By “Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire”
(Albert Camus)
Najbolje godine tvog života dolaze kada odlučiš da su tvoji problemi tvoji. Ne kriviš za njih svoju majku, oca, djeda, baku, okolinu ili politiku. Shvatiš da ti kontroliraš svoju sudbinu, ili možda ipak ne… Šta je to sudbina? Kako je prihvatiti, ako je bolna? Kako živjeti život nakon što sudbina “kaže” svoje?
Bog je stvorio čovjeka iz praha i dao mu život tako što je s njim podijelio vlastiti dah (Postanak 2,7). Radi toga, čovjek je jedinstven među svim Božjim stvorenjima, jer ima i nematerijalni i materijalni dio, duh i tijelo.
Duboko u ljudskoj psihi je da sudbini pripisujemo sve svoje nesreće, sve loše što kroz ovozemaljski život prolazimo, ali kakva je sudbina čovjeka koji uzme i ugasi dječji život, kakva je sudbina čovjeka koji jednim pritiskom gumba u trenu ugasi živote koji su trebali cvjetati i razvijati se… Ja znam kakvu sud…binu bih mu ja namijenio!
Kakava je sudbina djeteta od 4 godine koje pogiba od “sudbine” pilota JNA, kakva je sudbina majke i oca tog nevinog djeteta,… ?
Uz odgoj i brigu o svom sinu često me misli vrate na dane mog djetinjstva i odrastanja, sjetim se smijeha, prljavih hlača na koljenima, razbijenih koljena, “ponike”,”nogoša” i “stare škole”…
Onako, kao skriven u oblacima, gledam na obitelj, mladi bračni par koji živi život većine ljudi… Jutro, ustajanje, pripreme i doručak prije odlaska na posao, priprema djeteta za školu… Smijeh, veselje, sreća… Život ne može biti ljepši…
Odjednom se obitelj poveća za još jednog člana, za još jedno dijete, sreća još veća, ljubav neizmjerna, briga raste… Godine prolaze, roditelji rade, stvaraju, izgrađuju, bore se, ali im osmijeh, toplina i sreća ne napuštaju lica… Život je lijep, težak možda, pomalo i naporan, ali lijep… I odjednom sudbina kaže:
Sad ja nastupam…
I tako preko noći smijeh, radost i vedrinu, sudbina? mijenja u strah, neizvjesnost, brigu te naposljetku bol… Ta majka, koja zrači ljubavlju, vjerom, sigurnošću, srećom odjedanput nestaje, ne tijelom nego duhom, s njenog lica nestade osmjeh, sigurnost u životu kao da nikad postojala nije, sreća postaje nepoznati pojam…
Taj otac koji je simbol snage, smijeha, hrabrosti, odvažnosti, sigurnosti odjednom postaje tmurna i ozbiljna osoba koja kao da u životu nikad nije “razvukla” osmijeh, kao da nikad nije spoznao sreću u životu, kao da nosi brige cijelog svijeta na svojim leđima…
To dijete, sin, koji je napokon počeo otkrivati svijet što ga okružuje, shvaćati pojam mame, tate, brata, to dijete koje ujutro ne može dočekati tren kad izlazi iz kuće i igra se vani, sve dok ne počne padati mračak, to dijete odjednom “osjeti”… SPOKOJ.
Sudbina ili…
Je li moguće da sudbini pripisujemo sve najbolje ili sve najlošije što nas snađe kroz život, je li je sudbina imala svoje “prste” u pogibiji četverogodišnjeg djeteta, je li doista sudbina krivac za život pun tuge i žalosti roditelja tog istog dijeteta, je li sudbina zaslužna za sreću, ili u ovom slučaju nesreću, je li doista sudbina zaslužna za ubijanja, ranjavanja, mučenja, silovanja, logore smrti, da li doista možemo sudbini pripisati sve što nevalja i nije dobro… Kome pripisati sve što je dobro u životu, ljubav, toplinu, sreću, dobre i drage osobe, opet sudbini ili… Kako objasniti neobjašnjivo, kako shvatiti i pomiriti se sa sudbinom, kako prihvatiti smrt djeteta, kako shvatiti bol i tugu za tim istim djetetom, kako objasniti prijatelju da je za njegov boravak u srpskim logorima smrti zapravo „kriva“ sudbina?, kako sam sebi objasniti sve loše, svu bol i gorčinu koju osjećam 30 godina, kako prihvatiti “sudbinu” i da li je za to sve doista “kriva” sudbina ili možda ne…
Možda je Homer bio u pravu kada je sudbinu opisao ovako:
“Sudbina obično čeka iza ugla. Kao lopov, kurva ili prodavač srećaka: njezina tri najčešća utjelovljenja. Ali u kućne posjete ne ide. Treba napraviti tih nekoliko koraka.”
Autor:
Goran Knežević
