By Kada iščitavam davna pisma upućena mi od mojih prijatelja, simpatija, ljubavi, uvijek osjetim neku laganu mučninu izazvanu navalom osjećaja zbog naglo probuđena, do tog momenta na određen način zametnuta sjećanja, i uglavnom poželim prestati s tim svojevrsnim mazohizmom, mnogo prije nego što to doista i učinim. Nose li pisma u sebi onu vrst prošlosti koja nikada ne iščezava, uvjerljivo ispisanu, neporecivu, uvijek dostupnu žeđi za njezinim prizivanjem? Katkad nas, u želji da nanovo zazovemo ono što je odavno prestalo postojati, pozivljući nas u prošlost, razbuđuju u sadašnjosti, bistre nam vidik. Sve te punašne kuverte raznih oblika i boja, koje možemo premetati po rukama, dodirivati ih i mirisati, i već samo iz rukopisa njihova pošiljatelja iščitavati njegovo raspoloženje, ipak pretežno čuvamo zbog toga da nas podsjete na vrijeme koje je prošlo i emocije koje je prema nama gajio i izrazio netko tko nam je (bio) blizak i drag. I što smo od trenutka njihova prispijeća udaljeniji, kao da žal za tim djelićem prošlosti (ali i bol) sve više jača. Jer jedino pisma, pohranjena u skrivenim pretincima, za nas čuvaju istinu koju smo nerijetko u stanju zaboraviti i osjećaje koji nezadrživo blijede. Stoga njihovo iščitavanje nikada ne može biti posve bezbolno, bez obzira na to jesu li ih napisali oni s kojima smo i dalje u kontaktu ili pak oni od kojih smo se s vremenom udaljili. U pismima postoji nešto snažnije od svega ikad izrečenog, i onog prošlog i onog budućeg. Ona su (za razliku od svega drugog, pa i literature) na vrlo specifičan način, pouzdani svjedoci jednog (vrlo intimnog djelića) vremena s obzirom da su pisana bez ikakve pretenzije da to budu. Otkad se sve manje dopisujemo na taj klasičan, već gotovo možemo reći starinski način, pomalo smo izgubili taj tako osobit dodir s prošlošću, budući poruke poslane elektroničkim putem više nemaju (jednaku) moć zadržavanja i akumuliranja tog tipa ispovjedne prisnosti. Bez mogućnosti da se opipa i omiriše, pismo više ni u jednom segmentu nije ono što je bilo, pa čak ni sadržajno. I sama ih više uopće više ne pišem rukom. Ne bih rekla da mi je tijek misli bitno drukčiji dok se nekome obraćam e-mailom, no možda nenamjerno sugerirana mogućnost tog tipa komunikacije- ili čak poželjnost- da budemo kratki u svome javljanju, dovodi nas u poziciju da nemamo ni potrebu reći išta više od onoga što je nužno. Klasično pismo nekako kao da samo po sebi zahtjeva opširnost. Po intenzitetu oduševljenja ni primitak pošte na mreži tada nije jednak dospijeću pisma u poštanskom sandučiću. Ovo prvo je, bez sumnje, samo mnogo praktičnije, ali zar zaista imamo tako malo vremena da bismo se baš uvijek trebali prikloniti isključivo onome što je praktično? Premda i sama pripadam, kao što rekoh, onima koji su skloni elektroničkom slanju poruka, u posljednje se vrijeme nastojim uvjeriti kako je ipak bolje pisati rukom, i ponovno se na to naviknuti. Rado se sjetim, i s dozom nostalgije, kako sam kao petnaestogodišnjakinja, pod velikim odmorom, iz škole hitala kući da bih provjerila je li mi stiglo pismo od moje tristotinjak kilometara udaljene ljubavi. Neponovljiva radost! Prije no što bih otvorila omotnicu, dugo bih je promatrala, preokretala i gladila, htijući upiti svaki trenutak te svojevrsne predigre posebnog oblika spajanja koje je tek trebalo uslijediti. Ali što kasnije. Nisam željela žuriti s razotkrivanjem onog što je iznutra, gotovo vrišteći od žudnje za ogoljivanjem, prekrito mojim užarenim dlanovima, otkucavalo poput tempirane bombe. Mjerkala sam obujam i težinu kuverte, i tek nakon što bih se u potpunosti nauživala njene uvijek neodoljive vanjštine, pažljivo bih zagrabila u toplu unutrašnjost gdje me je čekalo mnoštvo gusto ispisanih listova. Vjerojatno moć doživljavanja ushita primitkom ljubavnih pisama elektronskom poštom danas, egzistira na drugoj razini zanosa, onoj koja drukčije jednostavno ne poznaje.
STANKA GJURIĆ
