje su pokazale potrebu lustracije, kao i sadašnjost, 30 godina nakon Domovinskog rata, kao krajnje vrijeme za provedbu lustracije.

Kako je došlo do ovog članka?

Nedavno sam bio s obrazovanim prijateljem na kavi pa smo kroz temu lustracije shvatili da nemamo isto mišljenje o lustraciji. Također, zahvaljujući još nekim susretima sa manje obrazovanim Hrvatima shvatio sam da je pojam lustracije potpuno nepoznat hrvatskim građanima te da dobar dio građana pod lustracijom podrazumijeva odmazdu i kažnjavanje, što je posve pogrešno. S obzirom na aktualnost potrebe provedbe lustracije u Hrvatskoj, a u svrhu pojašnjenja tog pojma, posebno za hrvatski puk, ali i za političare, odlučio sam malo bolje objasniti pojam lustracije, pa idemo redom.

Što je to lustracija?

Lustracija je postupak ili proces kojim se u nekoj državi ili organizaciji provjerava i javno razotkriva politička, profesionalna ili moralna podobnost osoba koje su obavljale značajne funkcije u prošlim režimima, posebno u totalitarnim ili autoritarnim sustavima. O kojim se konkretno osobama radi obrazložit ću u nastavku. Cilj lustracije je spriječiti da osobe koje su aktivno sudjelovale u represivnim ili neetičkim strukturama prethodnog režima i dalje imaju utjecaj u javnom životu, politici ili državnim institucijama. Taj je cilj sukladan upozorenju nobelovca Josepha Stiglitza koji kaže kako se pogreške ne mogu popravljati sa ljudima koji su te pogreške uradili. Lustracija može uključivati zabranu obnašanja određenih funkcija, objavu podataka o prošloj suradnji ili druge pravne i administrativne mjere. Dakle, lustracija nije nikakva odmazda nego zaštita nove države u novom nacionalnom društvenopolitičkom okruženju od poretka iz kojega je izašla i kojega ne želi imati u sebi. Ona uključuje pojedince, pa prema tome i njihovo udruživanje kroz razne oblike društvenog ili političkog djelovanja u novoj državi. To znači da se država prethodno mora odrediti, odnosno da narod mora dati odgovor kakvu državu želi, što politika to mora uvažiti, a zatim ide lustracija. Ne smijemo zaboraviti da je i socijalistička SFRJ provela lustraciju, ali na njen način, metkom u čelu pa u jame na stotine tisuća neistomišljenika, a sretniji su završili u logorima na „preodgoju“. Da bi održali nadzor države koju su jugo-komunisti htjeli imati, razvili su učinkoviti sustav društvenopolitičkog nadzora kako bi branili socijalistički jednopartijski poredak, a to su radili uspješno. Pustimo sada neljudski pristup tog procesa oblikovanja prošle države, ali sustav zaštite države SFRJ bio je učinkovit. Ali, kako svaka represija nad narodom stvara nezadovoljstvo naroda i odgovor, pa se desio Domovinskom rat u kojem je slomljena Jugoslavija. Dakle, Domovinski rat bio je ne samo oružani sukob sa Srbo-jugoslavijom nego prvenstveno ideološki, nacionalni i društvenopolitički sukob i izričaj Hrvata pa  sada imamo Hrvatsku kao građansku višestranačku državu.

U prvom smo članku o lustraciji riješili tematiku objektivnog okruženja pa smo zaključili o sadašnjoj mogućnosti, ali i potrebi lustracije u Hrvatskoj, što mislim da treba obrazložiti. Idemo redom.

Postavlja se pitanje, zašto lustracija već ranije nije provedena?

Razlozi zašto nije provedena kombinacija je političkih, društvenih i pravnih činitelja:

1. Politički interesi – Nakon osamostaljenja 1991., mnoge političke stranke i lideri su imali veze s bivšim režimom ili su surađivali s nekim iz sustava bivše države. Uvođenje lustracije bi ugrozilo njihove pozicije, pa nije bilo stvarne političke volje za sustavnu provjeru.
2. Nedostatak pravnog okvira – Iz razloga kao pod 1., nije do danas donesen zakon koji bi jasno definirao tko bi bio obuhvaćen lustracijom, kako bi se provodila, i koje bi sankcije postojale. Bez jasnog zakonskog temelja, provedba je bila i ostala praktički nemoguća.
3. Društvena osjetljivost – U postkomunističkom društvu u Hrvatskoj postojala je podjela između onih koji su željeli „očistiti” institucije i onih koji su smatrali da bi lustracija potaknula nove podjele i sukobe. Mnogi su smatrali da bi lustracija destabiliziralo društvo koje je tek izašlo iz rata i tranzicije.
4. Selektivna praksa – Umjesto sustavne lustracije, javno se kritiziralo ili marginaliziralo pojedince, ali bez formalnog i sveobuhvatnog procesa. To je značilo da je postupak bio više politički nego pravno utemeljen, pa tako i neučinkovit.

Dakle, ovo su 4 ključna činitelja koja obrazlažu oblikovanje nemogućnosti provedbe lustracije u Hrvatskoj. Pogledajmo sada vremenski hodogram vezan za društveni zahtjev za lustracijom:

1990. – Početak višestranačja

• Nakon prvih slobodnih izbora 1990., pojavili su se prijedlozi za provođenje lustracije bivših komunističkih dužnosnika i suradnika tajnih službi SFRJ.
• Zakon nije donesen, a tema lustracije postala je tema javnih i političkih rasprava „za i protiv“, ali bez rezultata.
• Pripreme za Domovinski rat i angažman naroda/branitelja bio je usmjeren na prostornu obranu domovine Hrvatske.

1992. – Prvi politički prijedlozi

• Dio oporbe 1992. predlaže lustraciju kako bi se spriječilo obnašanje javnih funkcija bivšim članovima jugo-komunističke elite u Hrvatskoj.
• Prijedlozi ne dobivaju dovoljnu podršku u Hrvatskom Saboru, jer su tada vladajuće stranke često imale veze s bivšim jugo-režimom.

1993. do 1994. – Pokušaji u medijima i strankama
      • Pojavljuju se inicijative i zakonski nacrti za provođenje lustracije, ali su politički kompromisi i sukobi interesa spriječili donošenje zakona.
      • Tema lustracije se polako gubi s javne scene zbog završetka rata i konsolidacije nove države.
      • Hrvatska vojska je ustrojena, kraj i pobjeda rata se jasno vidi pa počinje raspodjela „fotelja“ u čemu se ne biraju veze radi interesa pa lustracija gubi na aktualnosti.

Nakon završetka Domovinskog rata – zaborav i selektivna primjena

• Fokus interesa i aktivnosti hrvatskog društva i politike premješta se na ratne i poratne prioritete.
• Umjesto sustavne lustracije, javno se kritiziraju ili diskreditiraju pojedinci, ali nema formalnog zakonskog postupka. U tom procesu su svi koji gramzivo raspodjeljuju „fotelje“ te se spajaju jugo-udbaši i hrvatski profiteri koji se međusobno pomažu u „uhljebljavanju“.
• Cijelo se društvo raslojava na „uhljebe“ među kojima su jugo-udbaši, i tzv. „izgubljeni Hrvati“ koji još žive u domoljubnim idealima i poštenju nadajući se Hrvatskoj kao državi blagostanja, ali realnost ih gazi.

2000-te i dalje – Retrospektiva do 2025.

• Jugo-udbaši su zasjeli na visoke pozicije, stvorili oko sebe hrvatske podanike i poslušnike, vezali ih sitnim interesima, korumpirali ih i podredili sebi pa djeluju veoma efikasno na štetu Hrvatske i Hrvata.
• Jugo-udbaši postaju veoma moćni pa se povremeno iživljavaju i nad bivšim braniteljima, posebno ako su branitelji visokoobrazovani i nepotkupljivi.
• Rasprave o lustraciji ponovno se pojavljuju povremeno u kontekstu otkrivanja arhiva bivših tajnih službi, ali ne donosi se zakon niti se sustavno provodi, pa jugo-udbaši uspješno djeluju.
• Prije povremenog odlaska u mirovinu jugo-udbaši zapošljavaju svoju djecu na visokim i dobro plaćenim položajima u Hrvatskoj.

2024. i 2025. – dvojnost lustracija „pro et contra“, lome se mišljenja

• Mišljenja da lustracije nije provediva:
• Ivan Turudić, glavni državni odvjetnik RH, smatra da je lustracija praktički nemoguća, a poziva se na odluku Europskog suda iz 2006. koja sugerira rok od 10 godina nakon čega lustracija više preporučljiva.
• Hrvatski državni arhiv (HDA), ističe kako s obzirom na postojeće zakone i regulative, uključujući privatnost i zaštitu podataka, lustracija se ne može provesti.

Komentar: Kako se može zaključiti, glavna prepreka provedbi lustracije je nepostojanje potrebne legislative, jer mi smo država „vladavine prava“ pa „oni“ koji kroje zakone prilagodili su ih sebi.

• Mišljenja da je lustracije provediva:
• Kristina Gogić, pravnica, zaštita ljudskih prava, skeptična je prema realnosti provedbe lustracije u Hrvatskom u ovim uvjetima, pa napominje da i ako ne dođe do formalne lustracije, važan je pristup arhivama i suočavanje s prošlošću. Hrvatska i Slovenija ostaju jedine postkomunističke članice EU bez provedene lustracije.
• Njen (Kristine Grgić) pristup opravdava rezolucija Vijeća Europe (npr. br. 1481) koja poziva na osudu zločina totalitarnih režima i otvaranje arhiva kao preduvjet suočavanja s prošlošću
• Bruna Esih još 2015. izjavila je da se priprema zakon o lustraciji, koji bi omogućio transparentnost i sprječavanje sudjelovanja osoba krivih za kršenja temeljnih prava u javnom životu, uz upozorenje da zakon ne bi propisivao kazne, već bi bio alat za javnu odgovornost
• sc. Izida Pavić i dr. sc. Blanka Matković kroz znanstveno istraživački rad 2017. „Kratki pregled represalija komunističkog (jednopartijskog) režima od 1944. – 1990.“ dokazuju potrebu provođenja lustraciju i pozivaju na donošenje Zakona o lustraciji.

Komentar: može se zaključiti da u Hrvatskoj do sada nije bilo političke volje, jer postojeći zakoni nisu sukladni provedbi lustraciji, ali po praksi Hrvatske, zakoni se lako mijenjaju ako postoji volja. Dakle, pitanje lustracije u ovom kontekstu otvara šire pitanje lustracije koje se lomi na neadekvatnoj zakonskoj regulativi, odnosno na moći jugo-udbaša koji potežu političke konce u Hrvatskoj u tom kontekstu. Novi list (28. 02. 2016.) dobro zaključuje vezano za lustraciju u Hrvatskoj kada kaže: „Ako ćemo iskreno, jedini način da se time ne stvori nova podjela jeste da se najprije lustriraju HDZ i SDP, nakon čega bi lustracija doista imala smisla. Kako na to ni jedni ni drugi neće pristati, smatramo da lustracija nije ključno pitanje za Hrvatsku u ovom trenutku“. Sa stavom Novog lista unatrag 9 godina možemo se složiti, jer sve počinje od te dvije stranke, ali kako sada stoje političke stvari 2025. sve leži na HDZ, dakle na lustraciji unutar HDZ-a. Stoga se postavlja aktualno pitanje, ima li HDZ snage provesti lustraciju unutar svojih redova, a što je ključno nacionalno pitanje za uspostavu mira u Hrvatskoj.

Pokušajmo sam metodološki strukturirati ključna pitanja i segmente pro et contra lustracije kako bi došli do odgovora treba li provesti lustraciju u Hrvatskoj, danas nakon 30 godina zatvaranja oči pred činjenicom moćnog djelovanja jugo-udbaša u svim segmentima hrvatskog društva.

Počnimo sa ciljem lustracije u Hrvatskoj kojega bi mogli svesti na 6 točaka:

• Spriječiti da osobe s direktnim sudjelovanjem u represivnom aparatu bivšeg jugo-režima obnašaju ključne javne funkcije u Hrvatskoj.
• Očuvati povjerenje u hrvatske institucije bez stvaranja novih društvenih podjela.
• Osigurati integritet nositelja ključnih javnih funkcija.
• Omogućiti pristup povijesnim arhivima i utvrđivanje istine.
• Potaknuti društveno pomirenje i povjerenje u institucije.
• Spriječiti instrumentalizaciju prošlosti u dnevnoj politici.

Na to se nadovezuje drugo pitanje, koje bi područje obuhvatila lustracija u hrvatskim uvjetima? S obzirom na disperziranu implementaciju jugo-udbaša u Hrvatskoj lustracija bi trebala obuhvatiti:

• Javne funkcije: politika, pravosuđe, sigurnosne službe, visoka državna i lokalna administracija.
• Državne i privatne obrazovne institucije: profesore povijesti srednjih škola i fakulteta društvenog, humanističkog usmjerenja.
• Političke stranke i udruženja: stranke sa jasnim komunističkim političkim opredjeljenjem i udruženja koja djeluju protivno općim društvenim vrijednostima Hrvatske.
• Osobe obuhvaćene kao:
• Oni koji su dokazano surađivali s represivnim službama jugo-režima i sudjelovali u političkim represijama, kao i zlodjelima nad hrvatskim građanima. To ne obuhvaća slučajeve formalnog članstva u partijama bez dokazane zloupotrebe.

Razmotrimo sada osnovne argumente za i protiv lustracije u Hrvatskoj:

• Argumenti ZA lustraciju:
  • Ako su bivši dužnosnici i suradnici represivnog aparata još uvijek u vrhu hrvatske politike, pravosuđa ili javnih institucija, to može ugroziti povjerenje u državu i pravnu državu.
  • Lustracija bi mogla osigurati transparentnost i signalizirati da država ne tolerira prošle zloupotrebe moći.
  • Pomoć da se lustracijom hrvatsko društvo “očisti” od utjecaja jugo-totalitarne strukture prošlosti.
  • Onemogućiti da sukladno novom Zakonu o zapošljavanju, koji omogućuje umirovljenicima ponovno obnašanje raznih dužnosti i poslova, jugo-udbaši nastave sa aktivnim djelovanjem.
  • Jačanje demokracije i društveno pomirenje.
• Argumenti PROTIV lustracije:
• Ako se ne provodi pažljivo, i zakonski jasno definira, lustracija u Hrvatskoj može postati selektivna i politički motivirana, što stvara nove podjele i sukobe.
• Mnogi ljudi iz bivšeg jugo-sustava mogli su promijeniti stavove ili nisu činili teške zloupotrebe pa generalna zabrana može biti nepravedna.
• Generalno, ali vrijedi i za Hrvatsku, tranzicijsko društvo može više profitirati od reforme i transparentnosti institucija, nego od retroaktivne provedbe lustracije.

Idemo dalje, pa se postavlja pitanje: Tko bi, prema sadašnjim uvjetima i društveno-političkom okviru, mogao provesti lustraciju u Hrvatskoj?

• Sabor – kao zakonodavno tijelo morao bi donijeti Zakon o lustraciji (i/ili o otvaranju arhiva).
• Ministarstvo pravosuđa – tehnički bi provelo dijelove zakona, ali problem je što je politički nadzirano.
• Arhivi (npr. Hrvatski državni arhiv) – već imaju građu UDBA-e i KOS-a, ali pristup je i dalje ograničen i podložan političkim odlukama, a odluke donose oni koji ne žele lustraciju.
• Suci i posebna povjerenstva – mogli bi donositi odluke o zabrani obnašanja dužnosti ako se otkrije suradnja s bivšim službama.

Također je važno pitanje kakve bi mjere (proporcionalne i ne‑kaznene) obuhvatila lustracija?

• Nepristupačnost funkciji: privremena (3–10 godina) za točno određene kategorije; u pojedinim slučajevima trajna zabrana.
• Razrješenje s dužnosti ako je suradnja dokazana i relevantna za integritet funkcije.
• Obvezna transparentnost: javna izjava/isprika ako je prikrivanje dokazano.
• Edukativna mjera: sudjelovanje u programima javne edukacije o kršenjima prava.
• Bez kaznenog dosjea: lustracija nije kazneni postupak; kazneni progon ide zasebno, samo za djela koja nisu zastarjela.

Ipak, sukladno dosadašnjim spoznajama, sve navedene institucije su u potpunosti politički obojene, što bi vodilo prema selektivnoj i mogućoj zlouporabljenoj lustraciji u Hrvatskoj, što nakon 30 godina od završetka rata to zasigurno ne želimo. Stoga se otvara pitanje, tko i kako treba provesti lustraciju u Hrvatskoj 30 godina nakon Domovinskog rata? Odgovor na to je pokretanje modeliranja procesa lustracije (pogledajte model kao sliku u naslovu) pa sugeriram sljedeći pristup.

Ako se želi izbjeći politizacija lustracije u Hrvatskoj onda bi trebalo:

• Uspostaviti posebnu, neovisnu instituciju ( Institut za pamćenje i istinu ili Institut za Pamćenje i Pravdu):
  • mandat: otvaranje arhiva, istraživanje i nadzor lustracijskih procesa.
  • sastav: povjesničari, pravnici, predstavnici branitelja, Crkva u Hrvata, akademske zajednice, Matica Hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.
  • osnova za nadzor: međunarodni standardi (Venecijanska komisija, EU pravna tijela, domaće tijelo nadzora).
• Ograničiti politički utjecaj:
  • članove imenovati dvotrećinskom većinom Sabora (ne običnom većinom).
  • mandati dulji od jednog saziva Sabora (npr. 7–9 godina).
• Transparentnost kao ključ:
• otvaranje arhiva kao temelj istine, bez političke filtracije.
• pravo na obranu i žalbu pred sudom za one koji budu obuhvaćeni.
• Modeliranje procesa lustracije u Hrvatskoj danas zahtijevalo bi:
• Izgradnju pravnog okvira koji vodi računa o europskim ljudskopravaškim standardima i vremenskim ograničenjima.
• Fokus na istini kroz povijesna istraživanja i dostupnost arhiva.
• Razvoj posebnog tijela za odlučivanje o lustraciji na temelju verifikacije činjenica.
• Uvođenje vremenski ograničenih zabrana javnog djelovanja za one koji su bili uključeni u represivne aparate, ali u skladu s ljudskim pravima.
• Javni dijalog i edukaciju kao temelj za suzbijanje ideoloških podjela i osiguranje političke zrelosti društva.

Dotaknimo na kraju još nekoliko zanimljivih pitanja vezano za lustraciju, kao primjerice, kako se može pokrenuti lustracija u Hrvatskoj? Dva su puta do pokretanje lustracije:

1. Političkom odlukom Sabora Republike Hrvatske.
2. Zahtjevom građana sa 10% potpisa građana koji zahtijevaju provođenje lustracije u Hrvatskoj.

Osobno sugeriram političku odluku, dakle odluku Sabora u kojem danas dominira HDZ, a kojom bi stranka na vlasti na taj način priskrbila simpatije hrvatskih građana i dokazala brigu za mir u Hrvatskoj, sada, 30 godina nakon oružanog završetka Domovinskog rata.

I da završim sa problemom lustracije u Hrvatskoj sa sugestijom da treba shvatiti kako je lustracija prvi korak uspostave stabiliteta države u kojoj su Hrvati, kao i svi koji vole i prihvaćaju ovu državu kao svoju, i koji žele radom i znanjem pridonijeti njenom razvoju i boljitku, dobrodošli. Tom prvom koraku slijedi drugi korak, a to je nadzor za održanje i zaštitu vrijednosti i svega što Hrvatska treba da bi uz podršku mira krenula bržim koracima u razvoj. Poljska je to osigurala unutar-nacionalni mir kroz tzv. sindikat „Solidarnost“, koji je nadpolitički oblik nadzora života i razvoja Poljske, a što treba i naša, danas ugrožena Hrvatska. Stoga završavam sa obrazloženjem lustracije Hrvatske, a u narednom, trećem dijelu, obrazložiti ću lustraciju u Poljskoj koja je postala uzor svim državama članicama Europske unije, posebno Hrvatskoj kao državi u dubokoj tranziciji.

Izv. Prof. dr. sc. Tihomir Luković

Zagreb, 17. kolovoza 2025.