By U bremenitu i slavnu hodu hrvatskoga naroda kroz povijest, mjesec svibanj zauzima posebno mjesto. U memoriji našega nacionalnog bića svibanj je u svim svojim danima, satima i minutama prožet našim križnim putovima, izdajama, mukama, kalvarijama i raspećima. Svibanj je mjesec u kojem je hrvatska zemlja smrtnim sjemenjem bila posijana i u kojem su u znane i neznane Jazovke jame i bezdane bile bacane i ubijane tisuće i tisuće i hrvatskih ljudi i s njima sve nade u narodni opstanak i budućnost. Svibanj je mjesec u kojem je smrt htjela pobijediti život i svaku pomisao da ti masovni i stravični zločini nemaju zadnju riječ i da će hrvatska mučeništva uroditi plodovima života. Da će 45 godina kasnije ipak svanuti i 30. svibanj, rođendan, Dan naše hrvatske državnosti, da će netom nakon toga uslijediti novi rat i pokušaj ostvarenja novoga Bleiburga i genocida nad hrvatskim narodom, novih stratišta, pokolja, jama i užasa: Škabrnjâ, Vukovarâ i Ovčarâ…
I u svibnju, tom mjesecu naših nesreća, ali u konačnici mjesecu slave i pobjede, rodilo se niz značajnih hrvatskih ljudi. Je li slučajno da su rođeni baš u svibnju? Nije, nema u hrvatskome svibnju slučajnosti. Spomenut ćemo ovom svečanom prigodom samo dvojicu: Alojzija Viktora Stepinca, Viktora, pobjednika (koje li simbolike u njegovu drugome imenu !) rođena 8. svibnja 1898. i Franju Tuđmana rođena 14. svibnja 1922. godine. Stepinac, duhovna i moralna vertikala 20. stoljeća, bio je u paklu 2. svjetskoga rata, pa potom u poraću i jugo – komunističkom, velikosrpskom režimu i teroru blaženi, sveti prethodnik svega onoga što je naš naraštaj, predvođen Franjom Tuđmanom, ostvario. Ta dva čovjeka, dvije su stožerne osobe, dva nosiva stupa našega duhovnog, moralnog i državotvornog identiteta. Stepinac je duša, duh našega naroda, a Tuđman srce, kroz koje su ostvarena stoljetna nastojanja, silne žrtve i napori, da se uspostavi slobodna, nezavisna i međunarodno priznata Hrvatska država.
Franjo Tuđman je bio povjesničar, državotvorac, vojskovođa i prvi predsjednik Republike Hrvatske. U njegovoj se osobi i djelu na najbolji način očitovala i hrvatska povijest kao učiteljica života. Iz nje je vadio poučke i zaključke, na našim povijesnim promašajima, pogreškama i zabludama uočavao razloge naših poraza i neuspjeha. Izvlačio vidljive i nevidljive niti iz svih njenih sastavnica i uzimao ono što je pozitivno, a odbacivao i kritizirao negativno. Dokraja je osjećao bilo svoga naroda i čekao trenutak da ga povede prema slobodi i konačnom ostvarenju države. Odbacivao je kao malo tko u našoj povijesti, neslogu i podjele, tražio je nacionalno, hrvatsko – hrvatsko pomirenje, znajući da je bez toga nemoguće sagraditi državu i pobijediti u Domovinskome i obrambenom ratu. Franjo Tuđman je ostvario sa svojim narodom jedno i drugo.
Na nama i na budućim naraštajima ostaje obveza da to veliko djelo sačuvamo unatoč detuđmanizatorima i dekroatizatorima, koji i danas uporno na razne načine siju sjeme beznađa, podjela i razdora.
Antu Starčevića hrvatski narod zove ocem Domovine. Stjepana Radića naziva učiteljem hrvatskoga naroda. Franjo Tuđman je oživotvorio djela i nastojanja ove dvojice velikana, koje zasluženo častimo ovim časnim nazivima. U blaženiku Alojziju Stepincu hrvatski narod ima nebeskoga zagovornika. Stota obljetnica rođenja Franje Tuđmana je prilika da ga nazovemo Utemeljiteljem. Utemeljiteljem Republike Hrvatske! Imat ćemo tako kao narod uz Oca, Učitelja, Zagovornika – i Utemeljitelja. Bez ove četvorice velikih ljudi nemoguće je sagledavati prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda i države.
general Ivan Tolj, književnik
Mladen Pavković, novinar i publicist
prof. dr. sc. Andrija Hebrang
general Ivan Kapular
akademik Ivan Aralica
akademik Kuzma Kovačić
akademik Josip Pečarić
akademik Stjepan Damjanović
akademik Luko Paljetak
Antun Vrdoljak, redatelj
red. prof. art. Joško Ševo
prof.dr.sc. Slobodan Prosperov Novak, književnik
Zlatko Krilić, književnik
Božidar Petrač, književnik
Đuro Vidmarović, književnik
Hrvoje Hitrec, književnik
Neven Jurica, književnik
Ivan Kramar, književnik
