Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Što se tiče izgradnje stadionske infrastrukture u Hrvatskoj i smiješnih isforsiranih teza koje se mogu čuti u javnosti kako je to neisplativo, kako je to rasipanje novca i nepotrebni luksuz, čak i za jedan milijunski i relativno bogati (u odnosu na ostatak Hrvatske) glavni grad Zagreb, osvrnut ćemo se na jedan primjer iz Vinkovaca.
To je nekako prošlo ispod radara medija i javnosti, a vrlo je indikativno i zanimljivo za razmotriti… Vinkovci su maleni gradić od cca. 30 tisuća stanovnika, prilično uništene ekonomije još uslijed ratnih okolnosti, ali i poslijeratnog lošeg (ne)upravljanja… Imaju nogometnog drugoligaša Cibaliju, koja životari u drugoj ligi, jedva držeći glavu iznad vode… U taj lijepi slavonski gradić svoj interes za ulaganje našli su strani investitori iz Švicarske.
Tu sad dolazimo do ključnog pitanja – kako je moguće da strani investitori, u ovom konkretnom slučaju švicarski ulagači, pronađu ekonomski interes za ulaganje u osiromašeni gradić manji od najmanje pojedine zagrebačke gradske četvrti i budu spremni uložiti u nekoliko godina 45 milijuna eura u gradnju stadiona kapaciteta 12600 gledatelja s popratnim komercijalnim sadržajima i u podizanje drugoligaškog kluba iz gliba dugova, a s druge strane, da se prema određenim mantrama zlonamjernih ili neupućenih pojedinaca i skupina, ne bi na tržištu mogao naći strateški partner za gradnju stadiona Maksimir na kojem igra europski relevantan i priznati nogometni brand GNK Dinamo iz milijunskog Zagreba? Tko je tu lud? Ili zlonamjeran?
U Vinkovcima do realizacije investicije nažalost ipak nije došlo, zbog birokratskih prepreka suludo prenormirane zakonske regulative RH, pa su se švicarski investitori na kraju povukli, a Cibalia i svi problemi oko stadiona pali opet na leđa Grada Vinkovaca.
Švicarski investitori su se okrenuli talijanskom i austrijskom tržištu, a u Hrvatskoj se netko treba ozbiljno zapitati o postojećem stanju. Pisali smo nedavno na našoj stranici o mađarskom modelu ulaganja u sport i u gradnju stadionske infrastrukture, a možemo pogledati i primjere drugih zemalja. Jer po pitanju stadionske infrastrukture smo uvjerljivo na dnu liste europskih zemalja. Iza Albanije, Sjeverne Makedonije, Bugarske, Rumunjske, svih zemalja proizašlih iz bivšeg SSSR-a, da ne spominjemo Sloveniju, Češku, Slovačku, Mađarsku itd. Strani kapital u hrvatski sport je dobrodošao, ali potreban je pošteniji pristup i veliki reset u mentalitetu i glavama onih koji donose odluke na državnoj i gradskoj ili lokalnoj razini.
U Zagrebu, što se tiče stadiona Maksimir, ključ rješenja problema je u rukama gradske vlasti, gradonačelnika i gradske skupštine. Čim prije moraju donijeti odluku o davanju prava građenja na Maksimiru GNK Dinamu, kako bi Dinamo onda sam sa stranim strateškim partnerom isfinancirao gradnju stadiona, bez zadiranja u sredstva poreznih obveznika. U protivnom, ako ne donesu takvu odluku o davanju prava građenja, bit će odgovorni za veliku i opipljivu, direktnu i indirektnu štetu za gradski proračun uslijed nerješavanja goruće problematike izgradnje stadiona, te za produljenje agonije i za nastavak sramoćenja grada Zagreba i cijele države pred očima čitavog svijeta.


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema