By Hrvatski (?) povjesničar Ivo Goldstein sa svakim svojim javnim nastupom pokazuje i dokazuje da je još u „trećem razredu osnovne“, tj. da ništa ili malo razumije, poglavito kad je u pitanju suvremena hrvatska povijest. Nu, to nije ništa novo, ako se zna da je njegov mentor prof. Miroslav Brandt (1914.-2002.), opisao u svojoj knjizi „Život sa suvremenicima“ i Goldsteinov rad ovim riječima: „Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: „Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!“. To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje,i ja sam digao ruke od njegova daljnjega znanstvenog razvitka“, poručio je Brandt (Wikipedija).
Ovaj povjesničar čak je i sudski kažnjen jer je pisao uvredljiv osvrt na inače odličnu dokumentarnu seriju Antuna Vrdoljaka o Titu, prikazanu na HRT-u 2010. godine.
Ni tu očito nije puno shvatio o čemu je zapravo riječ, pa mu je sud morao ukazati na neznanja i propuste.
Nu, nakon korone i potresa ponovno je aktualna tema o ustašama i partizanima, odnosno o pozdravu „Za dom spremni“, kojeg određena skupina ekstremnih ljevičara želi i zakonom zabraniti, bez obzira što je tu riječ o pozdravu iz 1991., a ne onom iz vremena II. svjetskog rata.
Znaju to dobro razni goldsteini i slični, ali, kao i obično, preokreću lončiće.
Goldsteina Ivu sada su ponovno pitali (Večernji list, 30.1.2020.) što misli o ovoj temi, ali i o Križnim putovima i Bleiburgu.
Ovaj tzv. povjesničar smatra da „režim“, kako onaj iz 1991., tako i ovaj sada, „nema hrabrosti prelomiti stvar“ i zamjeriti se desničarima. Hvali predsjednika Republike što bježi s manifestacija gdje se pojavljuju grbovi HOS-a (iz 1991.!) itd. i tako redom.
Međutim, ipak je pravo pitanje – svih pitanja – gdje je bio i što je radio 1991.? Je li se priključio hrvatskim postrojbama, ili je jednostavno dezertirao? Mogao je on i tada, kad su ginuli HOS-ovci s njihovim grbom, vikati da ga skinu, pa nije. Mogao je protestirati što su nas u vrijeme velikosrpske agresije (baš kao i danas) nazivali „ustašama“, pa nije.
Javio se nakon 30 godina!
On je znanstveni stručnjak i za Jasenovac, baš kao i za Seljačku bunu. On „zna“ da je u Jasenovcu ubijeno između 80.000 i 100.000 ljudi, muškaraca, žene i djece. To je isto tako kao da pogađa na sportskoj prognozi. 20 tisuća sim ili tam, kao da su to kokošja jaja, a ne ljudi od imena i prezimena.
Ivo zna da na Križnim putovima, odnosno Bleiburgu nisu ubijani „muškarci, žene i djeca“, jer je to, kako veli, laž, pa preporučuje da oni koji govore i pišu o ovoj temi ipak moraju nešto i pročitati (samo ne ono što je on nadrobio, op.p.).
Kad ga se pita: je li Križni put 1945. bio ratni zločin, on odgovara da je bio zločin, ali da je to (čujte sad ovo!) bio „zločin protiv čovječnosti“, a da je Jasenovac bio „zločin genocida“. To po njegovoj malenkosti znači da ovaj prvi ne treba osuditi, već samo ovaj drugi, tim prije jer je „ustaški režim napravio nemjerljivo više zločina“.
Znači ovi (partizani) su napravili manje zločina, pa sad to „vrhunski“ povjesničar, poput „apotekara“, stavlja „na vagu“ i odlučuje da jedne treba za to ubijati, a druge (valjda) nagraditi, bez obzira što je zločin – zločin.
Ivo, kao što smo rekli, nije (s puškom u ruci) sudjelovao u stvaranju hrvatske države, ali je za to nakon rata napravio sjajnu karijeru. Čak ga je netko postavio i za veleposlanika (sic!) u Parizu, a on je, kako kažu, iznad pisaćeg stola i dalje držao sliku maršala Tita!
I takvi nam sada dijele lekcije iz povijesti!
Sramota je blaga riječ.
Ako treba zabraniti „Za dom spremni“, onda još više to treba učiniti s pokličem „Smrt fašizmu- sloboda narodu“. Naime, oni koji su nosili oznaku „Za dom spremni“ u Domovinskome ratu nisu napravili ni jedan zločin (!), a kolike su to učinili oni oni koji su vikali partizanski pozdrav, i to ne samo za vrijeme II. svjetskog rata, već i nakon 1945.,kad su svakome, a poglavito Hrvate, koje su tjerali na Križne putove ili u logore, od Golog otoka do Stare Gradiške, udarali pečat da je fašist, terorist ili ubojica!
Ivo se toga ne sjeća jer se tada još nije ni rodio, a o hrvatskom osloboditeljskom Domovinskome ratu u kojem je sudjelovao u „podrum diviziji“ zna samo iz pričanja, umjesto da barem i o tome pročita neku dobru knjigu.
S obzirom da relativno često gostuje i u Beogradu (gdje sluša druge priče) ovaj se povjesničar,kako bi neki rekli,malo „pogubio“.
Mladen Pavković
