By Podjeli
Povijest je neumoljiva, ali posve predvidljiva komedija repriza.
Bilo da je riječ o krunisanim glavam s početka 20. stoljeća koje su prekrajale karte kontinenata, ili o modernim lokalnim “šerifima” koji u podrumima broje provizije, matrica njihova uspona, vladanja i neumitnog sloma ostaje zaprepašćujuće identična.
̌ ́ ̌ — ̌ .
̌ : ̌
Na samom početku svake takve biografije stoji sindrom hubrisa — oholost koja graniči s patologijom.
Bilo da se radi o njemačkom caru Vilimu II., osmanskom sultanu Mehmedu VI., ili modernim hrvatskim političkim figurama poput Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, psihološki profil oblikuje kombinacija malignog narcizma i potpunog odsustva empatije.
U njihovim glavama, zakoni i moralna pravila stvoreni su za “prosječne”.
Onog trenutka kada preuzmu poluge upravljanja — bilo državom, ministarstvom ili javnim poduzećem — uspostavljaju prepoznatljiv modus operandi:
• : Okružuju se udvornicima koji potvđuju svaku njihovu misao.
• ̌ :Kupuju odanost javnim novcem, imenovanjima po upravnim odborima i namještenim natječajima.
• :: Prisvojeni milijuni ne donose mir, nego paranoju.
Zgrću se umjetnine, satovi i gotovina, zakopavaju se bačve po dvorištima, grade se tajni podzemni bunkeri iza polica s knjigama, a gotovina se drži u prtljažnicima automobila.
Svi oni zaboravljaju : odanost kupljena privilegijama ili strahom traje točno onoliko koliko i poluga moći.
̌ ” “
Kako bi prikrili neobjašnjivi rast imovine, moderni moćnici kreiraju mreže “slamnatih ljudi”.
Nekretnine, vile na moru, zemljišta i tajni računi upisuju se na kumove, punice, rođake ili prijatelje.
Predsjednici sportskih saveza i ugledni odvjetnici poput Marijana Hanžekovića ili Davora Šukera ulijetali su s milijunskim jamčevinama u gotovini za Milana Bandića ili braću Mamić, glumeći financijske osigurače.
No, taj plan u sebi nosi sistemsku grešku. Onog trenutka kada Porezna uprava ili istražitelji analiziraju nesrazmjer prihoda i imovine, kum bez pokrića suočava se s poreznim računom od nekoliko stotina tisuća eura i prijetnjom zatvora.
Odanost tada puca u roku od deset minuta na zapisnik.
, ̌:
Jedna od najvećih zabluda palih vladara i direktora jest uvjerenje da su se “izvukli” ako pregrme prvi medijski val ili smjenu vlasti.
U pravnom sustavu, zastarni rokovi za tešku korupciju i organizirani kriminal iznose od 15 do 20 godina, dok za ratno profiterstvo i privatizacijski kriminal zastara uopće ne nastupa.
Cijena toga jest život u stalnom, iscrpljujućem nespokoju:
• :Fizički slom pod teretom paranoje — svaki prolazak policijskog vozila ispred kuće i svako zvono u šest ujutro izazivaju grč u želucu.
• đ :Čak i kad pobijede na domaćem terenu, trošenje neprijavljenog novca po luksuznim europskim skijalištima i hotelima bilježe inozemne službe i europski tužitelji (EPPO).
• ́: Posrnuli političari i direktori javnih poduzeća zadnje su godine proveli u uvjerenju da ih u svakom restoranu prati oko stranih i domaćih službi.
, ̌ ” “
Kada rešetke Remetinca ili policijska traka oko kuće konačno presijeku mrežu, nastupa radikalni preokret. Jučerašnji “polubogovi” preko noći ostaju ogoljeni.
Dojučerašnji suradnici prvi pretrčavaju na drugu stranu ulice, mediji i društvene mreže pretvaraju ih u predmet sveopće satire, a narod na ulici — u činu uličnog suda — na njih pljuje u prolazu ili im pljuje u kavu na terasi kafića.
Unatoč svemu, psihološki obrambeni zid nikada ne puca iznutra. Gotovo nitko od njih — od Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Dragana Kovačevića, Andrije Mikulića, pa do nekadašnjih direktora i lokalnih šerifa — neće priznati krivnju. Uvijek je u pitanju ista rutina:
“Nisam kriv. Ovo je politički obračun, podmetnuli su mi pojedinci iz službi jer sam im smetao.”
Na kraju te galerije moćnika, Milan Bandić stoji kao jedinstven i najmračniji primjer u kojem je sama biologija pretekla pravosuđe.
Vladao je Zagrebom više od dva desetljeća građenjem nezabilježene mreže klijentelizma i populizma, da bi na vrhuncu sudskih procesa u aferi Agram i brojnih istraga iznenadnom smrću 2021. godine izveo jedini manevar koji niti jedan sud ne može osporiti.
Njegovim odlaskom kazneni su postupci obustavljeni bez pravomoćne presude, čime je izbjegao potencijalnu zatvorsku kaznu, gubljenje imovine i dugogodišnje plaćanje odvjetničkih timova.
Izmaknuo je pravosudnom pravorijeku, no iza sebe je ostavio grad u dugovima, razbijenu politiku i ime koje je u kolektivnoj svijesti ostalo zapamćeno kao trajna opomena o cijeni neumjerene i nekontrolirane moći.
: ̌ ́
I tu dolazimo do najdramatičnijeg ciničnog obrata čitave priče.
Svo to nakupljeno bogatstvo, izvučeni milijuni iz javnih poduzeća, ministarstava, Ina-e, HGK, Hrvatskih šuma ili Zagrebačkog holdinga, na kraju uopće ne posluži onima koji su ga ukrali, niti se u potpunosti vrati u državni proračun.
Kroz sudski maraton koji traje po 15 ili 20 godina, uz stotine ročišta, žalbi i vještačenja, taj se novac polako pretvara u honorare elitnih odvjetničkih ureda.
Jedini stvarni i trajni pobjednici tog sustava ostaju likovi poput Čede Prodanovića ili Jadranke Sloković.
Moćnici koji su mislili da zgrću imovinu za sebe i svoju djecu, na kraju ispadnu samo “sakupljači gotovine” koji su čitav život radili kako bi na kraju osigurali mirnu mirovinu svojim odvjetnicima.
́?
Od cara Vilima II. koji je u nizozemskom izgnanstvu cijepao drva, preko Karla Habsburškog koji je umro u siromaštvu na Madeiri, pa sve do modernih regionalnih aktera koji s “bojom pepela” na licu sjede po gradskim kafićima i uvjeravaju prolaznike da su žrtve zavjere — pouka ostaje nepromijenjena.
Danas, dok neki novi direktori, načelnici, ministri i lokalni moćnici potpisuju štetne ugovore, broje provizije na šankovima svojih privatnih klubova i upisuju stanove na kumove, uvjereni su da su pametniji od svih koji su pali prije njih.
No, pijesak u pješčanom satu se slijeva. Predmet se već puni, registri se pretražuju, a prostor oko njih polako se sužava. Pitanje uopće nije hoće li pasti — pitanje je samo: ́?
Gordan Sataić
Podjeli
