By Kažu ako ne lažu da raste burza, a to znači kako su promjene, u novo “normalnom“, na “dobrom“ starom putu bogaćenja prebogatih pojedinaca. Posljedice, po sve ostale, nema potrebe pojašnjavati, jer ih sve više osjećamo na vlastitoj koži. Tek nas je prvi val zapljusnuo, zbrajaju se ljudske i materijalne štete. Nisu one još ništa, prema onima za koje nije trebalo virusa s dna usmrđene kace novoga globalizma, što se osjeti na vratu pritisnutom nogom od strane onih, koje za te zahvate, hrane odlučnom demokracijom, dosljedno, principijelno, šaljući nam tajnovite poruke sve prisutnije kvazi slobode (istina bez granica), omeđene u manje ili veće, zatvore agende dvadeset i prvog stoljeća. Granica sad me vidiš sad me ne vidiš, kroz koje se prolazi, kao kroz rupe od sira, dok nemaš identiteta, a onda, kad ti ga stave i okače, moliš Boga da se sam zatvoriš i lišiš sloboda, jer 14 dana samoće ti ne gine ako želiš poštovati, čuj… Društvene norme, a niđe nikoga do ti sam samcat s okačenom vrećicom hrane na kvaki ulaznih vrata, jal dobrotom, jal plaćenom dostavom. Maske postaju obavezne, ritual siguran, one nesigurne, a ako i neke jesu učinkovite, rok trajanja djelovanja im je sat vremena. Unosni posao ezoterije, blizine trgovačkih središta, kina, poslovnica zasutih maskicama, koje su omogućile kupovinu, a potom pozaspale unaokolo, na milost i nemilost vjetru ili kiši.
Vremeplov proradio, promjene drastične… od ne pljujte po podu, do ove novo-civilizacijske (uskoro)… ne bacajte maske na pod. Napredak u izgubljenom vremenu upitnih bolesti neupitno kraljevski tretiranih, a stari bi s gustom izašli iz domova, neki dan čovjek i pobjegao, kaže kako mu je tolika briga bila nepodnošljiva da je više nije mogao izdržati.
Bilo kako bilo, sve je podijeljeno i javnost i stručnjaci i virolozi, i vlast i opozicija, i generali i admirali, ali i gledišta s osnove različitih stajališta. Javna je tajna da se nije pametno uprtiti u njihove “Novosti“, kad bljuju mržnju, ali za to je unosno udarati na “Hrvatsko slovo“ dočim se posluži humorom slične mjere, i to nažalost štetom, na svoj sitno interesni dirigirani račun, dok oko nas vri s istoka barut na vatri u kazanu, a sa zapada nitroglicerin u spremniku tekućeg dušika. Odjednom smo zapadu kužni pa prekidaju i onako kratkonogu turističku sezonu, dok istoku rastu zazubice, koliko smo im, ko i vazda slatki, dok se osjete snaženi. Vazda spremni koji komadić preostale kiflice otrgnuti iz “dragovoljne“ nam ruke za dobrobit zidara i tesara, jer je njihovo sve do Tokija, dok nas nagovaraju kako smo u stvari mi oni, a i naše njihovo. Sve Kineze si pribrajaju, dok Japance za sad puštaju na miru. Pokoravanje naše volje njihovoj volji. Neće ići !
Samo se vi gospodstvo nadajte, kako ovakve metafore “mali ljudi“ vam dolje ne razumiju. Ili da ne kontaju kozmetiku, koju nam spremate ne bi li ovaj globalni puzajući totalitarizam, rješenja svakog nametnutog problema, ostao prikriven, osim pusto nadarenima i debelo potkoženima, koji ste u istoj igri… imanja pa nemanja, okrenuti jedino sigurno nama svojima, jer otamo stižu samo prijetnje mirom pod svaku cijenu, koja ne isključuje ni silu ako nijeste gluhi ili operirani na politiku, od koje kruh naš svagdanji jedete. I kao mačke oko vruće kaše izvlačite iz rukava razne taktičke promjene, a trebali bi se baviti strategijom. Kozmetika i opsjenarstvo. Imat ćemo manje zamjenika u lokalnoj politici bili oni plaćeni ili volontirali bez naknada. Neka se nešto smanji broj politički angažiranih vijećnika, ali da ostane sve isto. U stvari i nije isto kad je među spomenutima dio onih, koji su korektiv vlasti, jer se jača izravni utjecaj s vrha svodeći se jedan na jedan. Sve manje svjedoka i mogućih zviždača a tako uvijek dostatno Josipa, Milana, Andra i drugih Ćaća i poznatih Mama. Nedostaje pravih prijedloga, koji su jednostavni i učinkoviti, onih snažnih i odlučnih. Što kažete da dio presitnih općina povežemo, pretvorimo u veće. Barem one, koje su na slamkama spasa. Gradovima pojačamo ingerencije i obaveze, a ovakve županije ne ukinemo, nego potpuno transformiramo, na način da ih sačinjavaju gradonačelnici i načelnici, koji bi dogovarali zajedničku politiku na području svoje županije, kroz suradnju na njenoj realizaciji, i to na zajedničkim sastancima mjesečno, ili po potrebi češće. Kad već treba uvoditi promjene neka ne budu samo pituravanje. Sjedište županije bilo bi u gradovima, koji su to i danas, a preuzeli bi administrativne poslove od kojih se dio njih praktično preklapa. U Dubrovniku bi to značilo i manje nelogičnih odluka o projektima, koje gura vrh podložnoj Županiji, a onda ona Gradu, gradovima i općinama. Prema tome najveći grad svake od postojećih županija bio bi i njezino središte, a zajedničke odluke donosile bi se demokratski i dogovorom za zajednički boljitak i suradnju bez posrednog tijela, koje najvećim dijelom troši sredstva na svoje postojanje. Administrativne obaveze konkretno znače i one prema bolnicama, koje samo rastu, a nemoguće ih je županiji kao “osnivaču“ razriješiti. O (ne) zbrinjavanju otpada, raspojasanom morskom pojasu prepuštenom na čuvanje delfinima, a bogatom kanalizacijama, o parkovimai šumama punim smeća u protupožarnim bačvama, uvaljivanju brzih tranzitnih cesta kroz zaštićena slatkovodna područja da ne govorimo, barem ne ovaj put. Ali zima škura dolazi prije jeseni. Ovaj put neće biti tko se skrije da magarac nije.
Marko Mujan, mag.pol.
