By PROGRAM
Nedjelja, 17. ožujka 2024.
Groblje Mirogoj – 9 sati
▪ polaganje vijenca i paljenje svijeća (grob Matoša)
Grkokatolička katedrala sv. Ćirila i Metoda – 10 sati
(Ćirilometodska ul. 1)
▪ Liturgija za Matoša
Utorak, 19. ožujka 2024.
Tribina Grada Zagreba – 11 sati
(Kaptol 27)
AKADEMIJA
▪ Himna Republike Hrvatske
▪ Pozdrav i dobrodošlica
Borna BEBEK, predsjednik Kraljevske akademije
▪ recital „Stara pjesma”
Zvonko NOVOSEL
▪ Moderna, Matoš i naša vremena
Emil ČIĆ
▪ Sonet „I sabor i Vlada”
Stijepo MIJOVIĆ KOČAN
▪ Rodna kuća A. G. Matoša u Tovarniku
Ljubomir MIŠČEVIĆ
▪ recital „Gospa Marija“
Zvonko NOVOSEL
DOMJENAK
Moderator:
Ivan VALEK
ORGANIZACIJSKI ODBOR
Borna BEBEK
Stjepan ŠTERC
Stipe KUTLEŠA
Ljubomir MIŠČEVIĆ
Emil ČIĆ
Srećko SLADOLJEV
MODERNA, MATOŠ I NAŠA VREMENA (SAŽIMAK)
(Emil ČIĆ)
Prijelaz devetnaestog na dvadeseto stoljeće donio je ne samo simptome raspadanja katoličkog društva, kršćanskog poretka nego i mnogo više od toga: to jest bio prvi visoki vrhunac raspada europske civilizacije, a kroz književnu djelatnost A. G. Matoša zrcali se duhovna klima postupnog rasula kršćanskih vrijednosti i monarhizma, kao iskaza katoličke državničke hijerarhije.
U Matoševu djelu nalazimo sva europska i hrvatska idejna previranja na koje se osvrće: Voli Antu Starčevića, i ima i određenih kritičkih primjedaba o njemu. Istovremeno želi biti dobar katolik, a onda vidimo kroz priče da mu vjernost prema vjeri jenjava. Voli i Strossmayera, pa po njemu i Srbe – ali ne bi on baš jugoslavenstvo, koje potire hrvatstvo. Prvo ljubi Srbe, a onda kaže da ljubav prestaje kada ih se dobro upozna. Matoševa polemičnost ponekad jest radi istine, a ponekad služi naprosto provociranjima napadnutog, da se upozna i druga strana karaktera.
U svojoj ljubavi prema Hrvatskoj Matoš je iskreni domoljub, ali njegovo modernističko katoličanstvo mu često zamućuje moralne kriterije: sam piše o tome kako Srba u Slavoniji ima tek nakon umjetne propagandne podjele po vjeri od oko 1840., a u Dalmaciji (u kojoj ih isto nikad nije bilo) tek od oko 1880., ali to mu ne smeta da ih u Hrvatskoj ne ospori kao nacionalnost, često ljubeći “jedan narod“, koji od sada nije uvijek narod hrvatski. Strossmayerovo panslavenstvo dovodi ga u određene zablude koje izražava i u svojim književnim djelima, a Starčevićevo hrvatstvo mu izoštrava pogled.
Kao europski putnik Matoš dobiva na poznanstvima s velikim umjetnicima i na razvoju književnog stila, koji nam donosi u Hrvatsku, Domovinu prepunu tadašnjih osrednjih književnika i raznih mediokriteta: proklinje dan kada se rodi Hrvatom (jer u Hrvatskoj geniji ne opstaju ili teško žive), ali plače nad Hrvatskom koju ljubi. Antun Gustav Matoš kroz sve te proturječnosti i raznolikosti daje nam sliku u kojoj živimo i danas. Jer – ništa se na bolje promijenilo nije.
Ivan Valek
