By Zahvaljujem svima nazočnima što ste danas ovdje na predstavljanju knjige o biskupu Milu Bogoviću. Velika zahvalnost predstavljačima dugogodišnjem suradniku i prijatelju biskupa Bogovića prof. Anti Beženu i predsjedniku Matice Hrvatske u Petrinji Vladimiru Krpanu.
Posebno me veseli što je predstavljane knjige o jednom velikom hrvatskom biskupu organizirao još jedan hrvatski velikan naš domaćin biskup Vlado Košić i to u vrijeme hajke koja se vodi protiv HAZU i mene zbog neizbora ‘povjesničara – Uklanjatelja’ kako je tog nesuđenog akademika nazvao veliki hrvatski kipar akademik Kuzma Kovačić.
Hajku je ponajbolje opisao akademik Ivica Kostović, koji je na listama Sveučilišta u Stanfordu među 2% najutjecajnijih svjetskih znanstvenika, na predstavljanju moje knjige „HAZU i Tuđmanova bista / Napadaju Tuđmana – Da umreš od smijeha, 2.“ rekavši:
“Ovdje sam došao baš da se vidi kako u Akademiji ima ljudi koji vole hrvatsku državu”
I doista se pokazalo da je hajka uperena protiv Akadenije jer se pokazalo da u njoj većina voli hrvatsku državu!
Zapravo hajka se razmahala poslije ovih riječi akademika Kostovića u kojoj je glavni akter bio Član suradnik HAZU Zvonko Maković, koji nije mogao postati akademik uz pomoć glavnih medija napao Akademiju i mene. Zato sam napisao i novu knjigu „Hajka na HAZU – ‘mozak veličine maković-zrna’ koja je u tisku, a podnaslov je dao – tko bi drugi nego – don Anđelko Kaćunko.
Za razliku od tih knjiga o neizabranom kandidatu za Akademiju, koji je čim je postao ravnatelj povijesnog instituta uklonio bistu Utemeljitelja hrvatske države povjesničara i akademika Franje Tuđmana, ova spada u niz mojih knjiga o hrvatskim velikanima tj. o onima koji vole hrvatsku državu.
A i biskup Bogović je bio povjesničar. O Utemeljitelju RH osjećao je zahvalnost u srcu kao i mnogi Hrvati ‘što smo imali takva čovjeka, državnika, predsjednika, kako je istakao 12. prosinca 2009. na „Propovijedi povodom 10. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana“ koja je dana u ovoj knjizi, a koja je podijeljena u tri dijela.
Ja ću dati samo poneku biskupovu riječ iz svakog od ta tri dijela:
- Izbori
U svojoj poruci za predsjedničke izbore, naši biskupi su dali do znanja kakav bi predsjednik trebao biti a kakav ne bi smio. (…)
Predsjednik je uporišna točka za čuvanje neovisnosti Republike Hrvatske i ni jednim svojim postupkom ne smije dovesti u pitanje njezinu teritorijalnu cjelovitost, osobito davanjem ustupaka na račun državne suverenosti radi postizanja kratkoročnih gospodarstvenih ili drugih ciljeva.
(…)
Osobno smatram da smo u dr. Franji Tuđmanu imali takva predsjednika.
- Pomirenje
(…)
On vjeruje da se cilj može ostvariti poštenim putem, otkrivajući istinu o našoj prošlosti i pružajući ruku pomirenja svima koji streme za istim ciljem. Tuđman ne traži samo politički uspjeh, on traži pobjedu istine. Inače bi ostao politikant, a ne veliki političar i državnik.
(…)
On je volio iskreno svoj narod, proučavao je njegovu povijest, vodio ga u njegovoj sadašnjosti i osvjetljivao put u budućnost. Proučavajući njegovu povijest i radeći na njegovoj boljoj budućnosti, on je osjetio da je kršćanstvo bila njegova snaga i da to treba biti u budućnosti. Imao je veoma razvijen osjećaj cjeline.
Otuda i ona strast u traženju načina kako je ostvariti. On govori o hrvatskom biću. Taj govor nadilazi čisto znanstvene prosudbe.
(…)
To biće osjećaju samo velikani. Osjetio ga je uz Tuđmana i Ivan Pavao II. No i narod je instinktivno osjetio da se može na njih osloniti. Ta komunikacija nadilazi svaku političku tehniku. Svoju ljubav znali su saopćiti narodu i narod ju je prepoznao i uzvratio.
(…)
III. Tuđman i Sveta Stolica
Imao sam čast biti u njegovoj pratnji za vrijeme izložbe o Hrvatskoj u Vatikanu 28. listopada 1999., četrdesetak dana prije smrti. Liječnici su mu branili da ide na taj put. Vjerojatno bi odustao da je to bio bilo koji drugi put u inozemstvo. No bila je riječ o putu u središte kršćanstva iz kojega je njegov narod stoljećima dobivao snažnu potporu, bila je riječ o otvaranju izložbe koja će u tom središtu predstaviti Hrvatsku u bogatstvu njezine baštine, bila je riječ o susretu s velikim prijateljem Hrvata i Hrvatske – s papom Ivanom Pavlom II. Gledao sam ga kako je više nošen nego se nosio po vatikanskim hodnicima.
(…)
Hrvati trebaju biti Bogu zahvalni što su koncem 20. stoljeća imali jednog Franju Tuđmana, koji je Hrvatsku stavio iznad svih svojih ljubavi („Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što!”) i što je u to vrijeme na čelu katoličke Crkve bio veliki Ivan Pavao II., iskreni prijatelj Hrvatske.
(…)
*
Da, tako je o Utemeljitelju RH govorio biskup Mile Bogović, a mi danas živimo u državi u kojoj neki pokušavaju nagraditi izborom u Akademiji povjesničara koji je uklonio bistu utemeljitelja te države i koji po Scopusovoj listi spada u grupu najneuspješnijih povjesničara u tom institutu. Ponosan sam što o utemeljitelju RH mislim isto što i povjesničar i biskup dr. Mile Bogović i što sam sudjelovao u sprječavanju takvog sramotnog čina.
Josip Pečarić
