By Prof. dr. sc. Josip Jurčević jedan je od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih povjesničara. Progonili su ga, još u vrijeme studentskih dana, kao sudionika Hrvatskog proljeća. Godine 1990. sudjelovao je u otkrivanju i javnom predstavljanju poratnih žrtava u jami Jazovka. O Bleiburgu je objavio i knjigu. Bio je sudionik hrvatskog obrambenog Domovinskog rata te prvi ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a.
Djelatnik je Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, a predaje i na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Aktivan je i u braniteljskim udrugama, koje su ga za njegov rad nagradile i prigodnim priznanjima.
Središnje teme njegova istraživanja su žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, Domovinski rat te hrvatsko iseljeništvo.
Nakon komemoracije u Jasenovcu, koju je zasjenila jedna neprimjerena izjava predsjednika države, na red dolazi obljetnica pokolja u Bleiburgu, odnosno Križnim putovima – velimo Jurčeviću te ga na početku razgovora pitamo:
- Kako tumačite činjenicu da ni nakon toliko godina još se ne zna puna istina o Jasenovcu, ali ni o Bleiburgu, a još manje o Maceljskoj šumi ili Jazovki?
Hrvatsko društvo je svjetski rekorder u ponavljanju povijesti i to uglavnom najlošijih iskustava. Pritom ne postoji svijest o tome ponavljanju, pa se stoga ništa ni ne poduzima na zaustavljanju ponavljanja. To se ponavljanje događa na svim razinama. Od ponavljanja cijelih povijesnih razdoblja i naraštajnih iskustava do ponavljanja na mikro zavičajnim razinama i pojedinačnih iskustava.
Jasenovac i Bleiburg su ogledni slučajevi, kad svakog proljeća doslovno kopiramo iskustva obilježavanja na svim razinama. Točno se zna što će tko ponoviti na vrhu državnih razina u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, kao i u slučaju pojedinih medija i osoba na svim stranama. Svatko tupi svoje, bez obzira na objektivne činjenice i strukovne kriterije te civilizacijske i moralne standarde.
Objektivna, znanstvena istina o svim bitnim aspektima tih događanja je odavno istražena i ona je svima dostupna u znanstvenim monografijama i radovima, kako u pisanom tako i u elektroničkom obliku. Nasuprot uvriježenim stereotipima u hrvatskom javnom životu, potrebno je naglasiti da i o tim događanjima postoji samo jedna objektivna, znanstvena istina, a sve ostalo su neutemeljene proizvoljnosti iza kojih stoje različiti interesi i motivi. Međutim, odavno se u Hrvatskoj objektivnost i odgovornost potpuno i skandalozno ignorira ne samo kod neutjecajnih pojedinaca nego i na najvišim državnim razinama što je posebno štetno i opasno.
Tugaljivo i šaljivo rečeno, tu su novinari i dežurni lažni analitičari svih vrsta u najugodnijoj situaciji, jer mogu u cijelosti kopirati te objavljivati i izgovarati uratke iz prijašnjih godina te ih bezbrižno od poslodavaca naplaćivati kao najnovije ekskluzivne vijesti.
- Pa, što se to onda po vama dogodilo u Jasenovcu, a što u Bleiburgu?
O tim događajima nemam neposrednih osobnih saznanja, jer tada nisam bio ni rođen niti su mi roditelji bili izravni sudionici tih događanja. Sva moja saznanja su rezultat dugih i temeljitih znanstvenih istraživanja, koja su objavljena u nekoliko znanstvenih knjiga i većem broju znanstvenih članaka. U smislu razumijevanja neupitne objektivnosti, dostatno je reći da sam na, laički rečeno, temi Jasenovca obranio magistarski rad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1996., a na temi Bleiburga na istom sam fakultetu obranio opsežnu doktorsku disertaciju.
U jednom i drugom slučaju koristio sam opsežno izvorno povijesno gradivo svih strana, koje je velikim dijelom do tada bilo nedostupno ili nekorišteno, a uvažavana su i znanstveno vrednovana različita dotadašnja istraživanja. Magisterij je objavljen kao knjiga 1998. i drugo izdanje 2005., dok je doktorat objavljen 2005. i kasnije u nekoliko izdanja. Nakon toga sam provodio daljnja istraživanja, objavljivao znanstvene knjige, sudjelovao na mnogobrojnim međunarodnim i domaćim znanstvenim simpozijima. Čak sam i kao vještak na suđenjima u Hrvatskoj i Hagu detaljnije obrazlagao o tim temama.
Međutim, usporedno s povećavanjem mojih znanstvenih spoznaja o tim i drugim najvažnijim temama hrvatske povijesti smanjivalo se preuzimanje i uvrštavanje tih objektivnih znanja u znanstveni, obrazovni, kulturni i drugi institucijski sustav u Hrvatskoj. Istovremeno, sve više mi je zatvaran medijski prostor i sustavno su provođene sofisticirane mjere svih vrsta otežavanja istraživanja i marginalizacije utjecanja.
Potpuno istu takvu sudbinu doživjeli su i znanstveni radovi drugih sve malobrojnijih znanstvenika koji su objektivno istraživali hrvatsku povijest, o kojoj su nasljeđene gomile tzv. istina koje je znanstveni sustav proizvodio i promovirao prema zahtjevima i naputcima političkih režima u proteklih stoljeće i pol. Potpuno je ista sudbina i sve malobrojnijih znanstvenika drugih društvenih znanosti koji pokušavaju objektivno istraživati aktualnu hrvatsku zbilju i perspektive hrvatske budućnosti. Sve skupa je usmjereno na što dublju i trajniju duhovnu i fizičku kolonizaciju Hrvatske kao identiteta i prostora, a preduvjet kolonizacije je neutralizacija riznice objektivnih znanja.
Stoga, tko želi saznati istinu o Jasenocu, Bleiburgu i drugim povijesnim i aktualnim temama treba biti oprezan i potruditi se pronaći objektivne znanstvene knjige i radove, koji su uglavnom sve zatajeniji i nedostupniji, jer znanje je najveća moć i ishodište svakog djelovanja.
U takvoj situaciji najvažnije je medijski osvijestiti da sve što se o Jasenovcu i Bleiburgu, kao dvijema iznimno važnim identitetskim temama, nudi kroz okupirani institucijski sustav u Hrvatskoj jesu različiti stupnjevi suvremenih specijalnoratovskih dezinformacija koje osmišljavaju kolonizatorski interesi.
- Što mislite: kako to da Josip Broz Tito „nikada“ nije posjetio Jasenovac, a ni Bleiburg?
Bleiburg, tj. masovni i različiti poratni zločini jugokomunističkog režima u kojem je turbodiktatorsku i kult ulogu imao Tito, bili su najstrožije čuvana državna tajna. Kad se radi o Jasenovcu zanimljiv je i složeniji razlog zbog kojeg Tito nikad nije posjetio Spomen područje Jasenovac. Jedno od najčešćih pitanja koje su posjetitelji upisivali u jasenovačku spomen knjigu bilo je – zbog čega Tito nikad nije posjetio to mjesto.
Tito se nikad o tome nije očitovao, ali razlozi su sljedeći. Tito je svoju sve veću moć u jugokomunističkom režimu izgrađivao na presuđivanju u različitim režimskim i državnim problemima, sukobima i dvojbama. U takvim prigodama je održavao balans različitih sukoba i interesa. To je bilo poput priče o mački koja miševima dijeli sir i sve prilagođava svojoj koristi.
Jedan od najvećih jugokomunističkih problema i balansa bili su srbijansko-hrvatski odnosi. Prema komunističkim dokumentima, ratni jasenovački logor je do početka 1960-ih bio javno beznačajan, a tada je izaslanstvo partizanske boračke organizacije (SUBNOR) otišlo kod Tita i dobilo dopuštenje da se obilježava jasenovački logor. Međutim, šef boračke organizacije bio je Ranković te je namjesto uobičajenog obilježavanja izgradio golemu multifunkcionalnu instituciju Spomen područja koje je izgradilo jasenovački mit koji je teško narušavao srbijansko-hrvatski balans, s čime je ugrožavana i Titova svevlast. Stoga on zbog očuvanja svoje moći nije otišao u Jasenovac, jer bi time na svoju osobnu štetu pridonio narastanju mita.
S druge strane, kad je Tito prepoznao Rankovićeve namjere nije bilo moguće donijeti odluku da se ta institucija zatvori. To je bio i jedan od razloga Titova obračuna sa svojim dotadašnjim dugogodišnjime intimusom Rankovićem. Tako je Tito postupio za sebe najfukcionalnije, jednostavno je ignorirao Jasenovac iako je bezbroj puta prolazio pored njega.
Ali institucija Spomen područja je opstala i izgrađena je u najsnažnije velikosrbijansko protuhrvatsko sredstvo, kojem se 1980-ih uzalud suprotstavljao i niz uglednih i moćnih intelektualaca i članova partije u Hrvatskoj. Ono što je danas najpogubnije je to da se glavni kreatori jasenovačkog mita nakon 1990. nalaze u okupiranim i najvažnijim hrvatskim političkim i javnim institucijama, iz kojih su temeljito uklonjeni svi koji se time ne služe. Od te opake ugroze hrvatsko društvo nije nikada prije 1990 bilo institucijski nezaštićenije. O tome za sljedeću godinu pripremam dokumentiranu knjigu koja će mnoge šokirati podacima što se u svezi toga događalo proteklih 30-ak godina.
- Predsjednik države Zoran Milanović ide u Jasenovac, ali ne će u Bleiburg, iako je pokrovitelj tamošnje komemoracije Hrvatski sabor…Tko je tu lud?
Kad bi sadašnji predsjednik Milanović pristao na jedan znanstveno strukturiran razgovor moglo bi se, u vezi toga i drugih skandaloznih ekscentričnosti, prilično točno utvrditi slojevitost i omjere uzroka, interesa i motiva njegova postupanja. Sigurno bi čak i njemu bilo zanimljivo saznati znanstvene rezultate o tome koliko su mu zablude i limitiranost posljedica indoktrinacije iz užeg privatnog i političkog okruženja, a koliko je jedna od mase kolateralnih žrtava općeg jugokomunističkog jednoumlja koje u hrvatskom društvu jednako i na isti način, opakije od korona-virusa, dominira prije i nakon 1990. godine.
Još bi zanimljivije bilo znanstveno izmjeriti koliko predsjednik Milanović razumijeva i s kolikom sviješću sudjeluje u očito negdje planiranim posljedicama rafala izgreda koje ispaljuje poput pijanih četnika 1991. godine. Naime, on to čini s tolikim intenzitetom da stvarno najizravnije čisti put novom mandatu Plenkovićeve vješto prikrivene Borg skupine kojoj je osnovna poruka hrvatskim građanima: „Predajte se! Svaki otpor je uzaludan!“
- Nego, neprestano se govori i piše o ratnim zločinima partizana – komunista nakon 1945., ali nema optužnica, nema kazni…
Ako je prije četvrt stoljeća ili prije desetak godina bilo nekakvih dvojbi, danas ih više nema glede toga da Republikom Hrvatskom vlada najrigidnija jugokomunistička struktura sa svojim biološkim potomcima i ideološkim klonovima. To se temeljem dostupnog povijesnog gradiva u Hrvatskoj i pismohrani Haškog tribunala može dokazivati ne samo na razini modela i strukture nego i do razine pojedinih moćnika.
Stoga je – usprkos potpuno razvidnih činjenica i dokaza – apsurdno očekivati da će oni sami sebi suditi pravosudno, politički ili moralno nakon svih zlodjela i veleizdajaizdaja koje su počinili prije i nakon 1990.
- A kako, gospodine Jurčeviću, gledate na činjenicu da smo izašli iz Domovinskog rata, odnosno da smo pobijedili, a da nismo službeno imali ni jednog Junaka, ratnog profitera, dezertera, pa ni izdajicu?
Hrvatski Domovinski rat je jedini rat u cijeloj svjetskoj povijesti nakon kojega ne samo što službeno ne postoje heroji, nego institucije u Hrvatskoj – od političkih i pravosudnih do kulturnih, znanstvenih i medijskih – sustavno stvarne heroje pretvaraju u ratne zločince i osuđuju ih na sve načine, a stvarne ratne zločince aboliraju te pretvaraju u ugledne građane, saborske zastupnike i dio vladajuće oligarhije na svim razinama vlasti.
Uz to, sva postignuća tog osloboditeljskog rata, uključujući i nastanak samostalne hrvatske države prikazuju kao zločinački pothvat. Ta teza da je hrvatski obrambeni rat udruženi zločinački pothvat kreirana je u hrvatskim državnim institucijama 1994. I o otme sam više puta javno govorio.
Na taj način, iz odnosa prema Hrvatskom Domovinskom ratu možemo lako prepoznavati tko je tko u Hrvatskoj, i kad se radi o osobama i kad se radi o instutcijama. Pritom je najvažnije ne nasjedati na prijetvorne verbalne iskaze nego treba prosuđivati na temelju djela.
- Koja je po vama razlika između partizanskog „narodnog heroja“ i Junaka Domovinskog rata?
Jugokomunistički režim je imao dvije vrste heroja. Jedna vrsta su bili poginuli partizani koji su bili Titu i partiji najodaniji, a druga vrsta heroja su bili najistaknutije političke jugokomunjare. Tako je u toj komediji Tito bio proglašen trostrukim herojem. I jedna i druga vrsta tog herojstva bila je maksimalno institucionalizirana, tj. sustavno veličana u svim vrstama javne produkcije i komunikacije, uključujući i spomenike, nazive ulica, institucija itd.
Heroji Hrvatskoga Domovinskog rata su brojni javno prešućeni dragovoljci koji herojski ili samozatajno žive među nama, a institucijski sustava u Republici Hrvatskoj ih na sve načine sustavno blati i kriminalizira pravosudno i percepcijski. Suprotstavljajući se takvom stanju, prije četiri godine sam objavio knjigu svjedočanstava o 19 takvih stvarno veličanstvenih i javno nepoznatih heroja. Oni su različiti prema porijeklu, zanimanju, životnoj dobi, životnim i ratnim sudbinama te predstavljaju uzorak zatajenog herojstva Hrvatskog Domovinskog rata. Jedna od svrha te knjige je da se potakne braniteljske udruge i drugi ljudi dobre volje na prikupljanje svjedočanstava o herojima iz svojeg okruženja.
- A, što onda znači „dati život za Domovinu“?
U ratu to doslovno znači spremnost i poginuti u obrani zajednice kojoj se pripada, tj. domovine, a u miru to znači na sve načine djelovati na dobrobit svoje zajednice sa sviješću da se jedino na taj način može ostvariti i punina sebe samoga kao osobe.
- Više, izgleda, ne postoji ni teoretska mogućnost da dobijemo bilo kakvu ratnu odštetu, tim prije što to osim prof. dr. Zvonimira Šeparovića i ljudi oko njega nitko i ne traži…
Ratna odšteta ima meterijalne, pravne, identitetske, vrijednosne, percepcijske, simboličke i drugačije sastavnice i dimenzije koje su međusobno povezane. Za ostvarivanje svih tih vidova ratne odštete nema ni međunarodnopravne i političke niti moralne zastare, nego to prvenstveno ovisi o odgovornosti i stručnosti institucijskog sustava zemlje i nacije žrtve ratne agresije. To pokazuju i suvremena iskustva brojnih zemalja. Primjerice, to najjasnije potvrđuje židovska nacionalna zajednica kojoj je po stradalništvu veoma slična hrvatska nacija.
Židovska nacija koja je na sve načine strašno stradala u Drugom svjetskom ratu nije tada imala svoju državu, ali i danas četvrti naraštaj židovskih stradalnika iz Drugog svjetskog rata ostvaruje različite vrste satisfakcija, prvenstveno stoga što u židovskim nacionalnim institucijama diljem svijeta, a ne samo u Izraelu, moć imaju židovski domoljubi. Nažalost, u hrvatskoj državi i hrvatskim nacionalnim institucijama moć imaju neprijatelji hrvatske države, hrvatske nacije i hrvatskog zajedništva
- Što mogu povjesničari, poput vas, kad takve kao što ste vi svako malo u medijima ili na televiziji razni goldsteini, klasići, jakovine i slični, „nadglasaju“ ili bolje rečeno njih zovu, a vas, kao što ste i sami rekli, tek tu i tamo?
Osnovna općeljudska zadaća povjesničara i drugih intelektualaca, kao i svih osoba je da stručno i moralno rade svoj posao, jer su u protivnom beskorisni i štetočine u svakom pogledu, kako prema svojem najužem obiteljskom okruženju tako i na svim razinama ljudskog zajedništva. U tom smislu je posebno velik stupanj odgovornosti intelektualaca, koji bi prema obrazovanju i društvenom statusu trebali najbolje znati dosege posljedica općeg i svojeg osobnog štetočinskog djelovanja.
Notorna je činjenica da su intelektualci glavni kreatori najvećih svjetskih zločina koje su primjerice počinili totalitarni režimi u 20. stoljeću. Naime, bilo koji složeni posao, kojeg možemo nazvati industrijom nemoguće je idejno i organizacijski uspostaviti bez intelektualnih znanja, pa je to slučaj i sa industrijama masovnih zločina koje su počinili komunizam, nacionalsocijalizam, fašizam, militarizam i ostali manji totalitarni režimi.
Intelektualka koja je to najbolje istražila i objasnila jest Hanah Arendt, vrhunska znanstvenica i Židovka koja je preživjela holokaust. Ona je šteočinske intelektualce koji su ključni kreatori tih i drugih industrija zločina s punim opravdanjem označila pojmom ubojica za pisaćim stolom. U tome smislu treba promatrati i devijantna postupanja i odgovornost dijela intelektualaca u Hrvatskoj, ukljkučujući i povijesničare koji su strukovno najbolje upoznati s uzrocima, tijekom i posljedicama zločinačkih događanja.
- A, što po vama znači kad nekog optuže da je „desni“, ekstremni nacionalista i slično?
Općenito gledajući to su u suvremenom globaliziranom svijetu zastarjeli pojmovi i termini koji intenzivno zagađuju i oneviješćuju hrvatski javni život, a prema podrijetlu pripadaju jednoumnom arsenalu s kojim je jugokomunistički režim najprije javno prospkribirao i stigmatizirao nepoželjne osobe te potom provodio njihovu potpunu neutralizaciju na različite načine: od marginalizacije i svih vrsta psihofizičkih tortura do zatvaranja i likvidacija.
- Još i danas se mnogo govori o Udbašima, pa tako se kaže da je jedan od njih bio i Josip Manolić. A njemu i takvima nikad bolje!
Jedna od tema koje najintenzivnije istražujem proteklih desetak godina jest djelovanje jugokomunističkih sigurnosnih službi prije i nakon 1990., a njih se kolokvijalno učestalo naziva Udbom. To je skaraćenica za Upravu državne bezbednosti, što je od 1946. do 1966. bio službeni naziv jugokomunističke civilne sigurnosne službe.
Na temelju dostupnih udbaških dokumenata je nadvojbeno da su iznimno moćne jugokomunističke sigurnosne službe imale daleko najveću formalnu i stvarnu moć prije 1990. te su bile glavni moderator procesa raspada druge Jugoslavije i nastanka samostalnih država u kojima su zadržale najveću pozadinsku moć. U Hrvatskoj se nakon 1990. to može jasno iščitavati iz karijera niza osoba poput Mustača, Perkovića i naročito Manolića.
Za ovu porigodu dostatno je podsjetiti da je šef jugokomunističkih zatvora Manolić bio među najistaknutijim osobama torture i smrtonosnog trovanja blaženog Alojzija Stepinca te zvjerskog uništavanja njegova mrtvog tijela. U ključnih početnih pet godina samostalne hrvatske države (1990.-1994.) Manolić je formalno i stvarno bio najmoćniji čovjek u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Između ostalog, bio je čelna osoba Savjeta za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), koji je bio krovna ustanova cijelog sigurnosnog sustava u RH, kojeg je u cijelosti činilo 750 djelatnika jugokomunističke Službe državne sigurnosti. Istovremeno je u ključnom razdoblju za kadriranje u samostalnoj hrvatskoj (od ljeta 1990. do ljeta 1991.) bio predsjednik Vlade RH, te je intenzivno u „novi“ sustav ugrađivao korumpirane jugokomunističke kadrove i, čast iznimkama, mnogobroje istaknute hrvatske nacionaliste i kelronacionaliste koji su zapravo u Jugoslaviji bili tajni suradnici Udbe. Iz tog kadrovskog sjemenja izrasla je sadašnja mlađa veleizdajnička oligarhija koja je preplavila hrvatske institucije, a domoljubi koji su stjecajem rata i interegnuma bili u hrvatskim institucijama postupno su eliminirani i kriminalizirani nakon što su u nemogućim uvjetima obranili i stvorili samostalnu hrvatsku državu.
U takovom povijesnom procesu dugovječni Manolić je danas nedodirljivi simbol vrhovima strukture vlasti koji se s njim ponosno javno slikaju, a njegovi memoarski zapisi su vrijednosno ishodište čelnim osobama vlasti u Hrvatskoj te sustavu javne komunikacije – od institucija kulture i znanosti do medija.
- Kako gledate na hrvatske medije, odnosno vjeruju li ljudi onom što piše?
U suvremenim svjetskim globalističkim teorijama je osnovno stajalište da su mediji najsnažnije masovno mirnodopsko oružje dezinformacijskog rata u kojem se oblikuju stereoptipi identiteta, vrijednosti, mentaliteta, javnog mnijenje itd., koji su sredstva suvremenog vladanja od svjetske do najlokalnije razine.
Gotovo nevjerovatan razvoj informacijske tehnologije omogućio je nepodnošljivo prekomjerno i neprekidno granatiranje biološki krhke umne i psihoneurotske strukture svakog pojedinca na kugli zemaljskoj te se na taj način doslovno postižu radiklani učinci neutralizacije ishodišta ljudske slobode i individualnosti te se do tančina oblikuju unificirani stavovi i ponašanja ljudi u svakom pogledu.
Mediji u Hrvatskoj su ekstremni dio tog globalnog procesa, odnosno, u većini zemalja svijeta još uvijek postoje snažne nacionalne i drugačije medijske strukture koje odolijevaju globalističkom totalitarizmu te takve politike simboliziraju primjerice Trump, Putin i Orban, pa čak i niz političara u Sloveniji. Dakle, to nije pitanje veličine neke zemlje, nego suvrenizma u glavama svakog čovjeka, a naročito onih koji imaju položaje političke i drugačije .moći.
Kad se radi o Hrvatskoj, može se reći da je ona u različitim vidivoma koje smo spomenuli praktično institucijski kapitulirala, te ne postoje hrvatski mediji nego samo mediji u Hrvatskoj. Na medijskoj razini to svatko može provjeriti ne samo analizom medijskih sadržaja što je zahtjevniji posao, nego i uvidom u lako dostupne javne podatke o vlasničkoj strukturi medija, kojima su u Hrvatskoj golemim dijelom vlasnici stranci, a malim dijelom domaći izdajnici, od kojih neki čak glume hrvatski suverenizam, a zapravo su informacijski logor za predstavljanje lažnih suvernista kako se stvarni ne bi ni mogli početi udruživati.
Na krajnoj margini nalazi se nekolicina hrvatskih sve nemoćnijih portala koje nositelji moći čak isključuju iz informatičkih tražilica te se za njih i njihove tekstove i razgovore saznaje tek putem usmene predaje ili mobitelskih aplikacija. Ali i tu pratimo sve veći nadzor i isključivanje nepoželjnih sadrža i osoba.
- A kako gledate na „borbu“ saborskih zastupnika, koji danima govore „sami sebi“?
Prije više od 20-ak godina jedan hrvatski kazališni kulturnjak koji je bio saborski zastupnik opravdano je značaj i igrokaze u Hrvatskom (državnom) saboru doživio i slikovito opsao kao kokošinjac. Kada po različitim kriterijima uspoređujemo tadašnji i sadašnji Sabor može se reći da je tadašnji kokošinjac svjetska akademija u odnosu na sadašnji saborski jad.
- Što mislite: zbog čega su sa svih strana napali igrani film i tv seriju Antuna Vrdoljaka „General“, a uzvisili lažni i dosadni film „Dnevnik Diane Budisavljević“?
Ako se uvaži sve što sam vam do sada naznačio onda je nepotrebno zamarati čitatelje i s kratkom analizom tih filmova. Dostatno je reći da se, nažalost, pokude i pohvale u svezi oba filma ne temelje na razumskim umjetničkim i društvenim analizama i značenjima, nego na primitivnoj navijačkoj motivaciji i bezumlju.
- A, kakvo je vaše mišljenje o dosadašnjem djelovanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, kojeg vodi dr. Ante Nazor?
S okolnostima i pozadinom osnivanja te institucije sam temeljito upoznat, jer sam bio akter koji je pokušao utjecati lobiranjem i zakonskim radnjama prema nadležnim institucijama. Kratko rečeno, to je – obzirom na ključno značenje Hrvatskog domovinskog rata – trebala biti iznimno značajna državna, kulturna i znanstvena institucija. Da bi to mogla biti trebala je imati tome primjeren prostor, proračun i kadrove. Međutim, osnivači su odredili da to bude blef institucija koja čak nema prostora nego je skučeni podstanar u Hrvatskom državnom arhivu koji i sam vapi za dodatnim prostorom. Proračun je više nego sramotno mali, a broj i kakvoća kadrova su postavljeni na način da ne mogu ništa važnoga napraviti, bez obzira na osobno htijenje djelatnika.
To su objektivne i u svakom pogledu katstrofalne zadatosti koje su kreirane unutar veleizdajničke politike vlade Ive Sanadera s kojom je upravljala Haška mreža, kojoj je trebala takva blef institucija koja navodno radi važni državni posao.
Pojedinačna produkcijske nekakvoće te institucije, ukljućujući i izručivanje dokumentacije Haškoj mreži od Sarajeva do Haga prema političkim nalozima a protivno pravilima struke i pravnog poretka RH su duga priča koja će se neizbježno u punoj mjeri otvoriti kad se imalo počnu uređivati institucije.
Jasno da je strukturi koja je osmislila blef instituciju bilo veoma bitno na njeno čelo postaviti osobu profila koja će služiti i neće talasati te će slati javno poželjne mimikrijske balone, a sve to prema potrebama i zahtjevima političke strukture. I iz hrvatskog iskustva je znano da takvi pouzdani kadrovi preživljavaju smjene stranaka na vlasti i odoljevaju stranačkom uhljebničkom nadiranju.
To su okvirne činjenice o toj blef instituciji, a sve ostalo su detalji koji ne bi stali u pet knjiga a kamoli u ovaj medijski razgovor. Svima zainteresiranima predlažem da upriliče bilo koji oblik javne rasprave o ovoj važnoj temi i prijavljujem se kao jedan od sudionika.
- I na kraju, gospodine Jurčeviću, kakvi su vam planovi, što radite u „doba korone“?
Korona-slučaj je najveći svjetski slučaj u cijeloj svjetskoj povijesti, jer ni Drugi svjetski rat nije obuhvatio toliko ljudi i do te razine i masovnosti suspendirao osnovne ljudske slobode djelovanja, kretanja, rada, školovanja i cijelog niza drugih životnih prava. Stoga je meni, kao amateru za znanstvena područja medicine i biologije bilo najvažnije i najzanimljivije pratiti podatke, projekcije i stajlišta vrhunskih medicinara i biologa u svijetu i Hrvatskoj koji su se mukotrpno probijali do javnosti ukazujući na medicinsku neopravdanost koju su forsirano iznosili medicinari i biolozi s kojima je politika u potpunosti popunila medijski prostor.
O tim drugim aspektima će sigurno u narednom razdoblju biti sve više zanimljivih rasprava koje će otkrivati druge – gospodarske, političke, geostrateške, socijalne, psihološke itd. – aspekte svjetskog i hrvatskog korona-slučaja.
Kad se radi o mojoj struci, doba korone je, vjerujte gospodine Pavkoviću, već za dva mjeseca odgodilo izlazak moje nove knjige koja je najuže povezana sa nizom tema iz našeg razgovora. Naslov knjige je više nego jasan: „Komunistički teror i mučeništvo Crkve – djelovanje Udbe protiv Crkve u Hrvatskoj 1945.-1990.“ Knjiga ima dva sveska i ukupno 950 stranica te će nadam se biti otisnuta do sredine svibnja.
Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ
