By Dana 9. listopada ove godine, navršava se 28 godina od smrti sjajnog hrvatskog povjesničara, akademika, sveučilišnog profesora i znanstvenika, prof. dr. Ljube Bobana, čovjeka koji je svome narodu i hrvatskoj historiografiji ostavi kapitalna djela neprolazne vrijednosti u koja je utrošio najplodnije godine svog života i intelektualnog rada.
Rođen je u Solinu 10. svibnja 1933. godine, a umro u Zagrebu 9. listopada 1994. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. godine, a doktorsku disertaciju Sporazum Cvetković – Maček obranio pet godina poslije (1964.). Najprije je kraće vrijeme radio u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1963. godine kao asistent, docent postaje godinu poslije, od 1971. je izvanredni, a od 1975. i redoviti profesor). Utemeljitelj je Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu (1971.) i njegov ravnatelj (1972-74). Izvanredni član JAZU (kasnije HAZU) bio je od 1975., a redoviti od 1986.
Kao znanstvenik, sustavno i seriozno je pristupao proučavanju novije hrvatske povijesti – razdoblja monarhističke Jugoslavije i Drugoga svjetskog rata, posebice uloge HSS-a i njezinih istaknutih čelnika (uključujući i Vladka Mačeka) služeći se provjerenim znanstvenim metodama i vjerodostojnim izvorima. Znanstvena akribija bila je i ostala ideja vodilja cijelog njegovog opusa, a naročito se bavio spornim razdobljima recentne povijesti prve polovice XX. stoljeća, te događajima i procesima koji su bili predmet krivotvorenja od strane komunističke i velikosrpske historiografije.
Pišući početkom 70-ih godina za Enciklopediju Jugoslavije natuknicu “Ustaše”, došao je u sukob s komunističkim cenzorima koji su na temelju stvorenih stereotipa o žrtvama Drugoga svjetskog rata i manipulacija brojkama nastojali diktirati njezin sadržaj, na što on nikako nije pristajao. Od tada počinje njegova aktivna borba za istinu o Drugom svjetskom ratu, HSS-u, Jasenovcu i pobijanje megalomanskih brojki “ustaških žrtava”.
Svjestan da je to maksimiziranje “ustaških žrtava” (s logorom Jasenovac kao stožernim mitom koji se uspostavlja upravo u to vrijeme – krajem 60-ih i početkom 70-ih godina) kamen temeljac na kojemu su komunistički i velikosrpski propagandisti i krivotvoritelji izgradili svoju zloćudnu, rasističku teoriju o “genocidnosti” hrvatskoga naroda, Boban se od tada nadalje posvećuje sveobuhvatnom i minucioznom proučavanju dostupne i raspoložive historiografske građe, traganju za izvorima, te njihovoj sistematizaciji i pomnoj analizi iz čega izvodi svoje zaključke. I sve to objavljuje u znanstvenim časopisima (u koje ima pristup), u svojim knjigama i na javnim tribinama i skupovima (simpoziji u Jasenovcu, okrugli stolovi povjesničara itd.), zbog čega stječe brojne neprijatelje i pored dr. Franje Tuđmana i dr. Franje Kuharića postaje jedan od glavnih “ustaša” (za službeni Beograd, te komuniste i velikosrpske ideologe diljem SFRJ).
Dr. Boban će ostati zapamćen i kao sjajni, nenadmašni polemičar koji je do kraja i bez ostatka zastupao i branio svoja stajališta i znanstveno utvrđene povijesne činjenice i to na sjajno, maestralno, u čemu mu nije bilo ravnog. Razoružavao je svoje oponente tvrdom argumentacijom, tvrdoglavo, uporno, konzekventno, ni jednog trenutka ne pomišljajući na kompromis kad je u pitanju istina.
Uzmemo li u obzir da je tadašnja krivotvoriteljska klika (sastavljena od komunističkih dogmata, velikosrpskih ideologa po zadatku i plaćenih propagandista predvođenih Vladimirom Dedijerom, Antunom Miletićem, Velimirom Terzićem, Milanom Bulajićem, Veselinom Đuretićem, Vasilijem Krestićem i drugima) bila vrlo moćna i duboko ukorijenjena u tadašnji sustav, te da je iza nje stajao kompletan državno-partijski stroj sa svim svojim institucijama i agitpropovskom propagandom vođenom po tipičnom staljinističkom obrascu, donekle možemo razumjeti koliko je ta borba bila teška, složena i neravnopravna.
Dr Boban imao je samo jedno oružje: ISTINU, a na strani njegovih protivnika bilo je sve drugo. No, nije popuštao i nije ni pomišljao na predaju. Na “okruglim stolovima”, raznim “simpozijima” i u javnim raspravama (pogotovu o žrtvama Drugoga svjetskog rata i Jasenovcu) neprekidno se susretao s jednom te istom matricom. I sve je kretalo iz Beograda.
U to je vrijeme (pored dr. Franje Tuđmana), jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se bez ostatka i kolebanja, oštro i bez kompromisa suprotstavlja toj stoglavoj nemani – nepobitnim i neumoljivim činjenicama koje se ničim nisu mogle dovesti u pitanje. I nije mu ni malo smetalo što je u tom “rovovskom ratu” najčešće bio usamljen i prepušten isključivo sebi. Njegove bitke ostale su zabilježene kao sjajni trenuci hrvatske historiografije kakvih, nažalost, do dana današnjeg nismo imali mnogo.
Kapitalno djelo dr. Bobana koje je nemjerljivog značaja za hrvatsku historiografiju
(Adresa slike: https://www.njuskalo.hr/image-w920x690/povijest-literatura/ljubo-boban-kontroverze-povijesti-jugoslavije-1-3-slika-157719598.jpg)
Sredinom osamdesetih, on se (nakon perfidnih napada koji dolaze iz legla krivotvoriteljske klike – Beograda) preko zagrebačkog Časopisa za suvremenu povijest doslovno upušta u verbalni rat s krivotvoriteljima – tadašnjom jugo-oficirskom klikom predvođenom komunističkim ratnim zločincem i generalom Velimirom Terzićem i njegovom sivom eminencijom, pukovnikom Milutinom Šušovićem – i odnosi pobjedu!
U svojim knjigama Slom Kraljevine Jugoslavije i Aprilski rat, general Terzić je Hrvate optužio za raspad Kraljevine Jugoslavije i obilježio ih kao glavne uzročnike rata i stradanja tijekom okupacije, što je samo po sebi apsurdna i neodrživa teza. Dakako, u okviru ove svoje konstrukcije, on teško optužuje HSS, Katoličku crkvu i cijeli hrvatski narod, poistovjećujući ih s Ustaškim pokretom i u konačnici, na toj matrici gradi tezu o “krivnji” Hrvata za srpske i druge ratne žrtve.
U Kontroverzama iz povijesti Jugoslavije (knjiga I, Zagreb, 1987.), dr. Ljubo Boban donosi iscrpan prikaz polemika što ih je vodio s urednikom Terzićevih knjiga pukovnikom Šušovićem (autor je umro 1983.), iz kojih je potpuno vidljivo kako ni jedna ključna teza beogradskog krivotvoriteljskog dvojca ne odgovara istini i ne može podnijeti ozbiljnu znanstvenu analizu.
Nakon iznesene argumentacije kojom hrvatski povjesničar korak po korak pobija laži i krivotvorine iznesene u knjizi, pukovnik Šušović se žesti, na kraju gubi živce, pa čak i prijeti sudskom tužbom, na što Boban izražava spremnost naći se s njime na sudu i javno sučeliti dokaze u bilo koje vrijeme.
I tada se događa nešto nezabilježeno u poratnoj povijesti Jugoslavije.
Pukovnik Milutin Šušović tobože “podnosi tužbu“, ali nakon nekog vremena, dotjeran argumentacijom hrvatskog znanstvenika “do zida” i shvaćajući da bi sve daljnje rasprave (pa i sudske parnice) išle na njegovu štetu javno priznaje: “Boban je u pravu“. I time je daljnja polemika okončana. Blistava pobjeda hrvatskog znanstvenika protiv sustava ostat će kao putokaz svim budućim istraživačima i borcima za istinu, kako se znanjem, hrabrošću, upornošću i poštenim odnosom prema činjenicama mogu napraviti pomaci naizgled nemogući i dobiti bitke za koje se čini kako su unaprijed izgubljene.
On podvrgava analizi i brojne druge srpsko-komunističke izvore (opus Milana Bulajića, knjigu Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratana drama itd.) i jasnim dokazima pobija temeljne teze dokazujući njihovu nelogičnost i neodrživost.
Koristeći metodu ukrštanja izvora i činjenica, analizirajući građu samih krivotvoritelja i iznoseći dokaze sadržane u komunističkim, četničkim, njemačkim, talijanskim, ustaškim i arhivima srpskih tajnih službi, te onu prikupljenu u arhivskim fundusima drugih zemalja, Boban znalački razotkriva laži i konstrukcije i to na samome njihovom izvorištu. Ne brani nikoga – samo javnosti podastire ISTINU i u tomu je njegova snaga.
Dokazao je kako je teza o genocidnosti Hrvata jedna velika i podla propagandna laž, na svjetlo dana iznio lažne i zloćudne objede na račun zagrebačkog kardinala (danas blaženika KC) Alojzija Stepinca i Katoličke crkve, otklonio konstrukcije koje bacaju krivnju na HSS i cijeli hrvatski narod, snagom činjenica opovrgnuo mit o Jasenovcu kao “fabrici smrti” i “masovnom stratištu” na kojem je počinjen “genocid”, učinio apsurdnim tvrdnje o “stotinama hiljada pobijenih Srba” u NDH i u cijelosti razotkrio mehanizme koji su doveli do tih monstruoznih optužbi usmjerenih na to da se Hrvatima nametne kompleks kolektivne krivnje za ono što nisu počinili i što se nikad nije dogodilo.
Prof. dr. Ljubo Boban ostavio nam je u naslijeđe kapitalna djela:
Sporazum Cvetković – Maček (1965);
Svetozar Pribićević u opoziciji 1928–1936 (1973);
Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941 (I–II, 1974);
Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943 (1985);
Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941–1943 (I–II, 1988);
Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I–III, 1987–90);
Dr. Tomo Jančiković. HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (1996);
atlas Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine (1992).
“Bio je ‘apsolutni kralj’ hrvatske historiografije od 1971. do 1994.”, a “svoj neprikosnoveni položaj stekao je radom, znanjem i upornošću s kojom je realizirao svoje ideje” – kaže u jednom svom osvrtu na lik i djelo ovog znanstvenika prof. dr. Mira Kolar – Dimitrijević (njegova suvremenica i suradnica koja je već početkom 60-ih godina XX stoljeća radila u arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta, a od 1966. godine na poziv tadašnjeg njegova ravnatelja dr. Franje Tuđmana postala i znanstvena djelatnica ove institucije).
Bavio se živom znanošću, jer sve ono što je pisao, govorio i do čega je u svojim istraživanjima dolazio, primjenjivao je u svojim predavanjima i prenosio na studente.
Pokojnog prof. dr Ljubu Bobana ne treba glorificirati i “kovati u zvijezde”, jer njegova djela i životni put govore za sebe bolje od bilo kojih drugih dokaza. Bio je to skroman, marljiv, pošten i nadasve iskren čovjek koji je držao do istine, znanosti i vlastitog digniteta i časti. I sve što je radio činio je iz ljubavi prema svome narodu.
Kažu neki, bio je član CK SKH i Ideološke komisije Partije. To je točno. Ali ova činjenica ne određuje dr. Bobana kao čovjeka i znanstvenika. On nije bio boljševik niti partijski aparatčik i dogmat. I kamo sreće da smo imali više takvih u SK. Možda sad ne bi vodili iste bitke koje je vodio on.
Kako tada, tako i danas, imao je ogorčene protivnike i na “ljevici” i na “desnici”. Prvima je smetao i smeta zato što je srušio kule od karata što su ih gradili i pokazao kako se njihov sustav temelji na lažima, a za ove potonje je “komunjara” s nedovoljno nacionalne svijesti. Danas mnogi “otkrivaju toplu vodu” i “pronalaze” ono što je ovaj sjajni i neponovljivi znanstvenik i intelektualac razriješio prije 40 i više godina, jer ga žele zaobići, u uvjerenju kako s njima počinje svijet – umjesto da nastave tamo gdje je on stao.
Naš hrvatski jal i malograđanština granica nemaju. I što je još zanimljivije, kod nas, među našim povjesničarima i akademicima, mi danas, nakon pune 31 godine od stjecanja državne samostalnosti, gotovo i nemamo intelektualaca koji imaju hrabrosti javno izaći s tezama što ih je davnih dana iznosio prof. dr. Ljubo Boban. I to sve govori o stanju u našoj historiografiji i znanstvenoj zajednici, ali i o značaju djela ovog čovjeka o kojem najbolje govori njegova ostavština kojom je oplemenio hrvatsku historiografiju, a ona je toliko bogata i vrijedna da će vjerojatno tek budući hrvatski naraštaji to shvatiti.
Zlatko Pinter
