By (Treći dio: koji su činitelji uspjeha Poljske?)
Ova zadnja posjeta Poljskoj zaista je bila impresivna u smislu vidljive razvijenosti Poljske, jedne od država u tranziciji članica Europske unije koja se naprosto digla iz pepela. Čovjek se mora upitati kako je Poljska uspjela u tome, pa ću ovo sadašnje stanje pokušati objasniti, barem onoliko kolike su moje spoznaje.
Još u 4-tom stoljeću Sv. Augustin shvatio je važnost mira pa je u jednoj od brojnih definicija rekao mir je sklad sviju stvari. Mnogi su se filozofi i znanstvenici bavili mirom te su zaključili da je mir najveće društveno blago, jer bez mira nema pozitivnog ni uljuđenog razvoja. Pitamo se kako doći do mira, za što treba također koristiti Bibliju koja spominje Rajski vrt Eden. Kako znamo, Eva je sa jabukom izbacila cijeli svijet iz Raja, pa znamo samo o stablu jabuke. Ali u tom vrtu bilo je dvojno drvo, drvo života koje se sjedinjuje sa drvom znanja. Može se zaključiti da se život temelji na miru, a mir na znanju, i tako kružno i nerazdvojno. Zašto ovo kažem?
Uspoređujući Poljsku i Hrvatsku jasno se vidi što znače mir i nemir.
O čemu se radi?
Da bi se u nekoj novoj državi koja se rodila kroz rat i sukobe postigao mir potrebno se riješiti prošlosti, a ne gurati prošlost pod tepih, ili još gore, živjeti dupli život, malo u prošlosti, a malo u nekoj viziji nejasne sadašnjosti i budućnosti. To su shvatili Poljaci, ali i svi drugi koji su kao članice Europske unije u tranziciji, ali nije shvatila Hrvatska. Riješiti se prošlosti znači provesti lustraciju o kojoj se dugo diskutira u Hrvatskoj, ali bojim se da još uvijek nismo razumjeli što je lustracija. Dugo sam razmišljao, ali i čitao kako su lustraciju proveli Mađari, Česi, Slovaci, Rumunji, Poljaci, Litvanci i drugi, pa sam shvatio da u fokusu lustracije nisu ljudi nego sustav. Odnosno, lustracija nije odmazda prema ljudima bivšeg lošeg režima, već rad na miru kao skladu sviju stvari u društvenim odnosima. Primjerice, Makedonija je lustrirala bivšeg predsjednika Ustavnog suda koji se protivio lustraciji, ali čovjek je nastavio raditi, ali ne kao predsjednik Ustavnog suda. Poljska je lustraciju provela kao politiku ograničavanja prema bivšim komunistima na način zabrane sudjelovanja u službama državne politike ili u državnoj službi. Rumunjska je lustraciju provela kao zabranu obnašanja javnih dužnosti za one koji su u komunizmu kršili ljudska prava, a u jednoj drugoj državi lustrirani su sveučilišni profesori koji su podržavali politiku bivšeg režima. Dakle, lustracija nije odmazda pripadnika bivšeg režima nego otklon od bivšeg komunističkog režima, kako bi se riješila prošlost i počelo sa tržišnom ekonomijom, razvojem i mirom u društvu. Ovome bi dodao upozorenje nobelovca Josepha Stiglitza koji je rekao kako se ne može ispravljati neki režim ili pogreške sa istim ljudima koji su stvarali taj režim ili pogreške. Kako se čini, sve države u tranziciji, kao i Poljska, shvatile su to, provele su lustraciju kao jasan otklon od bivšeg komunističkog režima i riješile se prošlosti. Hrvatska to nažalost nije provela pa imamo što imamo, državu koja ne zna gdje je, u prošlosti ili u nekakvom građanskom društvu koje bi trebalo baštiniti sve karakteristike europskog građanskog društva. Poznato je da su brojni pripadnici tajnih službi zajedno sa dr. Tudžmanom bili ključni u odvajanju Hrvatske od socijalističke Jugoslavije, ali isto tako brojni jugo-nostalgičari ostali su i nadalje na brojnim funkcijama i na svim razinama, od visoke akademske zajednice, državnih poduzeća, aktualnoj politici, kao i u nekim organizacijama društva koje (kao) nadziru kretanje u hrvatskoj državi, a u biti i nadalje šire mržnju prema Hrvatskoj. Kao rezultat toga, živo hrvatsko domoljublje sukobljava se sa sve snažnijim javnijim izričajem poziva na neku novu Jugoslaviju, što stvara nemir i sukobe u hrvatskom društvu. Hrvatska je ostavila sjeme zla i za to sada plaća visoku cijenu. Poljska je to riješila, i time je riješila veliki problem, odnosno, osigurala je toliko potreban društveni mir. Otpor prema prošlosti i prema teroru kroz koji su nekada prošli imaju u sebi kao jasan otpor, ali o tome se ne razgovara, jer to je riješeno na državnom nivou. Na tom miru i društvenom jedinstvu Poljska gradi sve druge činitelje njenog sadašnjeg uspjeha.
Vratimo se na „drvo znanja“, pa se u kontekstu znanja zaključuje kako su Poljska sveučilišta spremna upijati nova znanja potrebna tržištu rada, a za to uglavnom koriste znanje Njemačke. Shvaćajući da im nedostaje znanja otvoreni su za mnoge suradnje. Primjerice, Maritime University Gdynia usko surađuje sa Hochschule Bremerhaven, University of Applied Sciences, a suradnja se sastoji od intenzivne razmjene profesora i studenata, kao i zajedničkih istraživanja. Usvajanje znanja temeljni je zadatak Poljskih visokih učilišta koja su otvorena za suradnju i angažman svakoga za koga se uoči da je priznati ekspert u nekom segmentu znanosti. Zahvaljujući tome, 2016. bio sam pozvan održati cijeli jedan kolegij na fakultetu pa sam u Gdynia boravio 3 mjeseca, odradio predavanja i ispite, a suradnja se nastavila. Suradnja sa Maritime University Gdynia vodi do suradnje sa Njemačkom, što je važno za svakoga tko shvati važnost znanja, a što se posebno odnosi na Hrvatsku pa smo sa prorektoricom Maritime University Gdynia razgovarali u tom smislu. S obzirom da se znanje, znanost i istraživanja usko povezuju sa tržištem rada, to su u Poljskoj kriteriji izbora za profesora bitno drugačiji od Hrvatske i više usmjereni na praksu. Ovome treba nadodati da je je makro regija Baltika jedna posebna regija koja se sastoji od država koje su u samom svjetskom vrhu razvijenosti, kao i država koje su gotovo na samom dnu. Još od vremena Paneuropske unije, ali i ranije, razvila se na Baltiku misao „meni ne može biti dobro ako mom susjedu nije dobro“ pa se svaka razvijena država intenzivno brine o nekoj od nisko razvijenih država Baltika. Takav je koncept dobar model za cijelu Europsku uniju, jer povezuje međunacionalni sustav razvoja, što je važno za zajednicu svih država Europske unije.
S obzirom na rad moram objasniti ono što sam naveo u prošlom, drugom dijelu ove priče o Poljskoj, odnosno, kada sam rekao da na sveučilištu nema kafića, a da po hodnicima profesori i asistenti jako žure. Radi se radu i efektivnosti rada. Ovo što se vidi u praksi potvrđuje i Eurostat gdje se u prikazu „Rank working productivity EU“ za 2024. od svih država Europske unije Poljska nalazi na prvom mjestu sa rastom efektivnog dnevnog rada od 4,8% u odnosu na 2023. Istodobno, Hrvatska se na toj ljestvici radne efektivnosti za 2024. nalazi na zadnjem mjestu zajedno sa Italijom i sa padom od 1,4% u odnosu na 2023. Svakako, Eurostat pokazuje i niz drugih pokazatelja pa bi bila potrebna složenija analiza za šire obrazložen zaključak.
Zanimljivo je sagledavanje nekih ključnih segmenata nacionalne ekonomije koje su u Poljskoj, a koje su također važne u Hrvatskoj. Sukladno tome, istaknuti hrvatski ekonomski znalac prof. Ljudo Jurčić uvijek ističe važnost vođenja nacionalnih politika segmenata nacionalne ekonomije, pa je zanimljivo vidjeti kako je to u Poljskoj. Počnimo sa bankarstvom. Za Hrvatsku znamo da su gotovo sve hrvatske banke u stranom vlasništvu, što znači da je u Hrvatskoj nemoguće voditi financijsku politiku. Što se tiče Poljske, Poljska vlada i politika vode računa da bankarstvo ne padne u ruke stranih banaka pa su komercijalne banke oko 50% u vlasništvu Poljske, u čemu država čuva svoje udjele u bankama. Istodobno hipotekarne banke su posve u Poljskom vlasništvu.
Dok su u Hrvatskoj veliki trgovački lanci u rukama stranog kapitala, u Poljskoj su gotovo svi veliki lanci u Poljskom vlasništvu. Tek je mali broj lanaca u vlasništvu Francuske, Nizozemske i Danske. Hipermarketi, njih 5, su strani, i to uglavnom Francuski, a tek jedan je Njemački. Delikatesni lanci su Poljski, a cash & carry trgovine su Poljske i Njemačke. Velike trgovine električnom robom su Poljske. Kultura i multimediji vezani za kulturu su isključivo Poljski, a farmacija je 50% Poljska, a ostalo su njemačke, francuske i izraelske trgovine farmacije. U takvoj strukturi trgovine voditi politiku nacionalne trgovine sukladno interesima Poljske zaista nije teško.
Važan su problem tiskovine i mediji u Poljskoj, sa kojim se susrela Poljska kao i Hrvatska, a koji Poljska uspješno rješava. Odnosno, kako se navodi na internetu, a potvrđuju i razgovori na tu temu sa kolegama na fakultetu, strane tvrtke zauzimaju dominantnu poziciju na Poljskom medijskom tržištu. Ta je činjenica ušla u političku raspravu, posebno otkako je vlada PiS-a (The Law and Justice Party) preuzela vlast. Jarosław Kaczyński, osnivač PiS-a i bivši premijer, pozvao je na „repolonizaciju“ medija. Političari PiS-a tvrdili su da mediji u stranom vlasništvu namjerno negativno izvještavaju o vladi PiS-a s ciljem njezinog potkopavanja. Kako bi se suprotstavila stranom vlasništvu u Poljskim medijima, vlada stranke PiS 2021. godine podnijela je prijedlog zakona kojim bi se građanima i tvrtkama izvan Europske unije zabranilo posjedovanje kontrolnog udjela u Poljskim medijima. U kolovozu 2021. usvojen je prijedlog zakona Lex TVN (TV network), koji tvrtkama, osim onima iz Europskog gospodarskog prostora, zabranjuje posjedovanje više od 49% udjela u Poljskim radijskim i televizijskim postajama. Takav potez Vlade Poljske je za pozdraviti jer mediji snažno oblikuju javno mišljenje, a Poljska je izložena mnogim napadima sa istoka Europe, slično kao i Hrvatska. Dakle, Poljska uspješno rješava problem medija štiteći interese Poljske, a za Hrvatsku se tek trebamo nadati da će shvatiti opasnost kontrole, nadzora i utjecaja medija na stavove hrvatskih građana koji se oblikuju od strane stranog vlasništva medija.
Što se tiče Poljske, kako po tradiciji, tako i strateški, Poljska razvija i štiti svoju poljoprivredu. Poljski poljoprivredni sektor ključan je za europsko i globalno tržište, a ne samo za Poljsku, jer proizvodi razne poljoprivredne, hortikulturne i životinjske proizvode. Površina poljoprivrednog zemljišta u Poljskoj iznosi 15,4 milijuna hektara, što čini 50% ukupne površine zemlje. Nakon izlaska iz komunizma, već 1989. Poljska poljoprivreda bila je 76,2% u privatnom vlasništvu, snažno podržana od strane države. Godine 1992. poljoprivreda u državnom vlasništvu našla se u financijskim problemima pa je Agencija za vlasništvo nad poljoprivrednim gospodarstvima Državne riznice preuzeti sve državne farme i davala ih u zakup. Poljska poljoprivreda danas je stabilna, a država je zaštićuje raznim mjerama.
S obzirom na strukturu nacionalnog gospodarstva najveća komponenta Poljskog gospodarstva je uslužni sektor (62,3%), zatim industrija (34,2%) i na kraju poljoprivreda (3,5%), iako Poljska poljoprivreda nadilazi potrebe nacionalnog tržišta. Zahvaljujući mudrim potezima Vlade, ali i pomoći njemačkog znanja, Poljska je bila jedino gospodarstvo u EU koje je izbjeglo recesiju tijekom financijske krize 2008. godine. Sukladno teškom stanju u vremenu ropstva komunizma Poljski BDP se od 1990. povećao sedam puta, a nominalni BDP Poljske povećao se za 500% od 2000. godine do 2022.
Također, ono što je važno je politička scena koju, istini za volju, ne poznam baš najbolje, ali uočljivo mi je bilo zajedništvo sva tri kandidata na sadašnjim predsjedničkim izborima u Poljskoj gdje su se sva trojica jasno izjasnila za zaustavljanje imigracije u Poljsku. Istodobno, sve se radi za povrat mladih obrazovanih ljudi u Poljsku, na čemu se postižu dobri rezultati. Radi usporedbe, Poljska ima oko 40 milijuna stanovnika, a izvan Poljske živi oko 10 milijuna Poljaka. Istodobno, samo Hrvatska i Irska su jedine europske države koje imaju izvan domovine više svojih građana nego u državi.
Ne mogu meritorno tvrditi, ali iz svega zaključujem da Poljska radi na oblikovanju nacionalnog makrostrateškog sustava na specifičan način, odnosno po modelu bottom down što znači odozdo prema gore. Očito je da je Poljska postavila makrostrateške ciljeve koji su nadstranački po uzoru na Njemačku, ali nemaju mogućnost (znanje i politika) postaviti nacionalni makrostrateški model top down kao Njemačka pa koriste sistem izgradnje sistemom bottom down. To znači da na mikro operativnim nivoima postavljaju sustav sa svim karakteristikama sustava, ponajprije nadzora, te radeći, na taj način razvijaju mikro sustave i sjedinjuju ih postupno prema gore u makro sustav.
Sukladno svemu navedenom, kao jedan dobar pokazatelj razvijenosti može se uzeti pokazatelj poznat kao Life satisfaction over time, odnosno zadovoljstvo građana životom u svojoj državi. Na skali od 10 (jako zadovoljni) pa do 1 (veoma nezadovoljni) na prvom mjestu od 38 država obuhvaćenih istraživanjem za 2023. su Finska, Švicarska i Austrija sa koeficijentom zadovoljstva 7,8 dok je Poljska na 10-tom mjestu sa 7,6 a Hrvatska je na 24-tom mjestu sa koeficijentom 7,1.
Mislim, da izvoditi zaključak i obrazlagati Hrvatsku temeljem uspjeha Poljske nije potrebno, jer ostaje činjenica da se Hrvatska razvija, ali može i treba znatno bolje i brže. Pritom, razvoj temeljiti na stranom kapitalu i preuzimanju hrvatske ekonomije od strane stranog kapitala dugoročno vodi u siromaštvo. Razvoj mora biti hrvatski, nacionalan, a na državi je obaveza štititi i podupirati hrvatsko poduzetništvo, a posebno hrvatske resurse koje strani veliki kapital snažno napada i preuzima. Izgubiti nacionalne resurse i mogućnost kreiranja ekonomske politike znači izgubiti državu koju smo krvavio izborili i kojoj smo se desetljećima radovali čekajući je. Znaju li to naši političari?
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Rogoznica, 21. 05. 2025.
