By Šta je pokojni povjesničar fra Dominik Mandić govorio o kardinalu Alojziju Stepincu i graditelju duvanjske bazilike fra Miji Čuiću, a što živući povjesničar Mario Jareb?
Bilo mi je 9 godina kad je fra Mijo Čuić došao na konju pred našu kuću u Borčanu. S njim je bio mladi fratara, koji mu je pomagao sjašiti i uzjašiti konja.
Sjeli su kod ognjišta i moja im je mater ponudila rakiju i kavu. Kavu su popili, a rakiju nisu. Ćaća nije bio kod kuće. Kad je došao kući iz polja bilo mu je ator što nije vidio fra Miju. Kraj ognjišta uz kavu krenula je englena, pa je moja mater pitala svoga dadžu, kako ga je ona zvala, da joj kaže što mu je bilo najteže kad je bio u pržunu.
– Kapi vode.
– Moj daidža kako će ti nauditi kapi.
– Sestrano moja Anđe, privežu me za neki direk i počne mi na time kapat voda polako, kap po kap. Isprva mi to godi, a onda što duže kapa, postaje sve teže, pa onda bude kao da me udara maljem i panem u nesvist. Oni me poliju ladnom vodom i opet svežu za stup i sve tako, iz dana u dan, sve dok mi se nije oduzela liva ruka i liva noga. Kad su polazili iz naše kuće, fra Mijo je svojoj sestrani obećao šudar. Mladi mu je fratar pomogu uzjahati konja sa zidića isprid naše kuće. I on je vodio konja za oglav. Sutradan mater je pohrlila u Duvno po šudar i kad je došla do daidže, on joj rekao da ima pričniji od nje. Mater se plačući vratila kući.
Fra Dominik Mandić o Stepincu i Čuiću
Mnogo godina kasnije, točnije 1970 godine, onoga dana uoči proglašenja svetim Nikole Tavelića u centrali Franjevačkog reda, u Rimu, Via Merulana 30 sjetalio se mnogo faratra sa svih strana svijata. Bili su to provincijali, gvardijani, profesori, definitori, vikari, župnici…
Sjedili su u blagavaonici za dugim stolovima do kasno u noć i pričali o svemu i svačemu; ponajviše o stradanju Hrvata, poslije rata 1945. Nas trojica studenata fra Rafo, fra Veselko i ja, sjedili smo i slušali.
Mene je posebno oduševio pojavom i pričom o Alojziju Stepincu i Miji Čuiću markantni fratar fra Dominik Mandić, kroničar svoga vremena i povjesničar. Nas trojica studenata bili smo zgroženi strašnim pričama i istinom o strdanju hrvatskih zarobljenika ustaša i domobrana 1945. godine poslije rata i ugodno iznenađeni fra Dominikovim kazivanjem kako je Stepinac postao biskup i kako je fra Mijo gradio crkvu u Duvnu. Kako je tada fra Dominika bio glas da je sklon jugoslavenenstvu i kraljev prijatelj, što nije bilo daleko od istine, pozove njega srpski kralj na razgovor glede Stepinca, koji je tada trebao postat biskupom u Zagrebu. Fra Dominik mu je rekao otvoreno i iskreno.
Vaše veličanstvo kralju i prijatelju, Alozije Stepinac neće nikad iznevjerit svoj hrvatski narod, svoju vjeru katoličku, svetog Oca Papu i Vatikan i vas kralju i prijatelju.
- Zašto, bre i mene.
- Pa zar nije bio dobrvoljac vaše vojske.
Kralj je kimnuo glavom i dozvao nekog svetosavca da pripremi sve što je nužno za imenovanje Alojzija Stepinca biskupom. Kraljeva je bila tada zadnja u procesu imonovanja episkopa i biskupa. Kad je to ispričao, fra Marcelo Raspudić i fra Silivije Grubišić počelii su se nešto sporiti glede nekih prijevoda Biblije, fra Dominik, koji je sjedio naspram mene za dugim stolom, upitao me odakle sam pa kad sam mu rekao ime i prezime i mjesto rođenja, on me pogledao nekako milo i počeo mi govoriti kako je on sa fra Mijom dolazio u našu kući i priupitao me jesam ja možda bio dječak kojeg je fra Mijo držao na zdravu koljenu. Rekao sam da sam to bio ja i da se svega sjećam kao kroz maglu.
Nakon toliko godina sjedio sam za istim stolom s fratrom koji je sjedio s mojom materom i fra Mijom kod našega ognjišta. Malo smo se osamili nas dvojica, pa mi je fra Dominik pričao o fra Miji puno toga, a meni je posebno začudio šamar i gotovo raspako susret sa sestrićem Jozom.
Fra Mijo je u Americi išao od grada do grada gdje su živjeli Hrvati i tražio potporu za gradnju crkve i Hrvatskog doma kralja Tomislava, pa ga je na nekom skupu hrvatskih iseljenika neki dalmoš ošamario. Fra Mijo mu je rekao, da je šamar za njega, a što je za crkvu koju gradi. Taj mu je, kad je shvatio što je učinio i da se prenaglio, dao najviše – tisuću dolara. Tada je tisuću dolara bila godišnja zarada (plaća) nekog doktora u Ameriki.
Na kraju ove dirljive priče o mojoj majci Anđi i njezinu daidži fra Miji, mene je posebno dirnulo i ostalo u živom sjećanju, kad ga je mater pitala jeli vidio njezina brata Jozu.
– Jesam, Anđe moja. Poslije Mise u Milvokiju, prišao mi je mladi i nepoznati čovjek, poljubio mi ruku i u nju stavio sto dolara, govoreći dok sam ga ja zagrlio kad sam shvatio da je sin moje sestre Petre, moj sestrić Jozo.
– Daidža moj nemam više. Da imam znaš da bi ti dao. Nije nama vamo kako smo se nadali da će biti. Pozdravi mi dida, babu, ćaću, mater, braću i sestre. I sve naše.
Mario Jareb o fra Miji Čuiću i Duvnu
Kad sam pročitao Dijanovićev razgovor s Mariom Jarebom, u Hrtvatskom tjedmniku od 7.11. 2024 godine, nisam mogao vjerovati da jedan hrvatski povjesničar može biti tako površan i neodgovoran u iznošenju mišljenja i spoznaja o nekoj povjesnoj osobi.
Riječ je o hrvatskom kralju Tomislavu i legendarnom duvanjskom fratru Fra Miji Čuiću – daiža moje majke.
Dobio sam utisak da ovaj povjesničar ne vjeruje nitkom drugom osim sebi, pa tako dovodi u pitanje svjedočenje o hrvatskom kralju Tomislavu pape Ivana X i povjesničara Porfirogeneta i Tome Arhiđakona. Začudilo me i donekle povrijedilo njegovo kazivanje o imenu Duvna odnosno Tomislavgrada, pa tako ispada da se duvanjski fratar ulagivao srpskom kralju kad je gradio duvanjsku baziliku i kad je organizirao proslavu 1000 godna kraljevstva kralja Tomislava. Naprotiv! Istinom je nešto posve drugo. Gradeći baziliku sagradio je u isto vrijeme i Hrvatski dom kralja Tomislava, kojeg su Englezi sravnili sa zemljom 1944. godine. Dom nažalost nije obnovljen, a bazilika je. U bombardiranju, crkva je bila strašno oštećena. Kažem i ne lažem, istina je ova o imenu Duvna.
Ilirski Dalmati Duvno su zvali D’lmno–pašnjak, odnosno dalma (delma) – ovca. Dlmna, što bi u prijevodu značilo ovca, ili bolje Ovčarevo; Rimljani Delminij; Hrvati Županjac; Turci Sedžididid, (Županj potok), a Duvnjaci Tomislavgrad.
Jareb bi kao vrli povjesničar trebao znati, da je Duvno preimenovano u Tomislavgrad u proljeće 1925. godine. Ne 1928 kako piše Jareb. Dakle u proljeće 1925. godine gradonačalnik Duvna dao je postaviti tablu na ulazu u grad na kojoj je pisalo TOMISLAVGRAD. Tako se Duvno zvalo sve do dolaska partizanskih zlotvora 1945. Isto tako nije istina (to je čak uvreda nama Duvnjacima) da je Duvno preimenovano u počast srpskom kraljeviću Tomislavu Karađorđeviću. Kažem i ne lažem, srpski kralj se zapravo dodvoravao Hrvatima kad je trećem sinu dao ime Tomislav. Dodvorio se Slovencima davši drugom sinu ime Andrej. Mirisalo je to na nekakvo bratstvoi jedinstvo Srba, Slovenaca i Hrvata!
Jereb piše…kako se srpskom kralju „laskalo da je Tomislavov nasljednik“. Tko su ljudi koji su mu laskali? Duvnjaci sigurno nisu. Poznajući mentalni sklop duvanjskog čovjeka, kategorički tvrdim da mu Duvnjaci nisu laskali. Duvnjaci nose u sebi nešto hrvatsko kraljevsko i hajdučko. I komu bi laskali takvi Hrvati.
Na kraju neka bude tuk na utuk. I ko je tu lud! Zagrepčanec Jareb je u svom govoru uvrijedio neumrlu uspomenu na ujca moje majke. Kad je došao s robije, držao me je na koljenu u našoj kući. Obišao je svoju sestranu Anđu i mene dječačića držao na koljenu, pa ja kao takav koljenović, što bi kazalii đetici, silno zamjeram Jarebu što je na onaj način pisao o ujcu moje majke, graditelju duvanjske bazilike i dugogodišnjem političkom robijašu u vrijeme Titove satrapije fra Miji, mojemu didundi kako sam ga ja zvao kad sam bio dječakom.
Jarepče, čovječe nisi goveče!
Fra Mijo Čuić preimenova je Duvno u Tomislavgrad 1925. godine, a Tomislav Karađorđević rođen je 1928. godine.
Jarebe, čudan si neki svat! Sapienti sat!
PS
Ovaj demant urednik Hrvatskog tjednika nije htio objaviti. Zakonom o tisku morao je to učiniti, a nije. Kvalitetan idiot!
Piše: Ante Lib Matić
