By Prof. dr. Boštjan Marko Turk, jedan od vodećih slovenskih intelektualaca, koji je i član nekih najviših europskih akademija, u dvorani Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, a u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.), održao je zanimljivo predavanje na temu Slovensko-Hrvatskih odnosa.
Prije predavanja, predsjednik UHBDR91. Mladen Pavković svečano mu je uručio tradicionalno braniteljsko priznanje – Veliku zlatnu plaketu- Da se ne zaboravi te održao uvodno slovo, dok je na tribini govorila i dr. Jasna Kovačević.
Dr. Turk, kako smo čuli, i sam je na određeni način sudjelovao u obrani i stvaranju hrvatske države, a obišao je i relativno veliki broj ratišta.
- U suvremenoj povijesti gotovo da nema primjera da su dvije države nastale tako paralelno i usklađeno kao što su to učinile Republika Slovenija i Republika Hrvatska. Obje su proglasile svoju samostalnost 25. lipnja 1991. godine, čime su prekinule državno-pravne veze s raspadajućom Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom. Slovenija je svoju odluku utemeljila na Temeljnoj ustavnoj povelji o samostalnosti, a Hrvatska ustavnom odlukom o suverenosti. Uslijedio je Brijunski sporazum, koji je objema državama nametnuo tromjesečni moratorij na provedbu samostalnosti – rekao je uz ostalo dr. Turk te dodao da ono što njihovo osamostaljenje čini posebno iznimnim nije samo vremenska usklađenost, nego i uzvišen cilj koji ih je povezivao: afirmacija demokracije nasuprot totalitarizmu. Obje su države težile uspostavi demokratskih sustava i slobodnih država nasuprot autoritarnom, jednostranačkom sustavu Jugoslavije, koji je u svojoj kasnoj fazi bio sve više obilježen velikosrpskim imperijalizmom. Hrvatska i Slovenija nisu nastale kao rezultat osvajanja, već kao izraz volje svojih naroda da ostvare pravo na samoodređenje i uđu u zajednicu demokratskih zemalja.
Zatim je istaknuo još jedan ključni vid osamostaljenja – afirmaciju vjerske slobode nasuprot službenom ateizmu koji je desetljećima bio službena doktrina SFRJ. U tom duhovnom smislu, kazao je, Slovenija i Hrvatska izražavale su i potrebu za povratkom vjerskog identiteta koji je u socijalizmu bio sustavno potiskivan. Upravo zbog tog simboličkog značenja Vatikan je prvi priznao neovisnost obiju država – već 13. siječnja 1992., dva dana prije većine europskih država – čime je istaknuo svoju podršku narodima koji su težili slobodi ne samo političkoj, već i duhovnoj. Tako osamostaljenje Hrvatske i Slovenije predstavlja, po njegovu mišljenju, jednu od najusklađenijih, najsnažnijih i simbolički najizražajnijih afirmacija demokratskih i duhovnih vrijednosti u Europi nakon Drugog svjetskog rata, ali istodobno i jasan otpor pokušajima očuvanja totalitarne, centralističko-nacionalističke tvorevine. Slovenija i Hrvatska su se osamostaljenjem oslobodile iz jugoslavenskog „zatvora naroda“ i vratile u svoj prirodni povijesni prostor – u Srednju Europu, na zapadnu stranu ključne granice koja već više od tisućljeća i pol dijeli Europu prema povijesnoj pripadnosti zapadnom ili istočnom dijelu Rimskoga Carstva. Ta granica nije samo zemljopisna, nego i civilizacijska. Slovenija i Hrvatska su, prema svojoj povijesnoj, kulturnoj, pravnoj i vjerskoj baštini, oduvijek pripadale zapadnom, latinskom dijelu Europe.
Pored toga, nastavio je, Katolička Crkva je u tim regijama postala snažna kulturna i vjerska sila. Katoličanstvo je utjecalo na razvoj obrazovanja, umjetnosti i arhitekture te oblikovalo društvene vrijednosti na kojima su se zasnivale buduće moderne države. Katolička Crkva je sačuvala brojne kulturne tradicije i poticala širenje obrazovanja, što je posljedično potaknulo razvoj znanosti i umjetnosti. Upravo je Katolička Crkva bila jedan od ključnih čimbenika u povratku Slovenije i Hrvatske sa Balkana (Jugoslavije) na Zapad.
Dr. Turk je potom naglasio da samo rođenje (odnosno oproštaj od Jugoslavije) nije bilo jednostavno te da je njegov veliki privilegij bio da je sam tome prisustvovao i da je u okviru svojih skromnih mogućnosti, poduzeo neke korake kojih se i danas sa zahvalnošću sjeća. Postao je član Slovenskih kršćanskih demokrata (stranke koja je predvodila Vladu Republike Slovenije u razdoblju osamostaljenja, između 1990. i 1992. godine) još prije pada Berlinskog zida. U vrijeme osamostaljenja Slovenije i Hrvatske bio je odgovoran za međunarodne aktivnosti Mladih kršćanskih demokrata, omladinske organizacije iste stranke. Najprije je obnašao funkciju međunarodnog tajnika, a potom, u lipnju 1991., upravo u trenutku osamostaljenja, postao potpredsjednik te organizacije.
- Tijesno sam surađivao s omladinskim krilom HDZ-a, osobito u vrijeme Domovinskog rata. Dana 18. kolovoza 1991. organizirao sam dolazak predsjednika i glavnog tajnika Europske kršćanske demokracije (omladinskog krila), Enrica Lette i Marca Bertranda, u Zagreb. Enrico Letta kasnije je postao prijedsednik italijanske vlade. Ondje smo se susreli s kardinalom Kuharićem i tadašnjim ministrom Matom Granićem. Tim sam posjetom pridonio tome da dio europske političke scene postane svjestan da je Hrvatska žrtva velikosrpske agresije – sjeća se.
Spomenimo još da je dr. Turk rekao da u trenutku raspada Jugoslavije, narodi koji su stupali na put državne samostalnosti našli su se pred sudbonosnim odlukama. Dok se vanjska borba za neovisnost odvijala na vojnom i političkom planu, u pozadini se odvijala još jedna, često zanemarena, ali ništa manje važna unutarnja borba – moralni obračun s prošlošću, tako da su Slovenija i Hrvatska, unatoč različitim okolnostima osamostaljenja, dijelile zajednički nazivnik: duboko ukorijenjenu nelagodu pri suočavanju s pitanjem revolucije, poratnih zločina i odgovornosti bivših struktura moći. Taj izazov, kazao je, – treba li otvoreno priznati zločine počinjene u ime „višeg cilja“ ili ih prešutjeti i time očuvati kontinuitet vlasti i nacionalnog mita – klasičan je primjer tzv. Kornelijske dileme. Riječ je o izboru između dvije moralno problematične mogućnosti. S jedne strane nalazi se istina koja zahtijeva poniznost, priznanje krivnje i rizik od urušavanja vlastite legitimnosti. S druge strane je šutnja, koja omogućava politički opstanak, ali istovremeno produžuje nepravdu i onemogućuje pravednu povijest, čuli smo uz ostalo na predavanju, kao i to da je .glavni arhitekt zločina, u bivšoj, propaloj državi, bio Tito – opet nešto što Slovenci i Hrvati imaju zajedničko. Ako je Josip Broz, koji je osnovnu školu pohađao na slovenskoj strani Sutle, a zatim bilježio slabe ocjene iz hrvatskog jezika, uopće postao Tito? Ako nije nestao u Staljinovim čistkama, pa su ga Sovjeti zamijenili – kao što su zamijenili mnoge partijske aparatčike u svojim satelitima, osobito u Rumunjskoj i Bugarskoj – kako mi je u tom kontekstu jednom prigodom rekao autor i urednik Crne knjige komunizma, Stéphane Courtois. Da je Josip Broz doista bio Tito, imao bi drugačiju dikciju – tako je smatrala i CIA, a napose mnogi hrvatski akademici, kojima je Titov naglasak zvučao posve strano. Stoga se i ja pitam, kazao je, je li Tito u mladosti doista bio Josip Broz ili netko drugi, što nikada nećemo sa sigurnošću znati. Tu temu otvaramo isključivo zato što bi to bila još jedna od prevara koju je u slovensko-hrvatski prostor unijela iz Moskve vođena i nadahnuta gerila. Osim nekoliko stotina stratišta (samo u Sloveniji ih je gotovo 700), za sobom kao „povijesnu baštinu“ nije ostavila gotovo ništa, smatra dr. Boštjan Marko Turk, čije je predavanja uistinu privuklo znatnu pažnju zagrebačke publike, među kojima je bio i ne mali broj hrvatskih branitelja.
Spomenimo još da su u povodu dodjele plakete i ovog predavanja pozdravne brzojave uputili i predsjednik Hrvatskog sabora, HAZU, ministri i potpredsjednici Vlade RH Tomo Medved i Ivan Anušić i drugi.
(Tekst i slika: Milan Pišković)
