By “Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživiti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom.”
(August Šenoa (Kritika opere Nikola Šubić Zrinski I. Zajca), Vijenac, VIII, 1876, 4. 11.; preuzeto iz: http://www.nsk.hr/postoje-opere-i-postoji-zrinski-u-spomen-na-operu-nikola-subic-zrinski/; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 30. 10. 2022.)
Riječi su ovo što ih je oduševljen praizvedbom opere “Nikola Šubić Zrinski”, u svojoj kritici izrekao književni velikan, začetnik hrvatskog realizma, August Šenoa. Od tog dalekog 4. studenoga 1876. godine i premijere u Zagrebu do danas, ovaj operni dragulj u jednakoj mjeri plijeni, oduševljava, očarava i budi emocije u najširim slojevima puka, pa i među onima koji nisu hrvatske krvi ali su zaljubljenici u našu povijest, glazbu i tradiciju, dokazujući tako da postoje bezvremenska i svevremenska umjetnička djela čija univerzalna vrijednost protokom vremena ne gubi ništa od svoga sjaja i veličine.
Potvrda je to visoke umjetničke vrijednosti jednog djela koje opstaje i ostaje kao trajna vrijednost u nacionalnoj riznici već punih 146 godina, ali i svjedočanstvo o tomu koliko se u najširim slojevima hrvatskog naroda drži do svijetlih trenutaka povijesti koji su obilježili njegovu stoljetnu borbu za slobodu na vjetrometini jugoistočne Europe. “Postoje opere i postoji ‘Zrinski'” – rekao je jednom prigodom slavni hrvatski skladatelj i dirigent, Boris Papandopulo, potvrđujući tako lucidno i s malo riječi ono što je bilo očito od prve izvedbe: da je riječ i remek-djelu koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ova grandiozna glazbeno-scenska predstava izuzetne snage i imaginacije, gotovo punih stoljeće i pol, simbolom je snage duha, hrabrosti, odlučnosti i neugasle želje hrvatskoga naroda za time da bude i ostane svoj, odraz nacionalnog ponosa i htijenja i jedno od rijetkih djela Ivana pl. Zajca koje se kroz sve to vrijeme zadržalo na repertoaru svih naših nacionalnih opernih kuća (Zagreb, Osijek, Rijeka, Split). To je uvjerljivo naša najizvođenija opera.
Plakat s praizvedbe opere iz daleke 1876. godine
(Adresa slike: https://dizbi.hazu.hr/a/?pr=iiif.v.a&id=14222)
Hrvatski sabor je 2016. godinu proglasio godinom Nikole Šubića Zrinskog, u čast 450-e obljetnice obrane Sigeta i junačke smrti našeg junaka i njegovih vojnika. Tim je povodom (18. rujna) Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka izvelo operu “Nikola Šubić Zrinski” u Nacionalnoj operi u Budimpešti. Predstava je nagrađena ovacijama publike, a intendant osječkog HNK, Božidar Šnajder poslije predstave izjavio je: “Ovo će biti nešto što će ostati za pamćenje…Ovo su zvjezdani trenuci osječkog kazališta…”
Mađari ne zaboravljaju Siget i njegovu junačku obranu, a našeg Zrinskog ne bez razloga smatraju i svojim nacionalnim junakom. I to je još jedan od dokaza veličine i značaja ovog povijesnog događaja. Nikola Šubić Zrinski i njegova hrabra i požrtvovna posada, obranom su Sigeta zaustavili osmanlijsku bujicu koja više nije imala snage nastaviti put prema Beču i pokoriti ga. Tek 117 godina poslije (1683.) oni ponovno opsjedaju Beč, po drugi i posljednji put. Ima onih koji, nažalost, ni danas ne razumiju značaj obrane tadašnjih ugarskih zemalja, pa i utvrde Siget, pa su skloni čak i tvrditi kako se “Zrinski borio za tuđinske interese”, ne shvaćajući kako bi prodorom prema zapadnoj Europi Hrvatska bila okružena turskim trupama, a njezina daljnja sudbina neizvjesna. Zrinski se borio za Ugarsku, Europu, ali i za svoju Hrvatsku i pronio slavu hrvatskog oružja i vojnika diljem svijeta.
Svaka izvedba ove opere, vrlo je skup, složen i zahtjevan posao koji iziskuje primjeren prostor i tehničke uvjete, ali i golemi angažman velikog broja ljudi, raskošnu scenografiju i vrhunske umjetnike. A to imaju samo velika kazališta i velike operne kuće. Zato je njezino izvođenje i rezervirano za hrvatske nacionalne teatre i one inozemne u kojima je to moguće.
Riječ je o glazbenoj tragediji u tri čina za koju je libreto napisao hrvatski pjesnik Hugo Badalić (ostao je trajno upamćen upravo zahvaljujući tomu). Prema navodima hrvatskog redatelja, teatrologa, dramaturga i sveučilišnog profesora Vladana Švacova (iz eseja “Operni libreto u Hrvata”) i podataka iz Repertoara hrvatskih kazališta, do 1990. godine, opera “Nikola Šubić Zrinski” izvedena je 1317 puta, dok je do veljače 1992. godine, samo u Zagrebu izvedena 609 puta. Najdojmljiviji i kod publike najomiljeniji dio opere je pjesma Zbora “U boj, u boj!”, koju je također uglazbio Ivan pl. Zajc, dok je stihove napisao Franjo Marković (1866. godine). Ona nije od samoga početka bila dijelom opere nego je u nju uklopljena kasnije. Izvodi je muški zbor i odlikuje se snažnim, dinamičnim i živopisnim glazbeno-scenskim izričajem koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Svoje je poklonike ova naša opera stekla diljem svijeta, pa čak i u Japanu, gdje je 26. veljače 2006. godine pjesmu “U boj, u boj!”, u dvorani Kokugion u Tokiju, pod ravnanjem maestra Katsukija Kozaija izveo japanski muški zbor od 1000 članova.
HNK – završna scena iz opere
(Adresa slike: https://akademija-art.hr/2020/01/03/nove-izvedbe-zajceve-opere-nikola-subic-zrinjski/)
Junačka smrt hrabrog i časnog hrvatskog velikaša i ratnika nalik onoj kakvom su nekad umirali samuraji, učinila je legendu o Nikoli Šubiću Zrinskom vrlo popularnom u svijetu, pa i u dalekom Japanu. Arije iz opere “Nikola Šubić Zrinski”, a pogotovu pjesmu “U boj, u boj!” rado izvode mnogi pjevački klubovi i zborovi u ovoj dalekoistočnoj zemlji u kojoj opera i glazbena kultura imaju posebno mjesto i značenje u javnom životu. Tako je ova pjesma postala čak i himna jednog japanskog sveučilišta.
Opera “Nikola Šubić Zrinski” doživjela je, dakle, svoju praizvedbu prije 146 godina (4. studenoga 1876. godine) u tadašnjem Narodnom kazalištu u Zagrebu, što je bio izuzetno važan i zapažen društveni i kulturni događaj. Dirigirao je sam autor Ivan pl. Zajc koji je ovim djelom potvrdio svoju reputaciju i uvrstio se među najznačajnije glazbene umjetnike u našem narodu. Tekst libreta objavljen je iste godine u listu Hrvatski dom.
Riječke dnevne novine La bilancia pisale su četiri dana nakon praizvedbe:
“Nikola Šubić Zrinjski. Ovo je naziv novoga djela (glazbene trilogije) vrijednog našeg sugrađanina, maestra Zajca, predstavljenog prvi put prošle sedmice u Narodnom kazalištu u Zagrebu, na libreto gospodina Badalića. Uzdržavajući se izvijestiti o vrijednosti nove partiture, jer su nas o tome obavijestili zagrebački listovi, kao i prijemu kod tamošnje publike, utvrđujemo sa zadovoljstvom da je, po Agramer Zeitungu, vrijedni umjetnik doživio brojne ovacije, koje su dostigle vrhunac kad su se poslije treće slike na prosceniju ukazali predstavnici pjevačkog društva Kolo i poklonili kompozitoru veličanstvenu krunu, ukrašenu kićenom vrpcom nacionalnih boja.”
(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Nikola_%C5%A0ubi%C4%87_Zrinjski_(opera); istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 1. 11. 2022.)
Već više od četiri i pol stoljeća, slavna epopeja sigetske bitke urezana je u kolektivnu svijest Hrvata. Ona je simbol nepokornosti našeg nacionalnog duha, prkosa i riješenosti da budemo i ostanemo svoji na svome, pa ne čudi da i opera koja na tako grandiozan i veličanstven način prikazuje ključne trenutke ovog povijesnog događaja u našem narodu od svoje praizvedbe do danas zauzima sasvim posebno, jedinstveno mjesto, kao ni jedno drugo glazbeno-scensko djelo. Nacionalna sloboda, vjera, obitelj, dom i Domovina svetinje su za koje su stoljećima ginuli najbolji hrvatski sinovi. I ne samo hrvatski! Bilo je i velikih domoljuba kojima to što nisu naše krvi nije smetalo da se istaknu u toj borbi i ne rijetko žrtvuju svoje živote za Domovinu. Dio je to neizbježne sudbe koja nam je dodijeljena na ovom razmeđu civilizacija i različitih, suprotstavljenih svjetova. I s time smo se morali nositi kroz cijelu povijest. I ovdje spomenuti velikani koji su se tako biranim riječima izražavali o operi “Nikola Šubić Zrinski”: slavni književnik August Šenoa (jedan od najvećih spisatelja u našoj povijesti) i glazbeni kritičar, publicist, skladatelj i dirigent, glazbeni virtuoz, maestro Boris Papandopulo, kao i mnogi drugi uglednici, iako podrijetlom nisu bili Hrvati, svojim životima i djelima su potvrdili privrženost našem narodu i ljubav prema njegovoj kulturi, tradiciji, povijesti i umjetnosti, osjećajući se dijelom puka koji ih je prihvatio otvorena srca, duboko i sa zahvalnošću slaveći i njih i njihova djela.
Nije li i to rječiti dokaz naše otvorenosti prema svim ljudima dobre volje, pa na koncu i pripadnosti srednjoeuropskom civilizacijskom i kulturnom krugu? Hrvatska je spletom povijesnih okolnosti i zbog svoga zemljopisnog položaja i danas na braniku kršćanskih vrijednosti i civilizacijskih stečevina svijeta kojem pripada. Stalna je to i neizvjesna borba, u kojoj ne smije biti uzmaka – ako želimo ostati ono što jesmo.
Nema skuplje riječi od slobode, niti veće nesreće od ropstva.
Juriš Nikole Šubića Zrinskog i njegovih junaka iz Sigeta – slika Otona Ivekovića
(Adresa slike: https://akademija-art.hr/wp-content/uploads/2021/01/oton-ivekovic-juris-nikole-subica-zrinskog-1200×800.jpg)
(Video) The cast at Croatian National Theatre in Zagreb sings ‘U boj, u boj!’ from NIKOLA ŠUBIĆ ZRINJSKI; https://www.youtube.com/watch?v=IZkQToUftJE&ab_channel=OperaVision)
Zlatko Pinter
