Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Vjera na entu…samo nas vjera može spasiti, Gospodin je pastir naš
RH je slovom Ustava sekularna država ali to na javi i nije baš tako. Skoro 97% pučanstva se izjašnjava vjernicima i to je sasvim u redu. Oplemenjeni vjerom ljudi bivaju plemenitiji, dobrostiviji, solidarniji i spremni odreći se mogućeg dobra za dobro drugih. Baš kako je nauk Kristov. Nemam ništa protiv toga i drago mi je što vjera nije zanemarena pa i proganjana kao u bivšem sustavu. Poznavala sam ženu koja se prije par godina nastanila u Jeruzalemu noseći popratno pismo svećenika koji ju otpratio u vječni život. Dotična je dočekala kraj WW2 kao omladinka, predana NOB-ii. I kad je došlo oslobođenje baš je omladinska organizacija inicirala napade na crkve i što je još gore, na zgrade u kojima su stanovali svećenic.i Teta Milenka je, kao napredna omladinka doprinijela aktivizmu nasrčući na vrata Sjemeništa. Nisu ni popovi pali s kruške. Poučeni prethodnim nemilim iskustvima brzo su i potajice zbrisali. I prošlo je tako vrijeme, nizala se godina na godinu…ode pola ljudskog vijeka…a ona stameno ostala pri ateizmu. Mic po mic dođe i dan kad je ostala udovica ali u vrijeme kad se državni sustav promijenio i kad su građani mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru pa se i u njoj probudio njezin kršćanski duh zapretan decenijama. Sahranila muža po običajima sv. matere crkve i nije li prošlo dva, tri dana tugovanja već je bila u samostanu kod koludrica na bijeloj kavi i biškotinima. Gospodin voli obraćenike pa je široko raskrilio ruke i primio je je u svoj milosredni zagrljaj.
Šta raditi u vrijeme Korone osim lutati po bespućima interneta i čitati sve što dođe pred oko? Tako sam naišla i na intervju jedne gospođe, doktorice nauka, vruće vjernice koja ne predaje Nauk Kristov nego suhoparno pravo na fakultetu. Pažljivo sam sve iščitala i dalo mi je misliti. Moram napomenuti da je i mene moja bogobojazna baka odmalena vodila u crkvu, doduše ne u Palmotićevu nego u Sv. nediljice na našem malom provincijskom groblju. Slala me i na vjeronauk koji sam rado pohađala jer je vjeroučitelj dijelio lijepe, šarene sličice svetaca samo što je u crkvi bilo strašno hladno. Prošla sam i svetu pričest i krizmu, dakle tu sam u rangu s gospođom. Kako ne spadam u čeljad koja planiraju dugoročno i nisam se nešto posebno pripremala za neovisnost svoje zemlje i kidanje okova koji se od 1945. okivali Crkvu, odavno sam se odmetnula.
Sad mi je žao jer sam čitajući došla do saznanja da je Gospodin od 1990. u mnogočemu proširio svoju registriranu djelatnost i čisto se naglavce bacio u sve sfere ljudskog života.
Gospođa, recimo Ljubica – Bubica je uvjerena da Bog zna naše želje i prije nego što nešto poželimo i da se njoj želje ostvaruju. Tako je poželjela raditi na pripremi i izradi Obiteljskog zakona i Gospodin joj je odmah udovoljio i nakon večernje molitve preporučio kako bi trebala izgledati definicija obitelji. Kako je prokreacija ovdje osobito važna a svih ovih desetljeća nismo se nešto posebno iskazali, niti na povećanje obitelji vlast tjera mlade parove ljudi su se nešto opustili i hoće da žive život, da se ostvare u svojim profesijama, konačno da se predaju tjelesnim užicima bez posljedica kao što su nabava dječjih pelena, bočica, mliječnih nadomjestaka i svega potrebnog novorođenčadi. Mladi parovi zaslužuju ozbiljan ukor, što bi drug Tito rekao: “Drugovi Boga vam vašeg, na svemu ste osim na drugaricama”. Može se još neko vrijeme gurati ovako ali će jednom na snagu stupiti i Zakon na kojemu Ljubica – Bubica radi punom parom a onda će biti “drži i pomagaj”. O samom Zakonu ne bih jer će vjerovatno u raspravi doživjeti značajne izmjene pa ne bih mlatila praznu slamu. Iz svega što je gospođa izgovorila u intervjuu zaključila sam da je Bog nadopunio osnovnu djelatnost aktivnostima u transportu i parkingu. Kad ona traži parkiralište u Zagrebu anđeli joj unaprijed rezerviraju parkirno mjesto. Iz navedenog je razvidno da nije zaposlio kandidate s Zavoda za zapošljavanje ngo je na poslove naplate parkinga spustio svoju četu. To mu zamjeram. Kad je Ljubica – Bubica zaključila svoje govorenje jako mudrom izjavom “Bila bih najveća budala da ne vjerujem u Boga” prošli su me srsi od glave do pete. To je vjernica! Žena je u pravu kad kaže da joj za sve blagodati koje joj svakodnevno Gospodin priušti malo pola sata molitve i susreta s Njim, nasamo. Dapače dogodio se mirakul da ona stanuje dijelom u kući svojoj a dijelom i u kući Njegovoj. Nije to kao u socijalizmu “imaš kuću, vrati stan” a ne, nego “ako vjeruješ i imaš jednu kuću Otac će ti dati u idealno vlasništvo i dio svoje.”
Kad sam proštila baš mi došlo da i ja preobratim. Šta je pola sata dnevno kad sam ionako dokona i bavim se bezvezarijama? A opet ne bi bilo pošteno i ja ne bih bila čista srca kao Ljubica – Bubica. Naime nisam spremna bezrezervno vjerovati. Uvijek sam sumnjičava i sklona propitivanju proklamiranih istina pa ne bih bila dobra ovčica i možda bi postavljala pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti ni dobri biskup Košić. A možda bi me dopalo da na “Hodu za život” šećem s Darijom i Željkicom a tome baš nisam dorasla. A i želudac mi zna odreagirati.
More me teške misli i stalno laviram između “hoću – neću”. Pitam se jesam li dovoljno dobra kandidatkinja za kuću Njegovu? I da se najavim da me primi na razgovor i obavijesti me koje ću benefite uživati ne bi li me On vrškom prsta otresao sa svog plašta kao trunak prašine?
Anna Kowalsaka


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema