By Dragi Isuse, u svekolikoj povijesti hrvatskog naroda, nema tragičnijieg razdoblja, kao što je isječak vremena od 1940. do 1950. godine. U tih desetak godina toliko se toga sudbonosnog, strašnog i krvavog dogodilo, da je to teško opisati, ispričati kako je bilo, a još teže je u sve to povjerovati svakomu onomu koji nije doživio to vrijeme obnavljanja hrvatske državnosti, zanosa, ljubavi i zlobe, junaštva i izdaje, istinoljubivosti i prevare, propasti i, po završetku rata strašnog stradanja hrvatskog vojnika zarobljenika, ustaša, domobrana i civila na križnim putovima i marševima smrti. Ako se tomu doda Jasenovac u ratu i poraću, stratišta i jame u nama, čudnoj zemlji Deželi, onda ispada da je u tih desetak godina više bilo zla i nesreće, negoli u stotine prijašnjih godina.
Rođen sam u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Fratar Damjan Rozić napisao je svojim lijepim, čitkim rukopisom, da sam rođen 27. veljače 1945. godine, selo Borčane, župa Kongora, općina Tomislavgrad, Nezavisna Država Hrvatska, po vjeri katolik, po nacinalsnosti Hrvat. Tako piše u fratraskim knjigama, kako se to u nas govori, a kod matičara je drukčije. Tamo je precrtana NDH i dopisana FNRJ. To znači, da je taj matičar kao već novoskovani jugoslavenski čovjek, iskrivljivao činjenice; riječju, falsificirao moju biografiju. To govori i pišem zato da se zna istina neporeciva; da svi oni koji su rođeni u vrijeme trajanja Nezavisne Države Hrvatske, falsificirana im je biografija.
NESRETNA NAŠA NDH
Poslije propasti NDH, povjesničari su iskrivljivali povijesne činjenice o toj tragičnoj hrvatskoj Državi, pa su partizanski i komunistički zlotvori, doslovno u školama lagali o hrvatskoj prošlosti (tako se rađao jugoslavesnki čovjek), pa su ti novosklepani jugoslavenski ljudi od kvarna materijala i opasna usmjerenja, godinama sotonizorali osnivače te države i sve živo i mrtvo iz te Lijepe naše i nesretne naše NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Umrijet ću, a neću dokučiti, niti do kraja razumjeti, a još teže prihvatiti strašno povijesnu istinu, zašto su hrvatski komunisti i partizani bili toliko protiv Nezavisne Države Hrtvatske. Oni su joj došli glave.
Kad je nastajala, postojala i nestajala Nezavisna Država Hrvatska na planetu je bilo šesdesetak država. Od tih šesdesetak carevina, kraljevina, republika, NDH je bila priznata od 17 zemalja. To su: Mađarska, Njemačka Italija, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Japan, Španjolska, Finska, Danska, Mandžurija, Tailand, Kina, Burma, Filipini i Indija. Kraljevina Švedska djelomično je priznavala Nezavisne države Hrvatske. Moglo se s putovnicom NDH ući u Švedsku. S Francuskom i Švicarskom bili su neka poslanstva. Nisu to bile ambasade, niti konzulati, nego, nekakvi uredi, odnosno predstavništva. Odnos s Vatikanom je bio priča za sebe. Pio XII nije priznavao NDH u pravom i pravnom smislu. Veza je bilo neko duhovno predstavništvo. To je normalno ako se zna kakav su kroz stoljeća imali odnos prema Hrvatskoj pape Talijani. Da je papa bio Talijan 1991. godine, možda bi se dogodilo čudo da nas prizna Vatikan. Imali smo sreću, papa je bio Poljak. Kažem i ne lažem, imali smo sreću što papa nije bio Talijan ili Francuz. Te sudbonosne i ratne 1990. godine, obistinila se zakletva Hrvata papi Agatonu iz 680 godine.
Ako se tomu doda što se događalo od 1945. do 1995. godine sve biva jasno do nejasnoće i upitno do nedgovora u vremenu ljudske zloće i nesreće pod ovim krvavim podnebesjem. Krenimo putom što nikud ne vodi o onima koji su sanjali slobodu, a bili su oslobođeni slobode, pa čak i života od onih koji su njihove krvi i tla. Bila su to vremena velike hrvatske nesreće i velikog komunističkog i partizanskog zla.
Mi koji smo rođeni u doba Nezavisne Države Hrvatske ili odmah po njezinu nestanku, pogotovu djeca ustaša i domobrana, bili smo žigosani pečatom udesa naših očeva i stričeva, nestalih ustaša i dombrana, poslije rata zatvarani i zlostavljani od vlasti i susjeda. Sudbina ustaške i domobranske djece bila je teška dozlaboga. Partizanska djeca bila su privilegirana posvuda; u školama, u firmama, u ustanovama… lakše su prolazila u školama i brže se i lakše zapošljavala i zauzimala ključna mjesta u svim porama života i društva. Kad se činilo da smo se toga riješili propašću Titove zlotvorine Jugoslavije i nastankom slobodne i neovisne države Hrvatske, nemalo smo se iznenadili, kao su nas djeca i unuci partizana, partijaša, kosovaca i udbaša, preveslali, pa su se domogli vlasti i materijalnih dobara u pljački državne i društvene imovine, koju su nazvali pretvorba, odnosno privatizacija. Oni su se bili pritajili prije izbora i u ratu, a kad je to prošlo, i Hrvatska postala slobodna i neovisna država, iskočili su iz svojih busija i jazbina i zauzeli sva ključna mjesta u medijima, u diplomaciji, u gospodarstvu, u politici, u strankama i udrugama…
Možda se naši djedovi i očevi okreću u grobovima na samu pomisao što nam se dogodilo u slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj; što se dogodilo njihovoj djeci i unucima. Pokažite mi neko ustaško dijete ili unuče na nekom položaju u dipolomaciji, medijima, školama, ustanovama, strankama, udrugama…
Bili su i ostali naivni isto onako kako su bili naivni njihovi očevi, koji su položili oružje na onom prokletom austrijskom polju, predali se našim vjekovnim zakletim neprijateljima Englezima, koji su čitavu jednu vojsku i tisuće civila bacili u krvave partizanske, komunističke, jugoslavenske ralje. Toj tragediji kumovao je ponajviše Ante Pavelić, koji je pobjegao iz Hrvatske i ostavio na cjedilu svoj narod, svoju vojsku, svoje Hrvate; kažem i ne lažem, ostavio na milost i nemilost srpskim četnicima, hrvatskim komunistima i partizanima svih fela i boja, lijepa moja poslije izgubljena boja nema spokoja. Nije bio dorastao težini povjesne zbilje u kojoj je bio na čelu hrvatskog naroda. Uostalom, nije se smio vezati uz napadače. Napadači gube u vremenu i prostori kadli-tadli i nijedan napadač i osvajač tuđega nije zauvijek vladao pobjeđenima i pljačkao one koje je pobijedio. Pobjednici su najveći gubitnici u povijersti. Zar to nije slučaj Kira, Darija, Aleksandra, Džiginskana, Sultana, Napoleona, Hitlera, Musolinija, Staljina…
Neka budu i ostanu dovijeka dostojanstveni u svom nespokoju moji strici i moji ujci, moji domobrani i moje ustaše, moje zenge i moji hosovci, i svi borci za hrvatsku slobodu od davnine Bogostana do naših dana. Što se pak tiče živih Hrvata, kažem i ne lažem, izumiremo, nestajemo, smanjujemo se. Pusta su neka sela, gluha neka mjesta. Ne čuje se cilik, ni plač djece. „Rahela oplakuje svoju djecu kojih nema.“ Desetak nas je milijuna na planetu, polovica od toga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a pola u lijepoj našoj tuđini.
Za moga maloga i kratkog života, živio sam što duže što kraće u Bosni, Hercegovini, Jugoslaviji, Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Makedoniji, Srbiji, Australiji, Kanadi, Južnoafričkoj republici, a prošao sam desetak drugih država, onako na proputovanju. Posvuda sam naišao na Hrvate. Nema gdje nas nema. Tako sam na jugu Afrike upoznao našega iseljenika, koji je jako bogat i ima desetero djece, a u Australiji isto tako, naišao sam na čovjeka iz našega kraja, koji ima osmero djece. A ja i moja žena imamo dvoje, moj susjed jedno, drugi susjed troje, četvrti dvoje i tako sve u nedogled, jedno ili dvoje. Moj brat u Njemačkoj ima ih petero, moj rođak u Kanadi ima šestero djece. Koliko ima starih neženja i usidjelica, oprosti im Bože. Pustinja naša raste, hrvatska pustinja. Jesmo li zaista narod koji izumire. Stručnjak za pronatelitetnu politiku, naš zemljak Anđelko Akrap mi nedavno reče, da će nas za trideset godina biti manje od milijun. Ako se to tako nastavi i bude našom zbiljom i sudbinom, onda nas neće biti za trista godina. Možda se to tako meni pričinja.
Na kraju svega, kad se sve sagleda što je bilo i što se danas događa, ja moram reći, barem za sebe, i u svoje ime: Kako je bilo lijepo i tužno biti Hrvat u Hrvatskoj. Samo Bog zna i Hrvati kako je biti Hrvat i živjeti u Bosni, u Hercegovini,u Vojvodini… Onima našim u Australiji, Americi, Kanadi, ili Njemačkoj, neki kažu ako ne lažu, da je bolje nego nama u Lijepoj našoj ili u Dragoj našoj – tako je moj did zvao Bosnu, a Hercegovinu – Kršna naša. A ja sam hrvatsku dijasporu nazvao – Lijepa naša tuđina! Kako sada stoje stvari, mladi Hrvati su spremni za lijepu našu tuđinu. I odlaze poput ptica selica. I većina njih neće se znati, niti možda htjeti vratiti u svoja ostavljena, napuštena, pusta gnijezda.
Na kraju krajeva, ostaje otvoreno pitanje u mojemu otvorenom pismu: Za što ste danas spremi, braćo moja Hrvati i sestrice moje Hrvatice? Zašto ste spremni? Zašto ste zatajili i ojadili naše pretke, zašto nisu urasli u potomke.
Ante Matić
