Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Trideset godina nenazočnosti i šutnje. Kao da je otišao na neki daleki put i spriječen je; ne može se vratiti. Ali nas nije ni zaboravio. To je način na koji mislim na svoga oca. Ponekad mi tako strahovito nedostaje da imam potrebu vrištati do onesviještenja. Poželim ga makar samo čuti, no stari zapisi s kaseta previše su bolni za preslušavanje u tom zaustavljenom vremenu kojem nedostaje razvojna putanja nadanja. I stoga od toga odustajem. A koliko sam samo takvih ‘živućih trenutaka’ propustila, u kojima sam ga mogla čuti, a nisam to željela. Pisala sam pjesme ili baš tada bila u neodgodivu ljubavnu zagrljaju. Uostalom kao i svi oni koji većinu stvari prihvaćaju zdravo za gotovo. Nisam znala da bi mi jednog dana mogao na taj način nedostajati i da ću si predbacivati što ga, nakon što sam otišla iz roditeljskog gnijezda, nisam češće viđala i čula. Katkada se pitam volimo li uopće svoje roditelje dovoljno ili još točnije: volimo li ih na pravi način, onako kako oni to zaista zaslužuju. Možemo li stvarno zamisliti da ih jednog dana neće biti i da ćemo se osjećati bespomoćnima i napuštenima poput nejačadi. Jer umiranje je gotovo nezamislivo u svome obistinjenju, premda nam je u svome postojanju vrlo lako predočivo. Međutim, čovjek kao da smrti ipak ne vjeruje. Unatoč tome što joj svjedoči, ona je u njegovu poimanju i prihvaćanju taman toliko daleko da je može ignorirati u njezinoj prijetnji konačnošću, na uštrb sebe i onih koje voli. ‘Svijet umiranja’ oko nas, vjerojatno nam nije dovoljno blizak da bismo se s njime osjećajno mogli do kraja saživjeti (te zbog toga živimo na način kao da ćemo postojati zauvijek), jer očito je da nas ni nestajanje naših najbližih ne može mnogočemu poučiti. Je li zbog toga što je u nama usađeno da u sebi poričemo mogućnost (vlastitog) neopozivog odlaženja? Jesmo li samo tako u stanju nastaviti dalje? ‘Iskustvo smrti’, čovjeku očigledno sasvim sigurno nije dovoljno da bi kroz svoje postupke, na primjeren način mogao cijeniti postojanje svojih najbližih. Svo vrijeme koje nismo bili u stanju provesti sa svojom obitelji i djecom zato što nam je nešto drugo bilo važnije, zauvijek je izgubljeno. U trenutku kada odlučujemo što ćemo i na koji način učiniti, mi nemamo pred sobom viziju mogućeg gubitka i nepovratnosti. Katkada inertni, katkada odviše zaokupljeni uspjehom i(li) materijalnim, odričemo se onog čiju težinu značenja u određenom trenutku nismo u stanju procijeniti. Čovjek u svemu zapravo traži nove užitke i uzbuđenja. Kao da je na neki način onesposobljen za drukčiji način funkcioniranja, moguće stoga što mu je, čini se, nužno potreban adrenalin kojeg si može priskrbiti uglavnom na način da odabere ono manje važno, ali doživljajno jače, iako na štetu trajnih vrijednosti čija mu se postojanost doima kao da je zaleđena u vremenu i vjerno ga iščekuje. Ipak, jednom će žaliti za onim što mu je bilo sasvim dovoljno blisko da je to, bez da mu je odviše krivo, mogao odgoditi. Uvijek griješeći na istim mjestima, on odabire trenutnost već samo zato što mu donosi nekakvo obećanje ili ga je u stanju dostatno uzbuditi. Jer, čovjekovi su prioriteti nerijetko upravo ono što odnosi pobjedu radi svoje tajnovite i privlačne neodgodivosti. Sve ono što na njega može pričekati, to ga i donekle čeka. Ali to isto, na stanovit način, polako i odlazi, čega pak ljudi nisu dovoljno svjesni. Ono što im se sada čini važnim, a u sebi sadrži atraktivnost lako potrošivog trenutka koji će u njima probuditi rijetki zanos, često će konkurirati njihovu odnosu s onima koji su im nenadoknadivi, već samo zbog toga što ne žele propustiti moment u  kojem im se može dogoditi zamišljeno. To je na žalost ono što presuđuje i što čovjeka otuđuje i od njega samog. On prečesto nije u stanju odoljeti izazovima koji ga udaljavaju od njegove svete zadaće i unutarnjeg opredjeljenja, naklonosti i pažnje prema najbližima, koja je istovremeno i njegova nerijetko nespoznata potreba koju je jednom možda uspio nadživjeti, no za čijim ostvarenjem neće više nikada moći posegnuti.

STANKA GJURIĆ


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema