By Prije pet godina stalo je u grudima veliko i dobro srce prvog duvanjskog pjesnika i golotočkog patnika, strašne večičine, kako je to za sebe goovorio Tin Ujević.
Bože dragi kako vrijeme leti. Kao da je jučer bilo kad me nazvao i čestitao Božić onako kako su to naši preci činili od davnina.
Dobro ti došo Božić, sveto podođenje Isusovo, mlado lito i nova godina. Odgovrio sam mu kako dolikuje: I stobom Bog dao zajedno. Desetak dana kasnije idući prema svomu stanu, klonuo je na nogostup dvadesetak koraka od kuće u kojoj je živio.
Ja sin ječma
Pastorak pšenice
Potok riječi navraćam
Na djedove ledine
Tako počinje Duvanjska rapsodija, poema Andrije Vučemila, a pri kraju te velebne pjesme izriče eshatološke stihove.
Ljubuša se s Vranom došaptava
O tajni koja odjekuje svemirom.
Nitko nije tako dobro i vjerno opjevao postojbinu Dalmata i Hrvata kao moj kum i prijatelj Andrija
U Rijeci je 4. siječnja 2020 preminuo Andrija Vučemil, pjesnik, kazališni redatelj i socijalni radnik, dugogodišnji istaknuti član Društva hrvatskih književnika, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH te pokretač časopisa Književna Rijeka i Naša ognjišta. Iza nmjkega ostala je supruga Maja i kćert Kristina. Andrija Vučemil rođen je 1939. godine u selu Oplećanu. Školovao se u Duvnu, Bolu na Braču, Imotskom, Zagrebu, Ljubljani i Rijeci.
Nakon šestogodišnje robije na Golom otoku i završetka studija, radi u Rijeci kao kazališni redatelj, socijalni radnik, profesionalni književnik i nakladnik. Nakon knjige »Na smrt naslonjen«, objavljene 1969. godine, ne smije javno djelovati pod pravim imenom pa u riječkom Pionirskom kazalištu režira pod pseudonimom Ante Majin i objavljuje poneku pjesmu pod imenom Bogumil Ljubuša. S fra Ferdom Vlašićem i Antom Matićem, pokreće 1971. godine poznato hrvatsko katoličko glasilo Naša ognjišta.
U proljeće 1996. godine uz potporu Odjela za kulturu Grada Rijeke, Ministarstva kulture i Primorsko-goranske županije pokreće časopis za književnost i prosudbe o književnosti Književnu Rijeku, kojoj je glavni urednik do lipnja 2000. godine. Dobitnik je prestižne nagrade »A. B. Šimić«, nagrade Saveza studenata za poeziju te nagrade za poeziju »Dubravko Horvatić«. Pjesme su mu prevedene na engleski, talijanski, slovenski, makedonski i bugarski jezik. Živio je u Rijeci i radio kao profesionalni književnik i nakladnik.
To bi bilo kronološki o Andrijinu životu i djelu. Sada ću ja progovorit iz srca i duše o prvom pjesnika duvanjskog kraja.
Kad je Andrija došao s Golog otoka ja kao tada gimnazijalac – sjemeništarac, upoznao sam ga jednog ponedjeljka na pazarni dan u Duvnu. S njim je tada bio njegov rođak Kaže, sudac Drago Jurič i još neki njegovi rodijaci kojih se više ne sjećam imena. Andrija je predložio da odemo do hotela Bosna i krenuli smo kroz narod, pa kad smo došli ispred hotela bili smo sami on i ja. On me pitao disu nestali oni ostali,a ja sam u svojoj naivnosti i neznanju, kazao da se onaj rukuje s onim, onaj s onim i tako su se pogubili u derneku,a on mi je rekao:
Ako ne budeš fratar i imadneš sina,bit ću ti kum sinu.
To se dogodilo mnogo godina kasnije.Bog meni nije dao svećeničko zvanje, pa sam, umjesto franjevac postao pisac.
Kad je 1982. godine došao u Zagreb na komstvo mome sinu Ivi, tada mi je otkrio što se dgodili onda u Duvnu. Otkrio mi je nešto što uopće onda nisam osjeća i znao. Naime, bilo je opasno s njimm ići glavnom duvanjskom ulicom, pa su se svi usput pogubili, a ja sam jedini ostao, jer nisam bio svjestan te opasnosti. Za tu moju“hrabrost“ Andrija me nagradio prijateljstvo i kumstvom. Tada je otkrio i tajnu o zmiju s kojom je bio u samici.To je stravična priča, koju ću vam pripovidit. Kad je trebao ići s Golog otoka kući, šef te robijašnice mučionice tražio je od njega da potpiše čist papir formata A4 pri dnu, pa kako Andrija nije htio potpisati, nagonili su ga na razne muke, pa kad su ga zatvorili s poskokom u samicu.On i zmija samu u tri kvadrata, a on bos i gol do pojasa. Kad je shvatio da je s poskokom u samici i da mu je blizu nogu, lupao je u vrata i potpisao taj čista papir A4 što je stajao nekoliko dana na stoliću u njegovoj ćeliji.
Mnogo godina kasnije onog hodanja Duvnom, točnije poslije izbora 1990.godine, išli smo preko glavnog zagrebačkog trga i on je sreo jednog od stražara s golog otoka, pa kad su se prepoznali i pozdravili, čuvar stražar mu je rekao rečenicu od koje je Andrija gotovo zanijemio.
Andrija ona zmija nije imala zub.
Uhvatio se za glavi i počeo monolog kojii sam ja slušao, on je tiho govorio kao da govorii samome sebi ili nekoj nevodljivoj, moćnoj zlosili. Na kraju, okreno se prema meni na sred glavnog trga u Zagrebu,kod bana i kaže: Zamisli,kume, kakv paklen plan, kakva grozna taktika iznuđivanja iskaza. U samoci i mrklom, mraku, ja i poskok. Ovdje nije priči kraj.
Kad je Andrija potpisao taj čist lista papira i upitao zapovjednika zatvora, što će on dopisati iznad njegova potpisa, on mu je odbrusio tvrdom srpskom ekavicom.
More bre, druškane, ništa ja neću napisat.To će napisat one tvoje ustaše u Duvnu.
Andrija je dobio zadatak, da kovertu s čistiom papirom na kojemu je njgov postpis preda sekretaru Komiteta u Duvnu, što je s Golog otoka donio u Duvno plavu kovertu u kojoj je bio čist papir s njegpovimm potpisom. Nakon nekoliko dana zovu Andriju drugovi da dođe u Komitet, što je on učiniona nekakav informativni razgovor.
Kako su Andriju robijaši prozvali na Golom otoku Grof, trebalo je biti kodno udbaško ime; na tom papiru pisalo je kako će pokrivat Duvno, Posušje i Imetoski. Radit će za njih, jer si sada druže Grofe naš čovjek s kojim ćemo dobro i dugo sarađivat. Zašto Imotski zato što je tamo iz gimnazije otišao na Goli otok.Tada u Duvnu nije bilo gimnazije.
Andri ja govori drugovima da ne dolazi u obzir raditi za njih i biti njihov doušnik.Nikad mi nije htio reći tko je intervenirao i spasio ga da ponovo ne ode na Goli otok. Mislim da je to bio jedan duvanjski partizan, prvoborac,iz jednog duvanjskog sela. Na kraju Andrija je napisao i ove stihove u poemi o Duvnjacima kao ljudima.
Duvnjak je ruku podigo visoku
Kristi s glave trnje da počupa
Ante Matić
