By Ispratili smo godinu koju mnogi od nas neće pamtiti po dobru. Globalna pandemija i potresi u Hrvatskoj – počevši od onoga u Zagrebu iz ožujka 2020., do najnovije kataklizme koja je najveći dio Banovine pretvorila u ruševine, uz nažalost i ljudske žrtve.
Ne ponovilo se.
Upravo iz tih razloga, pogotovu zbog izgubljenih života, slavlje ispraćaja Stare i doček Nove Godine nam je bilo mnogo tiše, skromnije i suzdržanije nego ikad prije – izuzimajući ratne 90-e.
Svi suosjećamo sa stradalima. Pogotovu onima koji su izgubili svoje najmilije i čiji su domovi pretvoreni u ruševine. Cijela Hrvatska je ujedinjena u ovom jadu i muci, a uz nas su i naši sunarodnjaci od Bosne i Hercegovine preko zapadne Europe do Australije i Novog Zelanda, susjedne zemlje, pa i Europa i svijet. I to je ono što daje nadu i što nas snaži.
Ne znam treba li nam kataklizma ovakvih razmjera da bi shvatili kako ipak nismo društvo u rasapu i kako nam država na sreću funkcionira i to mnogo bolje nego se to u uobičajenim prilikama prikazuje, pogotovu u medijima i na javnoj sceni.
Sve sastavnice sustava i mehanizmi zaštite – od najviših državnih dužnosnika i tijela vlasti, do Državne uprave za zaštitu i spašavanje, Civilne zaštite, zdravstvene struke, vatrogasnih službi, vojske, policije, HGSS-a, Crvenog križa, do braniteljskih i navijačkih udruga, uz stotine volontera i građana koji su se samoinicijativno i odmah uključili u sanaciju nastalih šteta i zbrinjavanje potresom ugroženih ljudi, do donatora koji nesebično daruju hranu, odjeću, higijenske i druge potrepštine, smještaj u svojim domovima, hotelima, odmaralištima i apartmanima, kamp-kućice i montažne objekte…sve je to u punom pogonu i uz neminovna sitna nesnalaženja djeluje gotovo besprijekorno.
Solidarnost prema bližnjima i suosjećanje sa stradalima, ta neizmjerna ljubav koja se i ovom prigodom očituje i dokazuje na djelu, ono je što budi nadu, izaziva suze u očima i potvrđuje kako nismo izgubili dušu. Tu smo, zajedno smo, jedni uz druge, jedni s drugima i jedni za druge kad je najteže i najvažnije, spremni pomoći i odreći se vlastitog komoditeta ili materijalnih dobara.
Hrvatska je bila “na nogama” od prvog trenutka i još uvijek je. Ni Božićno razdoblje i uobičajeno novogodišnje slavlje nije spriječilo ljude velikog srca da budu uz one kojima je najteže. I to je nešto toliko dragocjeno i vrijedno, da značenja i veličine tih i takvih gesti u ovim trenucima možda još uvijek nismo svjesni.
“Dečki iz Zagreba su došli sa svojim kombijem punim alata i nisu nikoga ništa pitali, nego su se odmah uputili na krovove i počeli otklanjati štete nastale poslije prvog i najjačeg udara koji je pogodio Petrinju, iako se tlo i nakon toga nastavilo tresti” – svjedoči jedan stradalnik iz ovog razorenog grada.
Slične priče možemo čuti i u Glini, Novom Selu Glinskom, Majuru, Majskim Poljanama i drugim mjestima diljem Banovine – mučeničke i ponosne Banovine kojoj je ovo nakon Domovinskog rata najteže stradanje. Konvoji pomoći zakrčili su ceste koje vode kroz Petrinju, Glinu i druga mjesta, ljudi su pohrlili noseći alatke i pomoć, stotine njih odmah je prionulo poslu.
I pred ovim svjedočanstvima o bezgraničnoj i bezuvjetnoj ljudskoj solidarnosti i žrtvi za bližnjega, padaju u vodu nerazumni i neshvatljivi pokušaji pojedinaca koji ni u ovakvim trenucima čini se ne mogu podnijeti to da smo u zajedničkoj muci i nesreći svi ujedinjeni i solidarni i da među nama u Hrvatskoj u suštinskom smislu, među “običnim” ljudima i građanima ne postoje nikakve etničke, vjerske niti ideološke podjele.
Najbolji odgovor etno-biznismenima koji i danas prebrojavaju krvna zrnca žrtvama stradalim u potresu i “vagaju” koliko tko od njih imaju srpske krvi, defetistima koji svaku pa i marginalnu i posve beznačajnu (moguću) pogrešku nekog djelatnika Crvenog križa ili kojeg drugog aktera operacije spašavanja imovine i života ljudi u potresom ugroženom području dižu na n-tu potenciju, pa i svima iz medija koji se iz udobnosti svojih uredničkih fotelja i toplih ureda, pogotovu putem portala i društvenih mreža iz petnih žila trude narušiti to jedinstvo našeg naroda i građana ove zemlje, najbolji odgovor stiže s terena.
Mi vidimo i znamo što se događa. I nema onoga što može zasjeniti tu ljubav za bližnjega, solidarnost i spremnost na žrtvu i odricanje. I upravo je to zalog naše budućnosti, put nade i vjere u bolje sutra. Svaki materijalni gubitak se kad-tad nadoknadi. Ali, ako čovjek izgubi dušu, izgubljen je zauvijek i prestaje biti ono što jest i što bi morao biti.
Mi u Hrvatskoj s ponosom možemo reći: Ne, nismo izgubili dušu i osjećaj za bližnje. I to je ono pravo, istinsko bogatstvo. Veće, značajnije i dragocjenije od bilo čega drugoga.
Svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj i svijetu SRETNA NOVA 2021. GODINA uz obilje Božjeg blagoslova. Neka Bog bude uz sve koji pate i trpe, pomogne im nositi životni križ, ublaži njihovu tugu i bol i podari im snage, nade i ljubavi.
Zlatko Pinter
