By Potkraj radnog vremena, negdje oko četiri sata iza podne nazvao je Šola i pozvao me na slavlje izborne pobjede u Sesvetama. Rekao je s ushićenjem:
– Dođi, pečemo vola na ražnju i dobit ćeš komada!
– Doći ću, stari moj, ali …
– Šta, ali. Komad je u pitanju. Ali, kakav?
– Vidjet ćeš kad dođeš.
Kad stigoh na kraj grada uvelike se slavilo. Vol se vrtio na ražnju, odsjecali se bokuni, pilo se, pjevalo, tamburalo, ludovalo u općem urnebesu čitavim jednim zagrebačkim kvartkom, odjekivala je pjesma i svirka, a ja sam sjedio odsutan, dalek, prepušten na milost i nemilost crnim mislima, kojih se nisam uspijevao nikako osloboditi. Šola je to zamijetio, a i neka dama (komad), koju je meni namijenio, a koja me, moram biti iskren i priznati, da me ta lijepa žena nekako nije zanimala, a ne znam zašto. Nije mi bilo do onih stvri! Šola upita:
– Šta ti je?
– Ništa.
– Znam te dobro. Daj kaži i živni, jedi nešto, popij, što si se smrzao i sneveseo kao da si došao na pokop, a ne na slavlje izborne pobjede.
– Strah me, prijatelju.
– Čega i koga, zaboga.
– Dok mi pečemo volove, oni naoružavaju četnike.
– O čemu pričaš, pjesniče!? Pusti muze na pašu, a proveseli se s nama. Imaš svega na stolu i komada pokraj tebe. Zar to ne vidiš.
– Govorim ti da oni naoružavaju četnike dok mi pečemo volove. Kako me ne čuješ. Ne šalim se, prijatelju!
– Kakve četnike. Gdje su četnici?
– Ima ih i među nama. Tu su, pritajili se, kao da slave, a spremaju nam užase.
– Daj što ti je, kakve su to crne misli i gluposti.
– Ništa, ništa, samo sam tako. Eto, recimo da su to gluposti, da su me spopale neke bezvezne misli. Eto, pokušat ću biti veseo pred velikim zlom na pomolu, pred nevrijeme, pred oluju, pred užase…
Onda je on šapnuo u moje uho:
– Mani te gluposti. Vidiš li kako te guta očima. Pitala me hoćeš li doći. Oduševljena je tvojim govorom prije izbora kad si ovdje bio. Daj uradi nešto. Komad je to!
– Tužno je biti muško u ovo doba.
– Ti opet. Spusti se na zemlju iz poetskih visina.
– Na zemlji sam čvrsto. Bitno je ne otići pod zemlju.
– Ma daj, što ti je? Lati se komada, čovječe.
Latio sam se komada volusine koji se još uvijek vrtio, a oni što su oko njega radili, odsijecali su noževima komade i dijelili po stolovima. Prišao sam i komadu od žene. Ona se nekako čudno uvijala, pogledavala me vraški izazovno, a ja sam posve trijezan lupnuo:
– Gospo Marija, Hrvatska će uskoro postat Kalvarija.
– Sad mi je jasno zašto ste takvi vi pjesnici.
– Blizu sam vas i nikakve koristi od mene, zar ne!
– Tko bi rekao da ste tako hladni, oprostite. Meni su o vama napunili uši kao o pjesniku, koji ima veliko srce.
– Imam ga, evo ovdje – rekao sam i stavio ruku na srce, koje je udaralo istim ritmom kao da sjedim kraj panja, a ne kraj lijepe, mlade rasne ženske, koju je majka priroda bogato obdarila ženskim milinama.
– Za koga kuca, može li se znati?
– Za Hrvatsku, gospo draga.
– Samo za Hrvatsku – rekla je zavodljivim glasom u kojem bijaše prijekora koji žene čine kad nastoje u muškarcu probuditi ono nešto što uznemiri krv i rasplamsa zatomljene osjećaje i tek probuđene strasti.
– Evo vidite, gospo draga, kad biste sada mogli rukom izvaditi moje srce i staviti ga na vaš lijepi dlan imalo bi oblik kifle – Hrvatske.
Poslužio sam se Bruninom taktikom i nastavio joj tiho govoriti, šaputati u uho da to moje srce počelo je strepiti dok kuca. Ono se počelo bojati, gospo draga.
– Vi ste jako duhoviti. Srce kao Hrvatska. Samo ne razumijem strah. O kakvom strahu govrite, oprostite!?
– Glad i strah su alfa i omega svega, znao je reći veliki pjesnik Tagore. Gladi nema dok smo blizu pečenog vola, a strah se pomalja sa istične strane i useljava u moje srce. Vas nije ništa strah? Vi nemate straha?
– Čega bih se bojala. Vidite kako su ljudi sretni i veseli oko nas. Prošli izbori. Pobijedila prava stranka. Čemu uopće strah. Ne razumijem vas, vjerujte mi, gospodine.
– Uskoro ćete shvatiti zašto sam vam ovo počeo govoriti večeras u ovoj šumi, na kraju grada, gdje sve odzvanja od pjesme i veselja, gdje ljudi daju oduška radosti poradi rađanja slobode u ovoj lijepoj i nesretnoj zemlji, koju odmila nazivamo Lijepa naša..
Onda je ona predložila da zaplešemo. Ja sam nevoljko priznao da nikad nisam plesao, da ne znam plesati.
– To je nemoguće, gospodine.
– Žao mi je, ali je tako. Ne znam plesati, niti sam ikada plesao, a ne znam se puno ni radovati.
– Zašto?
– Ne bih vam znao objasniti. Takav sam kakv sam.
– I nikada niste plesali.
– Nikada i nigdje, vjerujte mi. Znate, ja sam vam čobanče rođeno na padini jedne mitske, visoke planine, čobanče koje je učilo razne škole, a neke izučio, a u sebi i biti, ostao pastirčić, čobanče koje i danas sanjari stećke, razigrane janjce oko njih i potoka, orača u brazdi, polje u cvatu. Živio sam u više gradova, a nigdje se nisam dobro osjećao. Iz lijepe doline mojega djetinjstva bačen sam sudbinom na asfalt, u ovaj gradski metež i jurnjavu, a nisam uspio nakalemiti se na ovaj umjetni, velegradski život. A vi ste rođeni?
– U Zagrebu – kazala je i milo me pogledala. Ta milina razlila se po meni poput tople vode koja draška i raduje, pa me ošinula zavodnički pogledom.
– Nemojte me tako gledati – kazao sam drsko.
Ona se začudila, gotovo povrijedila i odsjekla:
– Nemojte biti tako neugodni.
– Ali, ja sam jedan nesretan čovjek koji se svega odrekao osim sna o slobodi Hrvatske i slobode govora. Moje bogatstvo su riječi i san o slobodi u zemlji Hrvata.
– Znate što, gospodine – izlanula je pomalo srdito – vi ste nestvaran čovjek. Imate li vi uopće tijelo?
– Kako vidite imam glavu, noge, trbuh, dva oka u glavi i dva uha na glavi, nos, kosu, srce, pluća, bubrege, ruke …
– I što još – vragolasto je upitala kao šiparica.
– Imam i ono – kazao sam tiho i dodirnuvši se ramenima nasmijali smo se. Ona je spustila ruku na moju, a ja sam, bogtepito zašto, rekao osorno:
– Sebi ruke.
Ona me pogledala sažalno, prijekorno i posve sam bio siguran da me počela u sebi prezirati i kovati kako me ukrotiti, prisvojiti, a možda i poniziti, jer sam u njezinim očima postajao sve drskiji, neugodniji, čudniji.
Onda je Šola prišao, stavio jednu ruku na moje rame, drugu na njezino i tiho rekao:
– Uspjela si nasmijati zabrinutog i umišljenog pjesnika. Ako ga još dotučeš dražima, onda si ona prava.
– Ona je lijepa kao moja krava – bubnuo sam.
– Oprostite, vi ste obični primitivac, seljačina. Kako me možete usporediti s kravom.
– Vesnice, takav ti je on. To je njegov način udvaranja. Čut ćeš ti još bisera – pokušao je umiriti stvar Šola.
– A hoćete li čuti zašto sam vas usporedio s kravom.
– Ne želim uopće o tome čuti. To je, oprostite, neukusno, ružno. Kako možete tako nešto. Fuj!
– O ukusima nećemo zboriti. Imali smo lijepu kravu, zelenkaste dlake. Imala je vitke noge poput gazele, predivan vrat, velike, pametne oči, veliko vime. Davala je puno mlijeka i hranila nas sedmero braće i sestara. Nisam vas htio povrijediti, gospo draga, ali silno ste me podsjetili na Zekulju koje se i danas sjećam i plakao sam kad ju je otac morao prodati da bi platio porez i kupiti u kuću ono najnužnije za život. Kasnije sam išao u strininu kuću i donosio zdjelicu mlijeka. Pet puta se telila, dok je otac nije prodao u Varošu. Bilo je lijepo imati takvu kravu.
Ona se počela meškoljiti na sjedalici, mrštiti, pak mi se činilo da će se svakog trena dići i otići. Možda sam to i htio. Ne znam koji mi je vrag bio, pak sam nastavio:
–Znam da je neumjesno što sam vas usporedio s našom kravom. Mogao sam vas usporediti s bedevijom, ali nisam. Možda ste sličniji bedevij Joci.
– A što je to bedevija? – upitala je nakinđurena dama, koja je imala šarm isto onoliko koliko bedevija, ali nikako koliko i krava Zekulja. Počeo sam objašnjavati.
– Vidite, gospo draga, sve ima svoje vrijeme i svoje doba, svoje obličje, svoje lice i naličje, svoj mali život i svoju sudbinu. Slični su ljudi i životinje. Vi ste bili dijete, pa djevojčica, pa djevojka, a sada ste žena u najljepšim godinama, kasnije ćete biti nečija žena ako već niste, majka i na kraju baka. Tako je i s kobilom, odnosno bedevijom. Kad ždrijebe dođe na svijet, onda kažemo da je ždrijebe, pa rastući postaje ždrijebica, pa bedevija, pa kobila i na kraju kobiletina. Vi ste sada popravo kao bedevija, ugojena, raskošna, lijepih sapih na koje bi mnogi se rado đilitnuli, zajahali i jedrili kroz vrijeme i proctor.
– Vi ste obična seljačina – odbrusi dama koju sam uvrijedio usporedivši je s bedevijom…
Nastavlja se
Ante Matić
