By Ove godine obilježit ćemo 100. godina od rođenja Vesne Parun, po mnogima najveće i najznačajnije hrvatske pjesnikinje i književnice (rođena je na otoku Zlarinu, 10. travnja 1922.,a umrla u Stubičkim Toplicama, 25. listopada 2010.).
Mnogi su se već sada raspisali o njezinoj književnoj veličini, ali i o tome da joj se pripremaju i brojne svečanosti, jer ipak je ona iznimno značajna kulturna ličnost.
Čak šezdeset godina bila je stanovnica grada Zagreba, što će odmah neki protumačiti da je u to vrijeme bila iznimno cijenjena i ugledna.
Međutim, upravo ova obljetnica treba nam poslužiti da istaknemo svu jad i bijedu hrvatske kulture, odnosno velikog broja jadnih i žalosnih tzv. kritičara, ljubitelja poezije, književnih društava (poglavito Društva hrvatskih književnika čiji je bila dugogodišnji član), političara i politikanata te tzv. novinara i urednika u pojedinim „velikim“ kulturnim medijima, koji (svaka čast iznimkama) su činili sve da joj do kraja života zagorče i ovako nikakav život.
Naime, ova velika i za mnoge nedostižna književnica živjela je u Zagrebu, ali u općinskom stanu na margini grada, bez grijanja i koji je imao samo najnužnije stvari! Da bi došla do centra grada svakodnevno je morala pješačiti te se vozikati autobusom i tramvajem.
Godinama je kukala i molila da joj osiguraju barem kakve-takve uvjete za život i rad, ali uglavnom su svi ostali gluhi i nijemi, a najviše Društvo hrvatskih književnika, čiji neki članovi i članice žive kao „lordovi“ u luksuznim stanovima, pa i dvorcima, i sanjaju da i oni na literarnom, planu budu jednog dana kao Vesna Parun, iako joj nisu i nikada joj ne će biti dalje od koljena.
Poglavito su bile teške zadnje godine njezina života, koje je provela u bolnici u Stubičkim Toplicama. Ostala je tamo, jer se više nije imala gdje i kome vratiti! Tamo se o njoj uglavnom brinulo zdravstveno osoblje. Često sam je posjećivao i satima s njom telefonom razgovarao. Pisala je na krevetu ili u invalidskim kolicima. Cijele dane imala je upaljeni radio i to joj je manje-više bilo sve. Knjige joj je tiskao jedan tamošnji tiskar, a likovno su je opremali učenici mjesnih osnovnih škola. Nu, kako knjige nije mogla prodati, jer nije bilo zainteresiranih, u zdravstvenoj ustanovi su joj izašli u susret i uskladištili ih u jednoj bolničkoj sobi! Predlagao sam joj da joj organiziramo promocije u Zagrebu, ali ona za to nije željela ni čuti, pa smo neke promocije organizirali u krugu same bolnice, na koje su mahom dolazili učenici i poneki „zalutali“ novinar iz Zagreba. O tome se manje-više izvještavalo u „tri-četiri“ retka. Tek kad sam joj u bolnici organizirao jedan rođendan, pojavile su se i kamere televizije. I tada smo održali tribinu. Vesna mi je rekla da ne želi „klasično“ predstavljanje već da to bude tribina gdje će ona sama postavljati pitanja posjetiteljima, jer je bila uvjerena (i u pravu) da se o njezinu životu i radu zna malo ili ništa. Relativno mali broj posjetitelja je znao odgovoriti tek na svako treće ili četvrto pitanje. Kad je primjerice pitala: Tko zna što imam od imovine? nastala je tišina, a ona je odgovorila- ništa!
O tome sam srećom snimio i dokumentarni film (25 minuta) i bit će prikazan u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, u petak, 8. travnja, u 19 sati, a u povodu njezina rođendana. Oni koji već sada najavljuju što će sve biti u povodu 100. obljetnice rođenja Vesne Parun ovaj podatak namjerno prešućuju i marginaliziraju, ne odgovara im, jer ova legendarna književnica mi je ne jednom rekla – „Vidjet ćete kako će me oni koje me sada prešućuju i marginaliziraju nakon moje smrti uzdizati, pisati knjige o meni, pa čak mi govoriti i na posljednjem ispraćaju!“. Sve se to nažalost i dogodilo, što će reći da je još jednom bila u pravu.
Kod nje je s hrpom obećanja znao navratiti i gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić, a na kraju je ispalo da osim „zajedničke“ fotografije ni on za nju nije učinio gotovo ništa. Čak Grad Zagreb nije otkupio ni jednu njezinu knjigu, dok njezine knjige niste mogli naći ni u knjižarama, jer ih nisu htjeli „uzimati“ kad nisu bile komercijalne!
Sada se mnogi trgaju i brinu, kako će obilježiti stotu obljetnicu njezina rođenja. Uzgred će se najvjerojatnije i natjecati tko će više i ljepše o njoj govoriti, jer ona je ipak „najveća hrvatska književnica“!
A kad je bila tu među nama, kad je bila živa i molila pomoć, okretali su joj leđa…
Nu, takva hrvatska kulturna sramota nije samo zadesila Vesnu Parun. Sjetimo se što su prije nje proživljavali veliki pisci poput Antuna Gustava Matoša, pa sve do Zlatka Tomičića….
Mladen Pavković
