By Proštinska buna
Londonskim ugovorom iz 1915.godine sile Antante nagovorile su Italiju da uđe u rat na njihovoj strani i obećale joj pored ostalih dijelova teritorija Austro-Ugarske monarhije i hrvatske teritorije: Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje počevši od Paga na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita), tako da je Italija i prije potpisivanja Rapalskog ugovora 1920.godine, ušla u Istru. Pored talijanskih u Istri su se formirali i domaći fašistički odredi squadristi i terorizirali stanovništvo. Njihovo organizacijsko jezgro bilo je u Vodnjanu i Marčani.
Squadristi do veljače 1921.godine nisu dolazili u Proštinska sela. Međutim pročulo se da je mladi student Antun Ciliga došao kući u Šegotiće, pa su se vodnjanski squadristi uputili u Krnicu i Proštinu u noći između 2. i 3.veljače 1921.godine ne bi li uhitili Antu Ciligu i još dvojicu. Pretražili su nekoliko kuća, uzeli seljacima nekoliko pršuta i kako Ciligu nisu našli zaustavili se u gostionici na Križu, zaprijetili da će zapaliti kuću Ciliginih roditelja ako se ne preda.
Partijska ćelija koju je Ciliga osnovao zaključila je da se fašistima pruži otpor i da se postave straže na Križu, nedaleko gostionice, jer je to bilo križanje svih puteva za Proštinu. Time je započela Proštinska buna, otprilike u isto vrijeme kada i pobuna rudara, Labinska republika.
Zanimljivo je da je u selu Kavranu bila smještena postrojba talijanskih vojnika koji su čak ustanicima dali nekoliko pušaka sa streljivom. U Krnici su bili smješteni karabinjeri ( policija), carinska straža, poreznici i drugi organi talijanske vlasti, koji su za dva mjeseca koliko je trajala Buna neometano radili svoj posao. Zato treba naglasiti da su se seljaci borili samo protiv nasrtaja fašističkih squadri, a ne protiv institucija talijanske države.
Iz straha da se pobuna ne proširi i na druga sela i da se seljaci ne povežu sa rudarima ( Labinska republika)talijanska vlast odlučila je ugušiti pobunu. Ciliga je pisao ;
Kraljevskim karabinjerima…“da se ni Vlada, ni država, ni društvo Kraljevine Italije ne mogu srušiti iz nekoliko istarskih sela; seljačka akcija stoga, nije pobuna protiv države, već samo obrana od fašista koji su došli ovamo da napadaju i pale kuće“
Talijanske vlasti nisu htjele maknuti fašiste iz Proštinskih sela, već su smatrali da je to djelotvoran način da se svim protivnicima i opoziciji u Istri dade zastrašujući primjer.
Kaznena ekspedicija krenula je 5.travnja u 4 sata ujutro iz Pule u Proštinska sela. Proštinari su ih ubrzo zaustavili i odbili prvi napad, Međutim pojavili su se talijanski vojnici, koji su se iskrcali sa razarača „Stocco“ koji je doplovio u Krničku luku. To je zbunilo Proštinare, koji nisu htjeli pucati na vojsku, već samo na squadriste. Ciliga koji je bio u Pavićini savjetovao je seljacima da prekinu borbu, jer je smatrao da vojska neće dopustiti squadrističko nasilje.
Međutim nakon vojske u poluprazna proštinska sela nahrupile su fašističke squadre a rezultat njihova divljanja bilo je prvo spaljena gostiona na Križu, potpuno spaljeno selo Šegotići, Veliki Vareški, u Malim Vareškima nekoliko kuća, u Cokunima je spaljena jedna kuća, a Mutvoranci su izvjesili bijele plahte na crkveni toranj i na krovove kuća u znak predaje.
6.travnja 1921.godine, u 8, 30 sati , vojska, karabinjeri i financi, krenuli su u akciju čišćenja po proštinskimšumama i selima, sve do Muntića.Fašističko divljanje se nastavilo i 7.travnja, pa su tako u Mutvoranu, u nekoliko kuća porazbijali sav namještaj, prozore i vrata izbili iz okvira, porazbijali kuhinjsko posuđe, a robu sa škrinjama zapalili ispred kuća. Posjekli su čak i loze penjačice ispred kuća, porazbijali bačve i prolili vino …
U toj akciji čišćenja uhićeno je oko 400 seljaka, spaljeno 32 kuće i gospodarske zgrade sa kompletnim inventarom, 138 žena i djece ostalo je bez ikakve imovine. Već poslije dva tjedna počeli su pomalo puštati kućama Proštinare, da bi ih nakon 6 mjeseci ostalo 120 i protiv njih podignuta optužnica.118 njih odslužilo je zatvorsku kaznu veću od šest mjeseci.
Aktom Apelacijskog suda u Trstu od 11.kolovoza 1925.godine, svi optuženici proglašeni su krivima, da bi 1923. godine, svi bili amnestirani, odnosno oslobođeni od daljnjeg sudskog progona.
Poginuli su u borbama Ivan Rubinić i Jakov Cvek-Matuc, a od posljedica torture i mučenja u zatvoru umrli su Anton Braus, Mate Vladislović, Tone Vareško-Kunčoz, i Tone Vareško-Kralj.
Ante Ciliga je pobjegao preko granice u Kraljevinu SHS, koja ga je je prognala i vratila Talijanima na granici u Postojni odakle je odmah sproveden u pulski zatvor, Nakon izlaska iz zatvora napustio je Istru i otišao u Prag nastaviti studij.
Miroslav Bertoša: Proština 1921( Pula 1972)Biblioteka „ Istarski mozaik“
Dr Ante Ciliga istarski je velikan nedovoljno valoriziran i nedovoljno poznat široj istarskoj i hrvatskoj javnosti, predvodio je pobunu seljaka Proštine protiv terora fašističkih squadrista koji su upadali u proštinskasela
Dr. Ante Ciliga, književnik, revolucionar,novinar, istarski i hrvatski domoljub, Krećući se, putevima najrazličitijih ideologija i političkih
orijentacija: marksizma, boljševizma, menjševizma, staljinizma,
trockizma, socijaldemokracije, anarhizma, jugoslavenstva
i hrvatskog nacionalizma, tijekom svojega burnog života koji je trajao
gotovo čitavo stoljeće, uspio je u tim svojim lutanjima pisati knjige, biti zatočen u Sibirskom gulagu,opisati u knjiziSam kroz Europu u ratu (1939-1945), biti zatočen u logoru Jasenovac i tamo napisati zbirku novela na čakavskom narječju „ Štorice iz Proštine“
Mila braćo, Proštinari i Istrijanci
U srcu mom ud davnina je živila želja, da napišenjenu veliku štoricu-po učenom to zovu „roman“-iz življenja istrijanskega sela, Proštine, Puljštine…
Kad mi je doša ti pensir u glavu, moje srce je ulovila nika slatka teplinja: da ću se ja tako ne samo najlipše odužiti mojenistrijanskemu selu, ko me je rodilo i udgojilo, s kin smo toliko puti skupa veselili i plakali , štroligali i pensali, negor ću ja tako i najsrdačnije, najmilije pominjati se š njin iz moje daljine. A za takovon skupnom besidon, za takovinrazgovoron čezne duša moja…
Mali je uvo libar, mala stvar, ma ni lako napisano. Čuda lit san pensa o uvih stvarah: mir svoj i komoditet san mora više puti zgubiti, ko san stija skupiti material, oživiti uspomene, i napisa san uveštorices dosti muke. Ma meni ni niš teško, bolje reći , niš mi ni ža, samo kad san jih moga napisati, kad san moga, u duhu , u mislin, u pismi biti s vami i za vas.I ja se zafalin Nezavisnoj državi Hrvatskoj, da su u njoj mogle biti napisane uve “Štorice izProštine“ usprkos mom teškom položaju.
A vas mila braćo i stariji, pozdravin od sveg srca moga i ustajen vaš virni, ljubeći vas, brat i sin Tone Valić
J.,10. žetvenjaka 1942.
Lili Benčik
