By Slučaj liječnika na hitnoj službi u Drnišu, koji se ni nakon 10 godina rada u Hrvatskoj u komunikaciji sa pacijentima i kolegama ne služi hrvatskim jezikom, već koristi alate za prevođenje, otvara pitanje koje se u Hrvatskoj uporno gura pod tepih. Ne radi se ovdje o pojedincu, njegovoj stručnosti ili podrijetlu, nego o sustavnom problemu koji se očituje kroz odnos države prema jeziku, integraciji stranih radnika i dugoročnoj društvenoj koheziji.
Je li hrvatska budućnost u stranim zaposlenicima koji odbijaju koristiti hrvatski jezik?
Kada bi odgovor bio potvrdan onda bi to značilo da se svjesno odričemo jednog od temeljnih elemenata državnosti i društvene povezanosti, zajedničkog jezika. Hrvatska, suočena sa demografskim slomom i kroničnim nedostatkom radne snage, mora zapošljavati strane radnike. Ali ako mora onda to ne znači da mora prihvatiti i model u kojem jezik većinskog naroda postaje sporedna, pa čak i nevažna kategorija. Društvo koje odustane od vlastitog jezika u javnim službama odustaje i od vlastitog identiteta i budućnosti.
Kakvu poruku nam šalju takvi zaposlenici, bez obzira radi li se o liječnicima ili drugim deficitarnim zanimanjima?
Poruka je jasna i veoma zabrinjavajuća jer ispada kao da prilagodba nije obveza gosta, već domaćina. To stvara osjećaj poniženja kod građana, osobito kada se radi o osjetljivim sustavima poput zdravstva, gdje je jasna i neposredna komunikacija pitanje sigurnosti i povjerenja, a ne nekog ili nečijeg komfora.
Je li moguće da netko tko živi i radi u Hrvatskoj desetak godina ili dulje nije u stanju naučiti hrvatski jezik barem na osnovnoj komunikacijskoj razini?
U razumnom roku to sasvim sigurno ne bi trebao biti nikakav problem. Ne traži se akademska razina, već osnovna sposobnost sporazumijevanja u svakodnevnim i profesionalnim situacijama. Stotine tisuće, pa i milijuni ljudi diljem svijeta uspješno savladavaju jezike zemalja u kojima rade već za nekoliko mjeseci, često i u znatno težim okolnostima. Problem na koji nam ukazuje drniški slučaj, dakle, nije u nemogućnosti, nego u nedostatku jasnih pravila i očekivanja.
Kriju li se u ovakvim ponašanjima klice budućih političkih i kulturoloških prijepora?
Apsolutno DA. Ako se danas relativizira jezik u javnim službama, sutra će se relativizirati i drugi elementi identiteta, pravnog poretka i kulturnih normi. Takvi procesi ne vode kompromisu, već polarizaciji, nepovjerenju i rastu društvenih tenzija što već dulje vrijeme promatramo u nizu članica EU, a na kraju stvoreni nered, nerijetko i kaos, uvijek plaćaju obični građani.
Treba li dopustiti rad strancima koji u razumnom roku ne nauče hrvatski jezik?
Odgovor mora biti jasan, NE. Razuman rok, jasno definirani standardi i institucionalna podrška učenju jezika su nužni. No jednako tako mora postojati i odgovornost. Tko ne želi prihvatiti osnovna pravila zemlje u kojoj živi i radi, ne može očekivati trajno mjesto u njezinim javnim sustavima. Hrvatska nije ksenofobna zemlja i ne smije to postati. No otvorenost ne znači odricanje od sebe. Svi su dobrodošli, ali uz poštovanje hrvatskih zakona, kulture, jezika i društvenih vrijednosti. Gost se prilagođava kući u koju dolazi, a ne obrnuto. Država koja to ne zna jasno reći, dugoročno gubi i autoritet i identitet.
Poštovanje hrvatskog jezika u javnim službama pitanje je dostojanstva građana, sigurnosti sustava i očuvanja društvene kohezije. Hrvatska mora biti otvorena, ali i samosvjesna jer bez jasnih pravila nema ni pravedne države, ni sigurnosti za njezine građane, osobito za one najranjivije.
U Zagrebu, 14.12.2025.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika prof.
099 7383 669
