Poslije pandemije na red dolazi kriza u ekonomiji…

Kada započne nekakva kriza, obično razotkrije mnoge pažljivo zataškane istine. Ova sada zdravstvena, s kojom se nosimo kako tako izbacila je na površinu, stanje u našim staračkim domovima.

Izostanak bilo kakve kontrole, propisi se donose u ministarstvu, no nitko ne nadzire primjenu.

Sva se kontrola sastoji u pisanju izvještaja, koji može i ne mora odgovarati istini.

U privatnim domovima još je i gore. Tamo nema ikakove kontrole osim u smislu zaštite na radu.

Najgore je s nepokretnim teškim bolesnicima, natrpani u premalenim prostorima, krevete dijeli širina noćnog ormarića.

Takav smještaj prihvatili smo kao društvo, kao ljudi koji ne mare za starije. Oni su sada prvi na udaru smrtnosti. Postalo je normalno da svaki dan slušamo da je preminuli imao i niz drugih bolesti, između redaka čitamo da ga tako i tako nije šteta.

Zdravstvo koje se nosi s pandemijom, kao takvo, ustrojeno je u bivšoj državi, ostalo je na solidarno društvenoj razini, iako je bilo stalno pod pritiskom novih ideja u privatizaciji.

Ipak strah od privatizacije, koja je manje više uništila svu proizvodnu industriju, učinio je svoje, tako da smo ostali na starom sistemu zdravstvenog sustava.

Gledajući ljude koji pljuju, na dnevnoj bazi, po državi od koje smo naslijedili veliki broj jedinica za intenzivno liječenje, veliki broj bolničkih kreveta, treba podsjetiti na to, da možda upravo zbog toga imamo manje mrtvih, kada se već uspoređujemo s drugim državama.

Poslije pandemije na red dolazi kriza u ekonomiji. Mnogi spas vide u razvoju poljoprivrede. Sjedeći u foteljama izvršne lokalne i državne vlasti, pa čak i naši zastupnici u EU, odjednom su se sjetili, praznih napuštenih polja u Hrvatskoj. Sjetili se da bi netko mogao obrađivati ta polja i osigurati novac, za njihove udobne fotelje, koje su imali i do sada. Obično su to ljudi, koji ne vide razliku između mrkve i peršuna, dok su u zemlji.

Ti su ljudi sjedili u nekom obliku izvršne vlasti i zadnjih 30 godina, smišljali i donosili zakone i propise, po kojima je sve više polja tonulo u šikare, po kojima je sve više naših poljoprivrednih gospodarstva tonulo u ralje ovršioca nekretnina i začudo nikome to tada nije smetalo. Davno smo napustili koncept isplative poljoprivrede, kada je jedan traktor orao zemlju cijeloga sela. Umjesto da smo osigurali, kao država, izvozno tržište za naše proizvode, mi smo postali naivni kupci poljoprivredne mehanizacije europskih proizvođača.

Tako je zaštitni znak svakog seoskog dvorišta postao traktor, koji je koštao kao i dvadesetogodišnji prihod, istog gospodarstva. E da smo barem, zadržali onaj stari sistem, sistem kada su poljoprivredni kombinati imali strojeve i za dio prihoda orali njive, možda bi sada bilo više obrađenih polja a manje bivših seljaka koji kruh zarađuju u građevini u Europi.

No mi smo izgradili drugačiji sistem, poticaje za poljoprivredu vrlo često, su dobivali ljudi koji pojma nemaju o poljoprivredi, strani su im pojmovi plodored, nikad čuli za lisne uši i druge poljoprivredne nedaće, koje prate poljoprivrednike. Nitko da bi razmislio, zašto se nekada sadilo puno različitih kultura, na puno manje zemlje

. Išlo se na okrupnjavanje zemljišta, razne studije o isplativosti, zanemarila se činjenica da se tradicija zasniva, na znanju mnogih generacija.

Kada jedan poljoprivrednik posadi jednu kulturu na 40 h zemljišta, mora imati jaku vezu s Bogom, ili biti bez pameti, jer samo za jedno pola sata, jake oluje može ama baš sve biti sravnano sa zemljom.

Upravo zato naši su preci sadili puno kultura, s različitim vremenom dozrijevanja, nisu imali veliki stupanj isplativosti, ali su imali dugoročnu održivost.

Jedna uspomena s ljetovanja, na jednom našem još uvijek zelenom otoku, podsjetila me na neizvjestan život malih proizvođača

. Sam otok odolio je izgradnji apartmana zadržao je onaj duh maloga mjesta, gdje starosjedioci uz svoju kuću obrađuju i komad plodne zemlje. Između plaže i kuće u kojoj smo ljetovali, prolazili smo pored polja na kojem su se crvenile krupne rajčice i mirisale zelene paprike. Imali su i desetak redova kukuruza šećerca.

Obrađivali su ih dvoje starijih ljudi, muž i žena. Danonoćno su čeprkali oko tih svojih biljaka. Zalijevali, plijevili, nadgledali. Na večer bi sjeli na klupicu pred kuću i ćaskali s turistima i polako prodavali te svoje zdrave plodove. Ljetovali smo u grupi s puno djece koja su silno voljela kukuruz. Stalno smo zapitkivali domaćine, kada će i kukuruz biti zreo za prodaju. I tako dočekasmo jednog predvečerja, na povratku s plaže, da nam je dida obećao da sutra možemo kupiti i kukuruz. Djeca su se silno razveselila, dida im je obećao da će ga moći i sami ubrati.

Po noći smo čuli grmljavinu i jak vjetar, no nismo se uzbuđivali previše. Malo je popustila vrućina i još smo zbog toga bolje spavali. No ujutro smo na dvorištu našli puno polomljenih grana iz maslinika. Upravo je trajalo raščišćavanje dvorišta.

Pravo iznenađenje nas je čekalo na polju kukuruza.

Niti jedna biljka nije više stajala uspravno. Kukuruz je bio zatučen u zemlju, rajčica prosuta po zemlji, iz nje se cijedila, crvena boja, poput krvi. Sav cjelogodišnji trud tih dvoje staraca, odnijela je tuča, koja je padala oko 10 minuta, a mi ju nismo ni osjetili. Oni su nemoćno sjedili na klupici i promatrali svoje uništeno polje.

Naši političari, koji razmišljaju o tome, kako će netko drugi, negdje tamo daleko, tako živjeti, raditi i spašavati našu ekonomiju morali bi pročitati tu priču, morali bi razmisliti u svojih 500 općina o svojih 500 službenih auta, o svojim službenim karticama, o svojim službenim mobitelima, hoće li igdje više ikada itko, htjeti raditi da bi oni imali to. Također i oni koji dijele savjete, hoće li oni prihvatiti takav život.

Koliko ljudi sebe, može vidjeti u slici bakice, s donje slike, koju sam snimila na tom istom otoku.

Bakice, koja nikada u životu nije ništa niti dobila, niti tražila od države. Čitav život radila je svojim rukama, gledajući u nebo, zazivajući kišu, boreći se krumpirovim zlaticama.

Prema uputama velike europske političarke Ursule, ona bi sada morala u karantenu, ona je opasnost za ekonomiju. No, ako prihvatimo upute, moćne Ursule i krumpirište ove bake više nitko neće obrađivati. Ostat će još jedno neobrađeno polje u Lijepoj Našoj.

Nadajmo se, da ipak, u našoj zemlji, do toga neće doći, da ću ja i ove godine donijeti s ljetovanja slikicu ove bakice.

Dragica Trumbetaš