Razgovor Mladena Pavkovića s književnicom Ružicom Soldo

Književnica Ružica Soldo, živi i radi u Širokom Brijegu (BiH). Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a novinarstvo na Sveučilištu u Mostaru. Također je uspješno studirala u Njemačkoj, Italiji i Londonu. Dosad je objavila petnaestak knjiga. Dobitnica je više zapaženih nagrada i priznanja. Pjesme su joj zastupljene u nekoliko antologija. Bavi se i enigmatikom, slikarstvom i prevođenjem s engleskog, njemačkog, talijanskog i španjolskog jezika. Radovi su joj uvršteni i u školske programe. Članica je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne.

Kad smo je pitali što se trenutačno događa, kad je u pitanju njezin književni rad, uz ostalo je rekla:

• Ja pišem, materijal se nakuplja, a nema tko financirati tiskanje. Ako i dobijem koju marku na općinskom ili županijskom natječaju, to je tek nekih 10-20 posto cijene tiskanja i to za samo 100 primjeraka knjige.
• Međutim, unatoč toga, kako vidimo, ne posustajete, pa i bez obzira na činjenicu da Vas uistinu malo nalazimo u medijima…
• Naravno da mediji zaobilaze sve nas koji nismo ili u strankama, posebice vladajućim ili raznoraznim udrugama financiranim od kojekakvih tajkuna, soroša, prijatelja, poznanika iz inozemstva i slično. Kod naših medija u BiH je vijest kad umre neka, većini nepoznata, „pevaljka“, a ne kad netko od nas književnika dobije neku nagradu ili objavi knjigu. A kamo li da se nas književnike Hrvate poziva na gostovanja na bilo kojoj TV kući u Hrvatskoj, a isti je tretman prema nama i u BiH.
• Jeste li se javili i na neki književni natječaj, u svezi financijske potpore? Kakva su Vam iskustva?
• Već više od 20 godina se javljam na raznorazne natječaje raznih ministarstava i ureda iz RH koji se na sva zvona hvale kako pomažu Hrvatima iz BiH, međutim svaki put budem odbijena i NIKAD nisam dobila ni jedne jedine kune, eura i slične potpore za svoj književni rad, iako imam 15 objavljenih knjiga i brojne književne nagrade. To me toliko obeshrabruje i boli pogotovo kad vidim da pripadnici vladajućih stranaka prijavljuju lažne projekte, dobiju veliki novac koji stave u džep i nikad ništa ne realiziraju jer nitko i ne traži bilo kakav dokaz od njih da su nešto napravili. A ja sve moram sama financirati od svoje bijedne mirovine koja nije dostatna ni za dostojan život. Pisala sam zamolbe i nekim bogatim Hrvatima iz Australije, Švicarske itd. ali su me i oni ili odbili rekavši da ih „ne zanimaju tamo neke pjesmice“ ili uopće ne odgovore na moje mailove. Kad sam 10 godina bila bez posla i živjela na kruhu i čaju, obraćala se brojnim društvima (književnim i sličnim), udrugama, uglednim političarima i u BiH i u RH, ali mi također nitko nije pomogao niti novčano niti da me zaposle dok su istovremeno zapošljavali one analfabete s kupljenim diplomama i ostale polupismene pripadnike svojih stranaka ili obitelji. kad nikoga nije briga za moj život, koga će biti briga za moj književni rad koji ostavljam hrvatskoj književnosti u amanet?!
• Ali…tko po Vama ipak može živjeti od književnog rada, kad Vi očito ne!
• Od književnog rada mogu živjeti oni koji štancaju petoparačke romane, knjige itd. a njihove stranke to izdašno financiraju. I još imaju medije uza se pa ih oni „dižu do neba“ iako su to obično prosječni ili ispodprosječni pisci. Ali mediji mogu od genija napraviti „nulu“, kao što mogu od „nule“ napraviti „zvijezdu“. I tu još ubrajam one koji se lako „prodaju“ kojekakvim soroševcima i sličnim globalističkim, bogatim „zvjerkama“ pa rade i pišu po njihovim diktatima, temama, lažima itd. I oni imaju većinu medija koji ih reklamiraju, iskaču kao iz pašteta, žive „k´o bubreg u loju“, dok za nas, književnike i Hrvate iz BiH nitko nikad nije ni čuo. Evo samo jedan primjer: htjela sam prijaviti 4 knjige dječje poezije sa prekrasnim ilustracijama jedne mlade siromašne i nadarene studentice arhitekture na natječaj za najbolje ilustrirane knjige „Grigor Vitez“, ali mi je rečeno da ne mogu prijaviti knjige jer izdavač MORA biti iz HRVATSKE. A kako ćemo mi Hrvati za koje nitko ne zna, pronaći izdavača iz Hrvatske???I koja je to diskriminacija?! Kao da je bitan izdavač ako su knjige ili ilustracije dobre i vrijedne nagrade. Vidite do kud se ide da se isključi nas Hrvate iz svih natječaja, nagrada, raznih oblika pomoći i slično! A svima su usta puna toga kako se pomaže Hrvatima u BiH! Kojim Hrvatima!? Možete li zamisliti veličinu i težinu mojih frustracija nakon svega ovoga? A to se događa već 30 i više godina.
• Nego pratite li i koliko književnu scenu u BiH?
• Pratim dovoljno da znam da Bošnjaci i Srbi svoje književnike obilno financiraju, nagrađuju, promoviraju dok naši Hrvati svoje ignoriraju. marginaliziraju, omalovažavaju na sve moguće načine…
• A, kakva je, po Vama, suradnja između književnika iz Hrvatske i BiH? Je li ona uopće postoji?
• Postoji, ali uglavnom za one pripadnike vladajućih stranaka. Mi ostali koji imamo svoja moralna načela, pratimo politiku, ali se ne damo „uobličiti u stranačko jednoumlje“, bez obzira koja je stranka u pitanju. Mislimo svojom glavom, slobodni smo, ali za kaznu-nema nas nigdje, nitko nas ne financira, nitko ne zna za nas…
• Međutim, što ipak smatrate svojim najvećim uspjehom?
• To što sam ostala dosljedna Božjim zakonima, zakonima morala, poštenja, čovjekoljublja, istinoljubivosti, humanosti…
• A neuspjehom?
• U ovoj i ovakvoj državi i državama, sve mi je neuspjeh: tri fakulteta, pet stranih jezika, 15 knjiga, brojne nagrade, priznanja, diplome, odlična učenica, odlična studentica i BiH i RH dopuštaju i nije ih briga što sam bila 10 godina bez posla, a sad jedva preživim pola mjeseca sa svojom mirovinom. I nikoga nije briga! Ali, ne „kukam“ i ne tražim ništa za sebe nego samo za knjige koje će ostati za budućnost hrvatskom narodu. A najradije bih sve spalila; i diplome i nagrade i knjige… Ali, kao što je pok. Zvonko Bušić mislio da će njegova smrt promijeniti nešto u hrvatskim glavama, a svi znamo da NIJE, tako i ja znam da taj moj čin ništa ne bi promijenio jer je veliki dio hrvatskog naroda-naročito oni na vlasti- bez duha i sluha, bez osjećaja, bez empatije prema malom, običnom čovjeku pa i prema onima koji su iznad njih, ali ih oni ipak gledaju s visine.
• Nego, postoji li književna kritika?
• Književna kritika ako i postoji danas je stranački obojena. Sve ide po onoj: „svaki Cigo (bez uvrede Romima, to je samo poslovica) svoga konja hvali“.
• Dakle, nema objektivnosti, nama prave, stručne kritike. Knjige pišu i izdaju oni koji imaju svoje izvore financiranja, a ne oni koji imaju što reći. Koliko god demokracija imala svojih pozitivnih strana, ima isto toliko i negativnih. Kakve sve knjige nebuloza dolaze meni u ruke ( često budem u povjerenstvu za neku književnu nagradu) čovjek ne može vjerovati. Ali eto, svi su uvjereni da znaju pisati, svi pišu i imaju pravo pisati i objavljivati. Ta vidjeli ste primjere i u Hrvatskoj gdje se najgore moguće laži, nebuloze, nekrofilno lažne gadarije, brutalno lažne riječi, rečenice, scene itd. čak i NAGRAĐUJU. Čovjeku se povraća i pamet mu stane! I tu prestaje svaka diskusija!
• A, što mislite, kad će s ovih prostora ponovno netko dobiti Nobelovu nagradu za književnost, kao što ju je svojedobno dobio Ivo Andrić?
• Po mom mišljenju teško ikad više jer je sve ispolitizirano, sve se „kuha“ i dogovara tamo negdje, a Hrvatska baš i nema nekih pravih, iskrenih prijatelja općenito, a posebno tamo gdje se odlučuje o takvim stvarima kao što je Nobelova nagrada. Da se razumijemo, nije stvar u hrvatskim književnicima-ima puno sjajnih književnih pera-nego u politici koja je na prvom mjestu, a ne književnost ili bilo koja grana umjetnosti.
• Želite još nešto reći, dodati, poručiti?
• U životu se ne isplati biti iskren, pošten, dobar, ne isplati se učiti i znati, ne trebaju vam diplome, priznanja, nagrade, ama baš ništa jer takve nitko ne treba, takvih se svi boje i takve izguraju u blato života! Jedino što vam treba je „prava stranka“, đon-obraz, more do koljena, vještina ulizivanja i cijeli svijet je vaš!- kazala je Ružica Soldo, pomalo i ogorčeno, jedna od istaknutijih književnica iz BiH.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ