By Uoči nedjelje Muke Gospodnje, 12. travnja 2025. u 15 h, počela je po prvi put pobožnost križnog puta u pulskoj Areni u organizaciji Porečko-pulske biskupije.
Križni put predvodio je porečko-pulski biskup mons. Ivan Štironja uz svesrdnu pomoć generalnog vikara porečko pulske biskupije i župnika pulske katedrale don Rikarda Lekaja, svećenika i časnih sestara iz cijele biskupije.
Moram naglasiti da su mladi iz više župa koji su činili redarsku službu bili izuzetno susretljivi i spremni pomoći pri dolasku i odlasku, jer su u Areni specifični uvjeti kretanja po starom stepeništu i kamenju.
Arena je posebno mjesto s dvijetisućljetnom poviješću koja, kao i sama pobožnost križnog puta, pobuđuje posebne osjećaje.
Pulska Arena je jedan od najbolje očuvanih amfiteatara na svijetu, Izgrađena između 1. stoljeća prije Krista i 1. stoljeća nove ere, dovršena je pod carem Vespazijanom, istim vladarom koji je naručio izgradnju rimskog Koloseuma.
Arena je mogla primiti do 20.000 gledatelja, koji su gledali borbe između gladijatora i divljih životinja. U Areni su bili mučeni i prvi kršćani.
I nakon pada Rimskog carstva u srednjem vijeku i kasnije lokalni stanovnici i vladari prepoznali su njezinu važnost i spasili je od potpune devastacije. Zahvaljujući tome pulska Arena danas stoji kao rijetki i potpuno očuvani primjer rimske arhitekture.
Podzemni hodnici Arene, nekad korišteni za smještaj životinja i rekvizita za gladijatorske igre, danas su otvoreni za posjetitelje. U njima se nalaze informativne izložbe i artefakti iz rimskog doba, pružajući turistima priliku da osjete veličanstvo antičkog Rima.
U današnje vrijeme u Areni se održavaju kulturne, zabavne i vjerske manifestacije uz primjerenu pažnju i čuvanje od devastacije.
U suradnji Porečko-pulske biskupije, gradonačelnika grada Pule Filipa Zoričića i Arheološkog muzeja Istre, koji upravlja Arenom, ostvarena je i ova ideja, pa se toplo nadam da će postati tradicionalna, kao što je i Križni put u rimskom Koloseumu, koji predvode Pape.
U prepunoj Areni odzvanjala je molitva i zvonki glasovi klape Motovun sa pjesmom „Stabat mater dolorosa“ na hrvatskom je poznat kao „Stala plačuć tužna mati“. Potresna je to pjesma koja govori o strašnim duševnim bolima koje je Marija osjećala dok je gledala strahotnu muku i smrt svoga Sina, dok je stajala nemoćna pod njegovim križem, dok je u svome krilu držala mrtvo Isusovo tijelo. Teško da bismo mogli zamisliti veću bol od boli majke nad mukom i smrću svoga sina. Tu strašnu patnju opisuje i naša pučka pjesma poznata pod imenom „Gospin plač“.
Bila je ovo prigoda da vjernici upoznaju mons, biskupa Ivana Štironju, koji je prvi ponio križ, a poslije nastavili svećenici, bogoslovi i obitelji sa malom djecom koje su sudjelovale u samom Križnom putu.
Svi mi nosimo križeve, govorio je biskup Štironja; ponekad vrlo teške: bolest, nesreća, smrt voljene osobe, emocionalno razočaranje, dijete koje se izgubilo, posao koji nedostaje, unutarnja rana koja ne zacjeljuje, neuspjeli projekt, još jedno uzaludno čekanje…
Tada se obratimo Isusu ;„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11,28). I doći će k tebi; Moj križ pridružujem tvome, nosim ti svoj umor i svoje bijede, svaki teret svoga srca stavljam na tebe.
Ne možemo ući u ljudsku bol. Nikada ne možemo do kraja razumjeti kako je onome koji na takav način trpi. Tada pomislimo, koliko je tužnih i pretužnih majki čiji su sinovi nestali u Domovinskom ratu, a mnoge nisu ni dočekale da barem njihove kosti dostojno sahrane. Tko može utješiti te majke? I ne samo njih tu su djeca i supruge, braća i sestre… Tko može izmjeriti tu bol ljudske duše?
Križ je težak: nosi teret poraza, neuspjeha, poniženja, osjećamo se preopterećeno, na meti života i neshvaćen od drugih; kad osjetimo preveliku i frustrirajuću težinu odgovornosti i posla, kad nas pritišće tjeskoba, obuzima malodušje da se ovoga puta nećemo ponovno ustati i tada prateći Isusa koji je nekoliko puta pao pod teretom križa i nakon svakog pada ponosno ustao, i mi ustajemo, podižemo se. Spoznamo da je život pun uspona i padova.
Ali se kao ljudi, kao vjernici, pitamo: zašto? Zašto Bog i danas dopušta tolike nepravde, nasilje, mržnju, izrabljivanje, pljačke, ubojstva? Ovdje na zemlji nikad nećemo naći jasan odgovor. Ostaje samo vjera. Vjera da Bog vidi, da Bog zna, da Bog upravlja i da će on, na nama neobjašnjiv način, otvoriti put nade i spasenja, jer Bog, , „i po krivim crtama pravo piše“.
„Blagoslovljen Bog, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti […]. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša (2 Kor 1,3-5).
Uskrsli Krist je jasan znak da zlo nema zadnju riječ. Za tu smo nadu rođeni. Jer, da nema te vjere i te nade, tko bi našao smisla vlastitom životu?
Stoga, je ovaj Križni put za nas vjernike priprema da preko Muke Gospodnje, imamo hrabrosti vjerovati i neslomljivo ići naprijed u teškoćama. Biti će uistinu Uskrs ako nešto od sebe darujemo u proslavu Njegova slavnog Uskrsnuća.
Lili Benčik/hrvatskepravice
