By Strašna sudbina Erešovih…
Mnogo godina kasnije, poslije Divine strašne smrti, u Vran planini, Andriji Erešu, duvandžiji i vinogradaru iz sela Radišića kraj Ljubuškog, rodila se kćer Radoslava, koju od milja prozvaše Slava. Radoslava nije došla na svijet u selu gdje je živjela obitelj Andrije duvandžije, nego u staji na Vran Planin. Rasla je i stasala u planini kao cvijet perunike. U planinskoj čistoti i divoti izrasla je u zdravu i lijepu djevojku. Po ljepoti i stasu bila je na glasu kao Diva u davno vrijeme.
Tako je sedamnaestogidišnja pastirica Slava u vedro lipanjsko jutro 1950. godine pošla za svojim stadom. Pridružila joj se susjeda i prijateljica Kata Brkić sa svojim ovcama. S njima su i njihovi psi, Slavin tornjak Kolas i Katin ovčar Zelov. Kata je potegla iz tikvice zadnji gutljaj vode, pa zametnule kuru tko će otići po vodu na čatrnju, koja bila ispred šumaske kuće. Kata je stavila ispod malog prsta mrvicu zemlje i pružila šaku Slavi da odabere koji će prst. Slava pokaza upravo na onaj prst ispod kojeg je bila mrva zemlje i zapade je da ode po vodu na čatrnju.
Kata je ostala paziti ovce, koje su ispod drveća preživale u hladovini, a ona sjedila na stećku, kojega vidite ispred ove tužnee pričej i plela bratu čarape. Vrijeme je prolazilo, a Slava se nije vraćala. Kata se čudila zašto je nema i što toliko radi tamo kraj čatrnje. Čula je lavež psa, pucanj, neku čudnu skriku i viku i sve je utihnulo. To ju je zabrinulo, pa je ostavila stado i pošla prema bunaru. Kad je banula na povir doca i ugledala stravičan prizor, prišla je bliže i klonula na krvavo kamenje, travu i cvijeće, sva izbezumljena od straha i užasa. Slava je ležala na zemlji gola golcata kao od majke rođena, sva u krvi, iznakažena, priklana, oko nje i zdenca, izgažena krvava trava i planinsko cvijeće. Malo dalje od Slavina unakažena tijela, ležao je mrtav njezin vjerni pas Kolas.
Kata je u bunilu, strahu i užasu koji ju je obuzeo, vidjela neke ljude kako iz prikrajka promatraju nju, mrtvu Slavu i psa. Pričinjalo joj se da uokolo plešu šumske prikaze, duhovi planina i kao da vidi Slavu u čudesnu blještavilu od kojeg gotovo da je obnevidjela. Kati je bilo čudno odakle su se najednom stvorili i zašto odoše i ostaviše njezinu mrtvu prijateljicu i nju samu i žalosnu u planini. Kata nije ni slutila, da to nisu bili slučajni prolaznici, ni putnici namjernici, nego Slavini mučitelji i zlotvori.Slavu su iznenada mučki zaskočili, razderali joj odjeću, silovali, izboli noževima i na kraju zaklali kao janje, skrili su se u šumu i promatrali Katu što će učiniti kad vidi mrtvu Slavu kraj bunara. Zapravo, najprije su ubili psa Kolasa. Jer, čim je prva ruka dotakla Slavu, on je skočio, ugrizao ga za ruku i režao na njih, dok je preplašena Slava kao ptiče drhtala od straha. Kad su upucali psa, izboli ga noževima, nasrnuli su na Slavu, kao vuci na ovcu.
Kad se pribrala i donekle postala svjesna što se dogodilo njezinoj prijateljici Slavi, otvorila je širom uplakane oči, razgledala uokolo drveće oko dolca i bunara.
Beživotno, iznakaženo Slavino golo golcato tijelo na ugaženoj travi i krvavu cvijeću, mrtav pas Kolas desetak koraka dalje, bili su nijemi svjedoci pod kapom nebeskom, da je ostala nasamo sa sobom i svojom tugom u planini, među stvarima koje su je okruživale, izluđivale i užasavale u tišini i divljini. Čulo se predvodnika ovna zvono, kao da ječi i odjekuje u muku planine. Dugo je šutke i užasnuta stajala nad mrtvom Slavom čudesno stišana, kao kip skamenjene žalosti i jada. Priziv moranja probudi se u njoj, strese je, uznemiri do te mjere da se poboja za sebe. Trebalo je ostaviti mrtvu Slavu u planini i poći kući javiti strašnu vijest. Sve se u njoj bunilo protiv te spoznaje i istine, da mora otići kući i kazati što se dogodilo usred bijela dana, na planini, kraj čatrnje.
Mati Slavina pred kućom je nešto radila kad je Kata nenadano banula iza suhozidine, kao priviđenje; sva izvan sebe, blijeda, krvava, jer je mrtvu Slavu grlila i oplakivala, granala je rukama i nešto tiho govorila, kao da bunca u svojoj nemoći, strahoti i kobi kojoj je svjedočila, a tako mlada i ranjiva.Vijest o Slavinoj stravičnoj smrti sijevala je brže od munje kroz brda i doline, preko kamenjara, zašla u svaku kuću, potresla i zgrozila i staro i mlado diljem humske zemlje.
Silovatelj i ubojica Momo Šešum iz Vukovska , nikad nije odgovarao za svoj zločin, jer je bio major zloglasne OZNE. Osam godina prije njezine strašne smrti, na sličan je način na istom mjestu ubijen je njezin otac Andrija, a dvije godine kasnije i njegov brat Lovre. Vrsnog zidara i duhanara Andriju, Slavina oca, odveli su u noći iz staje neki bradati vojnici 1942. godine, tobož da im pokaže put za Ramu, doveli ga do zdenca u planini, mrcvarili i zaklali kao ovna.
Čobani su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Slavina strica Lovru, vojnici sa trorogim kapama, odveli su isto tako noću od kuće i zaklali 1944. godine, na istom mjestu gdje i brata mu Andriju. Nađen je kraj bunara odsječene glave.
Taj Momo, pričao je stari Bariša, početkom rata bio je četnik, pa se prometnuo u partizana kad je video da će njegovi izgubit rat.
Bariši nije bilo jasno, a nije ni meni, zašto se godinama šutjelo o stradanju Ereševih u Vran planini i još nekim ubojstvima poslije rata. Šutjelo se i o smrti kongorskog župnika fra Stjepana Naletilića. Umro je u strašnim mukama. Njega su noću, kažu ako ne lažu, partizani zaskočili u župnom dvoru, odveli u planinu, nekoliko dana mučili, živa pekli i umorili. Ista zla ruka stigla Andriju, brata Lovru, kćer Slavu i župnika fra Stjepana, kojemu se ni za grob ne zna.
Slava je pružila žilav otpor do posljednjeg izdisaja. Borila se kao lavica. Vidjelo se po tragovima krvi kakva se stravična borba vodila između mlade i nemoćne pastirice i divljaka; vidjelo se to po ugaženoj travi i krvavu cvijeću oko zdenca.
Stari i mudri Bariša je svima govorio da tu ima razlike, premda je, tvrdio je, nezgodno mjeriti i gradirati ljudske muke i stradanja. Po njegovu kazivanju, Diva Grabovčeva je mučenica i žrtva turskog silnika u vrijeme osmanlijskog zuluma, a Slava žrtva u doba partizanske, komunističke Titove krvave vladavine.
Diva i Slava skončale su mučeničkom smrću, kod svojih stada, u planini, u razmaku od trista godina. Dvije pastirice, dva krvava cvijeta, dvije perunike, snašla je slična, zla sudbina. Na kraju ove žalosne , istinite priče, ja moram reći; da u stradanju nisu iste; Diva je zbodena jataganom, a Slava mučena, silovana i zaklana. Ni ui smrti nisu iste; Diva je upamćena i slavljena, a Slava zaboravljena, kao da nije ni postojala. Taj zaborav je strašniji od Slavine zle sudbine i obitelji Andrije Ereša i njegova brata Lovre.
Piše: Ante Lib Matić
