Vjera na entu…samo nas vjera može spasiti…Gospodin je pastir naš

Vjera na entu…samo nas vjera može spasiti, Gospodin je pastir naš
RH je slovom Ustava sekularna država ali to na javi i nije baš tako. Skoro 97% pučanstva se izjašnjava vjernicima i to je sasvim u redu. Oplemenjeni vjerom ljudi bivaju plemenitiji, dobrostiviji, solidarniji i spremni odreći se mogućeg dobra za dobro drugih. Baš kako je nauk Kristov. Nemam ništa protiv toga i drago mi je što vjera nije zanemarena pa i proganjana kao u bivšem sustavu. Poznavala sam ženu koja se prije par godina nastanila u Jeruzalemu noseći popratno pismo svećenika koji ju otpratio u vječni život. Dotična je dočekala kraj WW2 kao omladinka, predana NOB-ii. I kad je došlo oslobođenje baš je omladinska organizacija inicirala napade na crkve i što je još gore, na zgrade u kojima su stanovali svećenic.i Teta Milenka je, kao napredna omladinka doprinijela aktivizmu nasrčući na vrata Sjemeništa. Nisu ni popovi pali s kruške. Poučeni prethodnim nemilim iskustvima brzo su i potajice zbrisali. I prošlo je tako vrijeme, nizala se godina na godinu…ode pola ljudskog vijeka…a ona stameno ostala pri ateizmu. Mic po mic dođe i dan kad je ostala udovica ali u vrijeme kad se državni sustav promijenio i kad su građani mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru pa se i u njoj probudio njezin kršćanski duh zapretan decenijama. Sahranila muža po običajima sv. matere crkve i nije li prošlo dva, tri dana tugovanja već je bila u samostanu kod koludrica na bijeloj kavi i biškotinima. Gospodin voli obraćenike pa je široko raskrilio ruke i primio je je u svoj milosredni zagrljaj.
Šta raditi u vrijeme Korone osim lutati po bespućima interneta i čitati sve što dođe pred oko? Tako sam naišla i na intervju jedne gospođe, doktorice nauka, vruće vjernice koja ne predaje Nauk Kristov nego suhoparno pravo na fakultetu. Pažljivo sam sve iščitala i dalo mi je misliti. Moram napomenuti da je i mene moja bogobojazna baka odmalena vodila u crkvu, doduše ne u Palmotićevu nego u Sv. nediljice na našem malom provincijskom groblju. Slala me i na vjeronauk koji sam rado pohađala jer je vjeroučitelj dijelio lijepe, šarene sličice svetaca samo što je u crkvi bilo strašno hladno. Prošla sam i svetu pričest i krizmu, dakle tu sam u rangu s gospođom. Kako ne spadam u čeljad koja planiraju dugoročno i nisam se nešto posebno pripremala za neovisnost svoje zemlje i kidanje okova koji se od 1945. okivali Crkvu, odavno sam se odmetnula.
Sad mi je žao jer sam čitajući došla do saznanja da je Gospodin od 1990. u mnogočemu proširio svoju registriranu djelatnost i čisto se naglavce bacio u sve sfere ljudskog života.
Gospođa, recimo Ljubica – Bubica je uvjerena da Bog zna naše želje i prije nego što nešto poželimo i da se njoj želje ostvaruju. Tako je poželjela raditi na pripremi i izradi Obiteljskog zakona i Gospodin joj je odmah udovoljio i nakon večernje molitve preporučio kako bi trebala izgledati definicija obitelji. Kako je prokreacija ovdje osobito važna a svih ovih desetljeća nismo se nešto posebno iskazali, niti na povećanje obitelji vlast tjera mlade parove ljudi su se nešto opustili i hoće da žive život, da se ostvare u svojim profesijama, konačno da se predaju tjelesnim užicima bez posljedica kao što su nabava dječjih pelena, bočica, mliječnih nadomjestaka i svega potrebnog novorođenčadi. Mladi parovi zaslužuju ozbiljan ukor, što bi drug Tito rekao: “Drugovi Boga vam vašeg, na svemu ste osim na drugaricama”. Može se još neko vrijeme gurati ovako ali će jednom na snagu stupiti i Zakon na kojemu Ljubica – Bubica radi punom parom a onda će biti “drži i pomagaj”. O samom Zakonu ne bih jer će vjerovatno u raspravi doživjeti značajne izmjene pa ne bih mlatila praznu slamu. Iz svega što je gospođa izgovorila u intervjuu zaključila sam da je Bog nadopunio osnovnu djelatnost aktivnostima u transportu i parkingu. Kad ona traži parkiralište u Zagrebu anđeli joj unaprijed rezerviraju parkirno mjesto. Iz navedenog je razvidno da nije zaposlio kandidate s Zavoda za zapošljavanje ngo je na poslove naplate parkinga spustio svoju četu. To mu zamjeram. Kad je Ljubica – Bubica zaključila svoje govorenje jako mudrom izjavom “Bila bih najveća budala da ne vjerujem u Boga” prošli su me srsi od glave do pete. To je vjernica! Žena je u pravu kad kaže da joj za sve blagodati koje joj svakodnevno Gospodin priušti malo pola sata molitve i susreta s Njim, nasamo. Dapače dogodio se mirakul da ona stanuje dijelom u kući svojoj a dijelom i u kući Njegovoj. Nije to kao u socijalizmu “imaš kuću, vrati stan” a ne, nego “ako vjeruješ i imaš jednu kuću Otac će ti dati u idealno vlasništvo i dio svoje.”
Kad sam proštila baš mi došlo da i ja preobratim. Šta je pola sata dnevno kad sam ionako dokona i bavim se bezvezarijama? A opet ne bi bilo pošteno i ja ne bih bila čista srca kao Ljubica – Bubica. Naime nisam spremna bezrezervno vjerovati. Uvijek sam sumnjičava i sklona propitivanju proklamiranih istina pa ne bih bila dobra ovčica i možda bi postavljala pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti ni dobri biskup Košić. A možda bi me dopalo da na “Hodu za život” šećem s Darijom i Željkicom a tome baš nisam dorasla. A i želudac mi zna odreagirati.
More me teške misli i stalno laviram između “hoću – neću”. Pitam se jesam li dovoljno dobra kandidatkinja za kuću Njegovu? I da se najavim da me primi na razgovor i obavijesti me koje ću benefite uživati ne bi li me On vrškom prsta otresao sa svog plašta kao trunak prašine?
Anna Kowalsaka