By Darovita i svestrana Zagrepčanka Ana Bogdanić posvetila se i borilačkim vještinama.
I to – Kempu!
Mnogi nisu za to ni čuli, a riječ je o borilačkoj vještini koja vuče korijene iz Indije, a preko Kine je došla do Japana gdje je dobila ime Shorin Kempo (Ken – u prijevodu šaka i Po – u prijevodu put, cilj ili način, Kempo – put, način ili zakon tvrde šake tj. “šakanje”), te je postala okosnica za razvoj ostalih borilačkih vještina. Obuhvaća jujutsu i kenjutsu, udarce rukama i nogama, blokade, držanja i gušenja, poluge, rušenja i bacanja, borbu na podu i korištenje nekih oružja, te samoobranu.
- Vještinom sam se počela baviti u sklopu studentske organizacije borilačkih vještina SUBOS kod majstora Dinka Batura. Dinko je majstor s izuzetno bogatim iskustvom različitih borilačkih vještina, ali mislim da su najveći trag na njegovu današnju školu ostavile škole Black Dragon Jiu Jitsu majstora Stjepana Grbavaca i Shorin Kempo majstora Mirana Škerla- rekla je.
Nu, kad smo je pitali, od kad je privlači šport, a poglavito borilački, odgovorila je:
- Od malena! Međutim, nisam se nalazila u njima kao natjecateljskom sportu. Mene je privlačio i još uvijek me privlači drugačiji pristup borbi, onaj kojem je osnovni cilj pobijediti sebe i onaj koji se ne ograničava pravilima bodovanja. Majstor Dinko je u svojoj školi to utkao kao osnovno pravilo i motiv. I ja sam se zaljubila u tu vještinu u njegovoj interpretaciji. Nemojte zaboraviti da vještine jako ovise o majstorima koji ih prenose. Dinkov pristup je onaj koji sam ja tražila. Da li u tome ima prste njegov životni put i iskustvo tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, tijekom kojeg je vještinu proživio u realnoj borbi i u kojoj je spoznao nijanse koje dijele život i smrt, ili se rodio s takvim duhom i samo je trebao pronaći vještinu koja ga zrcali, ne znam, ali ja sam našla puno sebe u načinu koji on podučava.
Ana je položila za smeđi pojas i stekla zvanje 1. kyu sempai! Sprema se za polaganje crnog pojasa. Naime, relativno „kratku“ pauzu napravila je zbog dvoje male djece, koji su joj ipak najvažnija od svega i kojima posvećuje svaki svoj uspjeh…
- Hvala Bogu, djeca su mi sad veća i da nije ove situacije s COVID-om već bih bila u dvorani. Ipak borilačke vještine nisu samo onaj dio koji odradiš na treningu, nego način života i izvan dvorane, način komunikacije s ljudima, način odgoja djece. U tom smislu nikad nisam ni pravila pauzu. U školu se planiram vratiti čim se sredi situacija s pandemijom – poručila je.
Također nas je zanimalo, koliko je za žene važno bavljenje ovakvim vještinama? Rekla je:
– Važno je koliko i za muškarce. Kempo je plemenita vještina jer s filozofijom koja je u nju utkana, gradi cjelovito biće i duh i tijelo. Povećavajući fizičku snagu i izdržljivost, ohrabrujući i razvijajući vještinu da se zauzmeš za sebe, ona jača i duh. Ova vještina nije sport i oni koji trebaju nagrade i slavu kao motiv, tu se vjerojatno neće naći. Ovdje naučiš vrednovati sebe ostajući ponizan pred životom.
Sve u svemu, kroz ovu vještinu spoznala je kako pomicati vlastite granice tijela i uma, kako osjetiti tuđu energiju, da bi se moglo, pjesnički rečeno, zaplesati uz nju i povesti ju kamo želiš, a da ju ne slomiš.
- To je poezija u vještini – kazala je Ana Bogdanić, poglavito odajući priznanje i svim hrvatskim športašima, koji su sudjelovali u obrani Domovine, a koje nažalost danas malo tko i spominje.
Mladen Pavković
