ZAPRAVO MAKOVIĆ VRIJEĐA HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST…

Čini se da je Maković pročitao kako mu se rugamo što ga se predstavlja akademikom. Pogledajmo kako se pokušao izvući iz te neugodnosti:

Naime bavio se svojom strukom POVJESNIČARA UMJETNOSTI. Sjetimo se kako je to opisao Zvonimir Hodak u svojoj kolumni:

„Analiziraš tekstove i slike drugih, a da sam nisi napravio baš ništa. Zorica Gregurić prezentira stanje stvari. Maković: Citati – 1 dokument, Pečarić – 8142. Naime, tu ne vrijedi nogometno pravilo o bodovima koje si nakucao nego samo broj citata u relevantnim publikacijama. Jedan citat prema 8142 citata. Sve je jasno. Klasičan blef naše ljevice.“

To nam je pokazao u razgovoru sa Zrinkom Vrabec Mojzeš, „Nacional,“ 17. 09. 2024.:

ZVONKO MAKOVIĆ: ‘HAZU? Takve su se stvari radile za vrijeme Ceaușescua. Evo što me zgrozilo…’

Samo prvo pitanje je bilo o izložbi, i u skladu s Hodakovim komentarem odgovor je bio najkraći bolje reći dugačak koliko i pitanje.

Odmah se prešlo na njegovo ‘demonstrativno istupanje’ iz HAZU Evo pitanja i početka njegovog odgovora koji je bio više od dva puta dulji od onog iz struke::

NACIONAL: Nedavno ste demonstrativno istupili iz članstva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što je prilično odjeknulo u javnosti. Zašto ste donijeli takvu odluku?

HAZU meni nikada nije imponirao. Uvijek sam sebe doživljavao prvenstveno kao povjesničara umjetnosti, nastavnika, književnika. No zahvaljujući mojoj šefici i mentorici Veri Horvat-Pintarić koja me odgojila i prepustila mi katedru, ja sam prije 18 godina postao član HAZU. Imao sam i reizbor koji je prošao bez problema, i moj status je neupitan(…)

POSTAO JE ČLAN HAZU. I ja sam član HAZU, ali ja sam akademik, a on je Član suradnik. Kako su ga poslije ‘demonstrativnog istupanja’ predstavljali kao akademika, pošteni znanstvenik bi demantirao takvu neistinu. A on koristi ‘član HAZU’ koje i dalje čitatelji mogu ‘shvatiti’ onako kako ga se lažno predstavljalo.

Podsjetit ću kako je njegovo članstvo u HAZU (Član suradnik) početni stupanj u koji se primaju mlađi znanstvenici i umjetnici od kojih se očekuje da postanu akademici. Neki su uspješni, pa to postanu, neki nisu pa to ne postaje. Nekad su išli na reizbor poslije deset godina, ali politika HAZU je pomlađivanje pa više ne vršimo reizbor jer tako se daje mlađima više mjesta da kao Članovi suradnici pokušaju postići viši stupanj. Naravno, da Makoviću nije ni moglo ‘imponirati’ članstvo u HAZU kada je doktorirao 1996. s 49, da bi dvije godine kasnije 1998. postao docent, a 2004. je postao izvanredni profesor . U tom zvanju je bio pa je 2006. postao Član suradnik HAZU s 59 godina života. Zvanje koje odgovara mlađim znanstvenicima i umjetnicima za to zvanje, ali ne i godine. Na primjer ja sam Član suradnik postao s 44, a akademik s 52., mada ima kolega koji su to postajali i mlađi od mene, pa i s Filozofskog fakulteta. Dvije godine kasnije 2008. postaje i redoviti profesor na fakultetu s 61. godinom života. A četiri godine prije nogo je 2012. umirovljen.

Lijepo je vidjeti kako je ipak zahvalan svojoj mentorici Veri Horvat-Pintarić, jer je doista morao imati veliku pomoć od nje kada je uspio tako brzo doktorirati s 49 GODINA.

Njegova mentorica je bila akademkinja pa je jasno i zašto je po stare dane i postao Član suradnik, i zašto nije uspio postati akademik. Ona je umrla ove godine pa ne znam je li uopće pokušala pa nije uspjela da od nekog tako ‘uspješnog’ napravi akademika, ili nije to ni pokušala.

Zato mu sada priskaču u pomoć svi glavni mediji da isprave taj njen ‘propust’.

Da bio je 18 godina Član suradnik i ‘demonstrativno istupio’ iz HAZU.

Da umreš od smijeha.

I treće (posljednje) pitanje je bilo o HAZU. Odgovor je bio dulji od njegovih odgovora na oba pitanja:

 

NACIONAL: Što je bio okidač i jesu li došle reakcije kolega iz HAZU na tu vašu odluku?

 

Moram spomenuti da Maković kao čovjek koji je postao doktor znanosti s 48, a Član suradnik HAUI s 59 i u tom zvanju je 18 (OSAMNAJEST) godina, dakle kao onaj koji nije uspio postati akademik protestira protiv politike HAZU:

„Po tim uputama netko tko je navršio 70 godina više ne može ući u HAZU kao redovni član, a tko je navršio 48 godina kao član suradnik.“

Politika koja očito pokazuje koliko je Maković neuspješan, pa vidimo s njegovim postupkom i hajkom koju provode kako je opet Hodak u pravu kada kaže:

„Sve je jasno. Klasičan blef naše ljevice.“

Da umreš od smijeha.

Najveći dio njegovog odgovora je o neizboru ‘povjesničara – Uklanjatelja’, kako je dr. sc. Stanka Andrića nazvao veliki hrvatski kipar akademik Kuzma Kovačić, za koga se ne može primijeniti ono kako je Hodak opisao Makovića („Analiziraš tekstove i slike drugih, a da sam nisi napravio baš ništa“):

 

„Međutim, ono što je prevršilo mjeru jest činjenica da Stanko Andrić, vrsni znanstvenik i povjesničar, nije primljen, iako je dobio podršku svog razreda društvenih znanosti, odnosno povjesničara i to zato što se u diskusiju upleo auto-didakt, inače matematičar Josip Pečarić koji je poznat po najmračnijim tumačenjima novije povijesti i povijesnom revizionizmu. On je očito uspio spriječiti Andrićevo primanje u HAZU. Osnovni problem koji je Pečarić isticao bio je taj što je Andrić u jednom svom stručnom tekstu objavljenom u povijesnom časopisu problematizirao prijedlog da se Institut za povijest nazove imenom Franje Tuđmana, za kojeg se dobro zna kakva je bio kategorija znanstvenika. Pa takve su se stvari radile za vrijeme Ceaușescua. Najviše me pogodilo to što se oni koji su preporučili Andrića uopće nisu javili da ga brane. I konačno, tu je i tužba zbog Bukovčeve slike „Mlada patricijka“ koja je oduvijek bila na jedinom relevantnom mjestu, u Modernoj galeriji, iako je u vlasništvu HAZU koje nitko ne osporava. I umjesto da je izložena, ona je sada u nečijoj sobi, u bunkeru HAZU. A onda su je za božićni prijem stavili ispod bora. To je mene zgrozilo.“

https://www.nacional.hr/zvonko-makovic-hazu-takve-su-se-stvari-radile-za-vrijeme-ceausescua-evo-sto-me-zgrozilo/

Moram priznati da mi je drago što Maković stalno ponavlja da sam ja autodidakt (‘samouk; poznavalac neke znanosti, umjetničke djelatnosti ili zanatskog zanimanja, koji je do tog stupnja izobrazbe došao sâm, bez tuđeg poučavanja ili upućivanja’). Makovića bi se moglo definirati kao fah idiota.

(‘totalna neznalica za sva područja života osim za usko specijalizirano područje njegovog interesa’).

Zgodno je doista usporediti jednog autodidakta i jednim fah idiotom.

Još smo pa skoro vršnjaci: on je godinu dana stariji. Po datumu rođenja mogao je krenuti u školu i dvije godine prije mene. Ja sam diplomirao 1972 na Elektrotehničkom fakultetu koji je bio petogodišnji u desetom tzv. apsolventskom semestru kao prvi u generaciji upisa (300 redovitih i 300 vanrednih studenata) s diplomskim radom iz Atomske fizike, a on je diplomirao 1973. na Filozofskom fakultetu četverogodišnji fakultet. Ja sam magistrirao 1975. (na ETF-u s magistarskim radom iz iz geo-znanosti jer sam radio u Geomagnetskom institutu), a Maković 1982. Godinu dana kasnije odlučio sam se baviti matematikom i doktorirao 1982. na Elektrotehničkom fakultetu, a Maković je kako sam već spomenuo doktorirao 1996.

Objavljivao sam radove i u časopisima: Vesnik-Geofizika, Radio veze.), Tehnika-Elektrotehnika, Physical Review A, Astrophysis and Space Science, a i bio na konferencijama: ETAN, Finite El. in Water Resources, Hydrosoft (izlagao metodu određivanja položaja bunara koju smo prof. Radojković i ja razvili po mojoj ideji), Sr. Simp. Prim. Elektrost. Jug. Kong. Teor. Prim. Mehanike,  Jug. Simp. Hidrogeol. Inž.

Naravno to i ne spominjem jer sam ipak u matematici napisao preko 1300 radova objavljenih u znanstvenim časopisima i po tome sam mešu deset najproduktivnijih matematičara u svjetskoj povijesti.

A školovani stručnjak Maković koji je bio Član suradnik u Razredu za umjetnost?

Kako bi rekao Hodak analizirao je tekstove i slike drugih, a da sam nije napravio baš ništa!

Da umreš od smijeha!

Kad već pišem o fah idiotu moram priznati da se utjecaj njegove mentorice koja je bila akademkinja vidi i iz samog kraja njegovog odgovora na to pitanje.

Zgrozilo ga je kao POVJESNIČARA UMJETNOSTI Bukovčeva slika u nečijoj sobi, ali i ne spominje da je Andrić ‘povjesničar – Uklanjatelj’ uklonio iz prostorija Instituta bistu Utemeljitelja RH koja je kao spomenik postavljena u tom Institutu i koja je djelo poznatog hrvatskog kipara Kruna Bošnjaka. A da to je bista Franje Tuđmana ‘koji je poznat po najmračnijim tumačenjima novije povijesti i povijesnom revizionizmu’. To je rekao – zapravo – za mene, ali svi znamo da takvi kao što je Maković znaju da za Tuđmana kažu da je RODONAČELNIK POVIJESNOG REVIZIONIZMA.

Fah idiot koji nikada ništa nije napisao iz povijesnih znanosti tvrdi za Franju Tuđmana: „za kojeg se dobro zna kakva je bio kategorija znanstvenika“.

A onda klasika_ LAŽ. Tvrdi: „Najviše me pogodilo to što se oni koji su preporučili Andrića uopće nisu javili da ga brane.

Sada treba objasniti i naslov ovog teksta, zar ne?“

Pa problem je što su se javila dvojica, a ja sam im replicirao. Svojim javljanjem još su više ukopali ‘povjesničara – Uklanjatelja’

A dok je naš fah idiot pokušavao doktorirati, ja sam već objavljivao tekstove iz povijesti:

HISTORICAL ARTICLES

1. J. Pečarić, Hrvatska i Zaljev hrvatskih svetaca, Vjesnik HAZU, 1-3/1995, 75-87.
2. J. Pečarić, Boka i Hrvati, “Dubrovnik”, Časopis za književnost i znanost 4/1995, 255-262.
3. J. Pečarić, Hrvati Boke Kotorske od 1918.godine do danas, Zbornik radova s Medjunarodnog simpozija “Jugoistočna Europa 1918.-1995.”. Zadar 28.-30.rujna 1995. “Mostarensija”, Časopis za humanističke znanosti Sveučilišta u Mostaru, 4, 1996, 33-43. Iseljenički zbornik 1995-1996, str. 290-300.
4. A. Pečarić and J. Pečarić, Biskup Strossmayer i knjaz Nikola, “Zadarska smotra”, Časopis za književnost, znanost i umjetnost,1-2, 1995, 151-166.
5. J. Pečarić, Načelo reciprociteta – zahtjev Hrvata Vojvodine i Boke kotorske, Zov Srijema, br. 2., 1. svibnja 1995.
6. D. Raffaelli and J. Pečarić, Tekstil u povijesti Hrvata Boke kotorske, Tekstil, 5 (45) (1996), 249-254.
7. A. Pečarić, J. Pečarić, Kneževina Crna Gora i pitanje imena zavoda Sv. Jeronima u Rimu, Časopis za suvremenu povijest, 28,1-2(1996), 217-225.
8. J. Pečarić, Smrt Jugoslavije, Mostariensija, Časopis za humanističke znanosti Sveučilišta u Mostaru, 5 (1996), 161-169.
9. J. Pečarić,Boka i Hrvatska, Vjesnik HAZU, 1-3/1996, 63-66.
10. A. Pečarić i  J. Pečarić, Hrvati u Crnoj Gori, Zadarska smotra, Časopis za kulturu, znanost i umjetnost, god XLV, br. 1-3, 1996, 65-86.
11. A. Pečarić i J. Pečarić, Kako je Boka kotorska postala dio Crne Gore: Slučaj Oslava Smodlake, Časopis za suvremenu povijest, 30, 2(1998) 377-385.
12. A. Pečarić i  J. Pečarić, Očuvanje hrvatskog identiteta kroz stoljeća, Glas Ravnice, glasilo Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, br. 87-89.,  veljača-travanj 1998.
13. J. Pečarić, Konc-logori u Beogradu i Jasenovcu, Zadarska Smotra 1-3, 1998.
14. A. Pečarić i  J. Pečarić, O borbi za Boku kotorsku, Hrvatica, br. 2, 2001.
15. J. Pečarić,UBokikotorskojsvakikamengovori – hrvatski, Republika Hrvatska, br. 209. 2001.
16. J. Pečarić, Goldstein: revizionist, dogmatik ili Jugoslaven?, Republika Hrvatska, br. 212., 2002.
17. J. Pečarić, Neodržanopredavanje, Zadarska smotra, časopiszakulturu, znanostiumjetnost, godinaLII, broj 1-3godina, 2003.,  str. 361-373.
18. J. Pečarić, O hrvatstvu Bokeljske mornarice. Odjeljak: Različiti članci. U: Marulić, 47./2014., br. 3-4 (260), svibanj-kolovoz 2014., str. 143-156.
19. J. Pečarić, Josip Juraj Strossmayer – vizionar koji je nadilazio svoje vrijeme Marulić, 48./2015., br. 1 (262), siječanj-veljača 2015., str. 201-207.

A u mom Popisu radova postoji još i dio 20-65: HISTORICAL WORKS IN BOOKS, PROCEEDINGSAND SKETCHS

 Pri tome ne mislim da se naš fah idiot ruga Hrvatskom institutu za povijest zato što sam objavio dva rada i u njihovom časopisu.

Mislim na knjigu:

1998. Pečarić, Srpski mit o Jasenovcu / Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima, Hrvatski institut za povijestt, Zagreb, 1998.

Zašto?

Knjigu sam napisao kao odgovor na knjigu dr. Milana Bulajića “Tuđmanov Jasenovački mit” na poziv ravnatelja HIP-a povjesničara dr. sc. Mirka Valentića.

I ne samo to. Dr. Valentić me je pozivao da dođem raditi u HIP.

Pa vrijeđa li naš fah idiot HIP svojim tvrdnjama?

Ili je samo pravio budale od silnih urednika koji su sudjelovali u njegovoj hajci protiv Akademije?

Vjerojatnije je da se samo radi o običnom fah idiotu koji nema pojma niti može razumjeti kako netko tko nije završio fakultet može raditi i puno toga što nije iz struke za koju je školovan (istina puno godina kao on).

Pri tome još sam Makovića 2005. – dakle godinu dana prije izbora za Člana suradnika HAZU – opisao kao ‘simbola Jugoslavenstva’.

Teško je i zamisliti što se mota u glavi nekog fah idiota kojemu je trebalo dugo vremena da u struci kojom se bavi nešto i postigne pa i ne može razumjeti nas autodidakte.

I kad pri tome znamo kako je te 1998. godine prošao u sučeljavanju sa mnom dr. Milan Bulajić.

Pogledajte biografiju po Wikipediji dr. Milana Bulajića:

Milan Bulajić (Vilusi, kod Nikšića, 6. septembar 1928 —Beograd, 29. novembar 2009) bio je stručnjak za genocid, internacionalni ekspert za izučavanje genocida sa gledišta međunarodnog prava, istoričar i istoriograf genocida, i jugoslovenski diplomata u oblasti međunarodnih odnosa i međunarodnog prava. Dr Milan Bulajić bio je pokretač ideje i osnivač Muzeja žrtava genocida, zatim osnivač Fonda za istraživanje genocida, jedan od osnivača i prvi koordinator Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu, kao i zamjenik predsednika odbora SANU za sakupljanje građe o genocidu nad srpskim i drugim narodima u XX vijeku. Bio je pokretač ideje, i zajedno sa prof. dr. Bernardom Klajnom organizator Prve međunarodne konferencije o Jasenovcu u Njujorku 1997. godine. U svojstvu stručnjaka za genocid je učestvovao na suđenjima hrvatskim i njemačkim ratnim zločincima iz vremena Drugog svjetskog rata, te na suđenjima hrvatskim ustaškim organizacijama i pojedincima za terorizam počinjen protiv Jugoslavije u inostranstvu u periodu između 1945—1992. godine.

Biografija

Rođen je 6. septembra 1928. godine u uglednoj srpskoj porodici u Vilusima kod Nikšića. Njegov otac Krsto bio je obrazovni radnik, a njegov đed Todor bio je barjaktar u vojsci Crne Gore, a kasnije i narodni poslanik. Kao dječak od samo 13 godina, Milan Bulajić odlazi u partizane 1941. godine (prvoborac, nosilac partizanske spomenice), a do kraja Drugog svjetskog rata stiče čin kapetana.

Diplomirao je 1951. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu, a magistrirao na tadašnjoj Novinarsko-diplomatskoj školi 1952. godine, kao najbolji student. Odbranom svoje doktorske teze „Pravo na samoopredjeljenje“, 1953. godine stiče zvanje doktora „Međunarodnog prava i diplomatske istorije“. Najznačajniji segment njegovog interesovanja bio je istraživanje genocida sa aspekta međunarodnog prava.

Dr Milan Bulajić je u periodu između 1949—1987. godine, punih 38 godina proveo radeći u Ministarstvu inostranih poslova Jugoslavije. Između ostalog, radio je kao glavni sekretar pri predstavništvu Jugoslavije u Vašingtonu, Sjedinjene Američke Države, i kao izaslanik Ministarstva inostranih poslova Jugoslavije pri predstavništvu Jugoslavije u Džakarti, Indonezija. Penzionisan je 1987. godine kao glavni pravni savjetnik za međunarodne odnose u Ministarstvu inostranih poslova Jugoslavije. Bio je nosilac mnogobrojnih domaćih i međunarodnih priznanja. Preminuo je u 81. godini života na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu u nedelju 29. novembra 2009. godine.^[1] Sahranjen je u svom rodnom mjestu Vilusi kod Nikšića u subotu 5. decembra 2009. godine.

I onda se tom Bulajići dogodi moja knjiga napisana po pozivu ravnatelja iz HIP-a, a potom i sučeljavanje nas dvojice na  radiju „Slobodna Europa (Prag). I to samo godinu dana posto je bio pokretač ideje, i zajedno sa prof. dr. Bernardom Klajnom organizator Prve međunarodne konferencije o Jasenovcu u Njujorku 1997. godine.

Sučeljavanje sam objavio i više knjiga (u dvije i na engleskom), ali još je zanimljivije kako se Bulajić pokušao ‘opravdati’ zbog tog sučeljavanja. Napisao je novu knjigu:

Dr. Milan Bulajić, “Jasenovac – Ustaški logori smrti l Srpski mit? l – Hrvatski ustaški logori – Genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima”, Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999.

U njoj je govorio o IDEOLOGIJI GENOCIDA COHEN PEČARIĆ,  i tvrdio kako su dvije najantisrpskije knjige u povijesti knjiga Philipa Cohena „Srpski tajni rat“ i ta moja knjiga u izdanju HIP-a.

Nova poslastica za mene, pa sam i tome puno pisao i kao što sam spomenuo i niz knjiga pa nije ne čudo da sam nekom fah idiotu kojemu je puno vremena trebalo da postigne nešto i u oblasti za koju je dugo studirao ‘poznat po najmračnijim tumačenjima novije povijesti i povijesnom revizionizmu’, zar ne?

Za spomenute urednike stvar je drugačija: Oni znaju da je politika vlasti poslije smrti Utemeljitelja RH takva da im koriste ovakvi fah idioti, a oni moraju slijediti politiku vlasti.

Oni itekako znaju zašto se u RH uopće ne spominje IDEOLOGIJA GENOCIDA COHEN PEČARIĆ niti dvije NAJANTISRPSKIJ KNJIGE U POVIJESTI, a u Srbiji me zbog tih mojih knjiga ih spominju na njihovim televizijama i neki drugi ravnatelji.

Nama u HAZU je jasno da je hajka na mene zapravo hajka na HAZU, pa će uskoro biti tiskana moja knjiga:

Josip Pečarić: Hajka na HAZU / ‘Mozak veličine maković-zrna’ (cip broj 001242648).

Međutim i Makovićevo Vrijeđanje Hrvatskog instituta za povijest zaslužuje posebnu knjigu, zar ne?

Akademik Josip Pečarić