By Približava se 15. siječnja – dan kada je Hrvatska 1992. međunarodno priznata.
Međutim, sve smo više svjedoci da kod nas takvi i slični povijesni datumi malo ili ništa ne znače, ili bolje rečeno o njima mladi gotovo nemaju pojima, umjesto da se i uoči toga dana održi barem jedan školski sat na tu temu.
Prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dr. Franjo Tuđman, u obraćanju naciji preko malih ekrana toga je dana uz ostalo rekao:
-„Današnji dan-15. siječnja 1992.- bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu četrnaest stoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti“.
Europska zajednica, koju su činile 12 zemalja (Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija) objavile su zajedničku odluku kojom priznaju Republike Hrvatsku i Sloveniju.
Toga dana, u Zagrebu je otvorena njemačka ambasada, što znači da je ova država prva koja je uspostavila diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom.
Bila je to iznimno radosna vijest za sve građane naše države, a poglavito za hrvatske branitelje.
Prije članica EU Hrvatsku su priznale i Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.
Ali, kad bi objavili kviz koja je prva država koja je priznala Republiku Hrvatsku malo bi ljudi, a osobito mladih to znalo. Riječ je o Islandu, koji nas je priznao još 19. prosinca 1991.
Što znamo o ovoj državi koja nije kalkulirala? Malo ili ništa, odnosno mnogi je ne bi znali naći ni na zemljopisnoj karti!
Toliko o poznavanju hrvatske povijesti!
Nu, kad se već prisjećamo ovog važnog dana, moramo se prisjetiti i što je dr. Franjo Tuđman 15.siječnja govorio brojnim spontano okupljenim građanima na zagrebačkom središnjem trgu u večernjim satima: Rekao je:
:„Kako bih mogao izdržati u svom uredu, a da nisam sa svojim narodom. Moj dan je protekao radno, kao obično, ali isto tako i posebno. Dan za koji smo živjeli svi mi kao i naši preci. Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države“ te dodao da će ovaj datum „biti uklesan zlatnim slovima u cijelu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana“.
Dva dana nakon toga, u Hrvatsku je doputovao Francessco Cossiga, predsjednik Republike Italije, prvi strani državnik koji je službeno posjetio Republiku Hrvatsku, a samo dan poslije u Zagreb je stigao i austrijski ministar vanjskih poslova dr. Alois Mock, i bio nazočan svečanom polaganju ploče s natpisom: Ambasada Republike Austrije (na Jabukovcu).
Ostalo je povijest.
Za ovaj iznimno značajan događaj, najviše su zaslužni hrvatski branitelji, od kojih su mnogi već tada dali svoje živote i zdravlje za ovo što danas imamo.
Međutim, kako vrijeme ide, sve se manje, kako smo već rekli, pozornosti pridaje danu priznanja Republike Hrvatske, baš kao i svemu drugome što je vezano uz Domovinski rat ili velikosrpsku agresiju.
Žalosno je i jadno, što se jedan dio hrvatskih građana, pa čak i političara, ponaša kao da smo ostvarili „banana republiku“, a ne državu.
Tog 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska postala međunarodno priznata, gotovo trećina zemlje bila je pod srpskom i inom okupacijom.
Na stvaranje hrvatske države i na njezine junake, ako se tako nastavi, još malo pa će nas, da se našalimo, podsjećati tu i tamo neki hrvatski branitelj kojeg ćemo susresti na ulici ili trgu, s hrvatskom zastavicom i bocom piva ili pak u invalidskim kolicima!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
