By U Zagrebu je 25 travnja 1991. godine, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman sazvao Vrhovno državno vijeće koje je na svojoj sjednici odlučilo da se 19. svibnja iste godine raspiše referendum, te da se u tom smislu poduzmu sve potrebite radnje vezano za njegovu provedbu (formiranje republičkih i općinskih komisija, osiguravanje tehničkih uvjeta itd.), kako bi isti bio uspješno proveden.
Ovo tijelo predložilo je da se građanima Republike Hrvatske ponudi izbor između dvije mogućnosti: prve – po kojoj bi Republika Hrvatska kao samostalna i suverena država koja jamči sva prava svojim građanima pa i nacionalnim manjinama mogla stupati u saveze s drugim republikama i druge – po kojoj bi Republika Hrvatska ostala u sastavu SFRJ.
Dakle, referendumska pitanja su tako koncipirana da su sve optužbe za “separatizam” i bilo kakvo jednostrano postupanje unaprijed isključene, pogotovu ima li se u vidu kako je i sam (formalno važeći) Ustav SFRJ članicama Federacije izrijekom priznavao pravo na “samoodređenje do odcjepljenja”. To među ostalim svjedoči kako je tadašnje hrvatsko državno vodstvo postupalo mudro i razborito izbjegavajući sve zamke koje su mu postavljali unitaristi iz Srbije, Crne Gore i vrha JNA koji su uporno tražili razlog za uvođenje izvanrednog stanja i državni udar.
Podsjetimo kako je ova odluka donesena u vrlo složenim okolnostima s kojima se Republika Hrvatska suočavala od veljače 1989. godine i prvih velikosrpskih huškačkih mitinga (u Kninu, Kosovu Polju – kod Knina, u Srbu na Petrovoj gori i drugdje), do sličnih skupova u Belom Manastiru, Borovu Selu i Jagodnjaku (održanima u razdoblju od 6. veljače do 21 travnja te 1991. godine), te nakon toga što su srpski teroristi kao poražena strana (u sukobima s hrvatskim redarstvenicima u Pakracu i na Plitvicama) uz potporu Srbije, Crne Gore i JNA nastavili s još češćim i žešćim provokacijama. Otrovne riječi mržnje koje su dolazile iz Beograda i Titograda, ali i iz Knina, Gračaca, Obrovca, Petrinje, Šegestina, Donjeg Lapca, Srba, Borova Sela, Jagodnjaka i drugih mjesta sa srpskom većinom u Hrvatskoj uz otvorene najave rata za “zapadne srpske granice” svjedočile su o tomu kako neće sve ostati na verbalnoj agresiji i sporadičnim incidentima. Zato se na vrijeme trebalo zaštititi u mjeri u kojoj je to bilo moguće i pripremiti za ono što je slijedilo, jer poslije oružanih sukoba s teroristima u Pakracu, na Plitvicama i nakon zvjerskog pokolja što su ga počinili nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja), bilo je bjelodano da oni neće prezati ni od najgorih zločina kako bi ostvarili svoje naume.
Građanima su na referendumu 19. svibnja ponuđena dva pitanja. “Prvo pitanje, na plavom listiću, glasilo je: :
‘Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?’
Drugo pitanje, na crvenom listiću, bilo je:
‘Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?’
Prema Izvješću Republičke komisije za provedbu referenduma od 22. svibnja 1991., na referendum je moglo, na temelju biračkih popisa, izaći 3.652.225 glasača.
Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. “Za” je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.
Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.”
(Vidi: https://www.sabor.hr/hr/o-saboru/povijest-saborovanja/vazni-datumi/19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnosti; stranica posjećena 22. 4. 2021.)
Nikada prije niti nakon toga u Republici Hrvatskoj nije bilo ni približno takvog konsenzusa oko vitalnih nacionalnih pitanja, niti je takav odziv građana zabilježen od tog 19. svibnja 1991. godine do danas ni na jednim izborima. Za samostalnost Republike Hrvatske i protiv ostanka u SFRJ glasovalo je preko 75% građana s pravom glasa upisanih u birački popis i to dovoljno govori s koliko se želje i nade očekivala samostalna, suverena, slobodna i demokratska Hrvatska.
Na temelju ovako iskazane slobodne volje hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske, te poslije neuspjeha pregovora o demokratskom i mirnom razrješenju krize u SFRJ, Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti.
Ovakav ishod referenduma – na kojem su građani Republike Hrvatske u golemoj većini glasovali za samostalnost a protiv daljnjeg ostanka u Jugoslaviji, bio je polazište za još jednu vrlo važnu odluku koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada iste godine, a ticala se raskida državno-pravnih sveza sa ostalim republikama i pokrajinama u okviru SFRJ, što je u formalno-pravnom smislu imalo značenje proglašenja državne samostalnosti.
Još jednom treba napomenuti kako Republika Hrvatska od početka jugoslavenske krize nije povlačila nikakve jednostrane i protuustavne poteze i da je njezino ponašanje bilo posve u skladu s tadašnjih Ustavom SFRJ, ali je u svakom trenutku štitila svoja temeljna prava.
Za razliku od Hrvatske, Srbija, Crna Gora i JNA su sve učinili da sruše pravni poredak zemlje i to je bilo očito još od razdoblja tzv. antibirokratske revolucije 1988/89. godine, kada su nasilno – metodom ulice – srušena politička vodstva Vojvodine i Crne Gore a Skupština Kosova pod uvjetima okupacije primorana sama dokinuti vlastitu autonomiju. Nasilno mijenjanje ustavno-pravnog položaja pokrajina i svrgavanje republičkih tijela vlasti bili su akti izravno usmjereni na razaranje pravnog poretka i jedinstva zemlje, a Srbija je bivšoj SFRJ konačan udarac zadala u ožujku 1989. godine, kad je proglasila svoj separatni republički ustav prema čijim su odredbama savezni zakoni i propisi primjenjivani na ovu republiku samo ako su bili u njezinom interesu – u svim drugim slučajevima prednost se davala Ustavu SR Srbije. Ta vrsta ekskluzivizma i nametanje rješenja drugim članicama Federacije (pa i silom i po cijenu rata), bilo je nešto što se nije moglo prihvatiti.
TV Kalendar, 19. svibnja 1991., referendum o hrvatskoj samostalnosti: https://www.youtube.com/watch?v=EL2hlLaX-rI&ab_channel=Amir%C5%A0aki%C4%87
Zlatko Pinter
